Na pripremu ove analize ponukao nas je statistički podatak iz novembra prošle godine, da je samo u 2018. godini u Bosni i Hercegovini otvoreno blizu 37 hiljada novih radnih mjesta, po čemu je naša zemlja bila regionalni lider u zapošljavanju, sa stopom rasta od 4,5 posto
Posebno je bio visok rast u entitetu Federacija BiH, na koju se odnosilo više od 80 posto novih radnih mjesta, dok su u entitetu Republika Srpska bili znatno skromniji, a u Brčko Distriktu gotovo da i nije bilo takve ekspanzije. Broj radnih mjesta u Distriktu zadržao se na prethodnom periodu, nešto malo iznad 18.000, na 85.000 stanovnika.
Naravno da su na prošlogodišnjim oktobarskim izborima, svi kandidati na listama koji su bili u vlasti, rast registrirane zaposlenosti isticali kao svoju zaslugu, posebno oni koji su se nadali da će ponovo osvojiti vlast i kako kažu, nastaviti započeto kako bi svakom Bosancu i Hercegovcu koji je stasao za rad, omogućili da radi i zaradi za sebe i svoju porodicu, a posredno i za državu koja tako nesebično stoji iza njega i obezbjeđuje mu uvjete za rad. Pa da vidimo je li doista tako, šta kažu podaci institucija koje prate ove trendove!
Efikasnost rada
Rad je, suština i bit postojanja jedne organizirane zajednice, države, regiona, općine i svakog pojedinca osobno, koja vrijedi onoliko koliko vrijedi njen rad, koliko proizvodi materijalnih dobara i prati tehnološki i društveni napredak, koristi i unapređuje resurse koje posjeduje i obrazuje ljude za rad. Samo se po tim parametrima razlikuje jedno društvo od drugog, jedno je napredno, drugo nije, jedno proizvodi i više nego što mu treba i prodaje u zemlji i inozemstvu, drugi, pak, kupuje i robu i znanje, ukoliko imaju za šta kupiti. Ako nema, društvo preživljava ili nazaduje, bitiše od danas do sutra, pa i krade, pljačka i vara, kako bi zadovoljio potrebe i htijenja.
Prema posljednjim podacima Agencije za statistiku BiH, u novembru 2018. godine broj registriranih zaposlenih u pravnim licima ili samostalno registriranim djelatnostima u Bosni i Hercegovini iznosio je 819.465, od čega su 347.924 zaposlene žene, na 3.534.000 stanovnika države.
Stopa registrirane zaposlenosti iznosila je 23,79 posto i na nešto više od četiri stanovnika dolazi jedan registrirani zaposleni. To je već približno procentu zaposlenih koji je Bosna i Hercegovina imala kao jedna od bivših republika Jugoslavije, kada je na 4.237.000 stanovnika, njih 1.043,000 imalo radnu knjižicu i u njoj upisnu firmu i radno mjesto na kojem radi.
Standard razvijenih država podrazumijeva da od tri stanovnika, jedan u pravilu ima registrirani posao i radno mjesto, jedan se školuje ili je u penziji, a jedan radi u domaćinstvu na dodanim poslovima u i oko domaćinstva, s tim da se rezultati i tog rada (poljoprivreda, obrt, kućna radinost) mogu prodati i ostvariti korist. Stopa takve i registrirane zaposlenosti npr. u Danskoj, gotovo da iznosi 40 posto.
Broj zaposlenih u BiH, u odnosu na novembar 2017., povećao se za tačno 36.875 osoba, a ako se računa i godina ranije, kada je također zaposlenost rasla za više od 30.000, za nepune dvije godine otvoreno je više od 65.000 novih registriranih radnih mjesta. U svim djelatnstima došlo je do povećanja zaposlenosti, izuzev u rudarstvu, gdje je broj smanjen za 1,2 posto.
Po djelatnostima, najveći broj registriranih zaposlenih u 2018. godini našao je radno mjesto u administrativnim djelatnostima s povećanjem 9,5 posto, potom u prerađivačkoj industriji i ugostiteljstvu s povećanjem 7,2, odnosno 7,3 posto, u trgovini 3,7 procenata, itd. Itd. Bez sumnje, izuzetno je značajan rast broja radnih mjesta u industriji i trgovini, kao dvjema najvećim privrednim i uslužnim djelatnostima sa više od 316.000 zaposlenih radnika.
Uglavnom, u posljednje vrijeme doista je porastao broj zaposlenih u proizvodnji, posebno u prerađivačkoj industriji, ali je jedan podatak više nego indikativan. Radi se o poljoprivredi u kojoj, kada se izuzme šumarstvo, legalno privređuje tek 6.230 poljoprivrednika ili u procentima 0,87 posto od ukupnog broja zaposlenih, i to u zemlji gdje više od 60 procenta stanovnika živi na selu ili ruralnim sredinama oko gradova!
Sigurno je poljoprivrednika bar deset do 15 puta više. Taj podatak nam govori da smo cijelu jednu oblast rada prepustili sivom tržištu. Eto izazova za vlast da napokon agrar dovede u red i to ne prisilom već reguliranim otkupom poljoprivrednih proizvoda, koji će stimulirati profesionalni rad. Ukoliko riješimo poljoprivredu i otkup proizvoda, broj zaposlenih u BiH mogao bi se povećati za više od 100 do 150 hiljada i konačno riješiti status seoskih domaćinstava koja su prepuštena sami sebi i volji pojedinaca.
Struktura rada
Za svaku porodicu itekako je bitno da u njoj neko zvanično radi. Međutim, za društvo i državu još je bitnije gdje ko radi. Da li su se, u tom pogledu, na odgovarajući način angažirale institucije sistema? Nažalost, nedovoljno, što vjerno oslikava struktura zaposlenosti u našoj zemlji.
Od ukupno 819.465 registriranih zaposlenih u Bosni i Hercegovini, novu vrijednost u proizvodnji, koju čini poljoprivreda i šumarstvo, vađenje ruda i minerala, prerađivačka industrija, proizvodnja električne energije, pare i plina, snabdijevanje vodom i svega drugog oko vode, te građevinarstvu, u 2018. godini stvaralo je 223.133 zaposlena i registrirana radnika, ili u procentima svega 27,20 posto, u odnosu na ukupan broj zaposlenih u državi.
Još desetak procenata nove vrijednosti stvarano je u okviru tzv. proizvodnih usluga, opsluživanju stranih turista (ne i izvozu domaćih turista iz BiH), prodaji domaće robe i drugim plasmanima van zemlje (izvoz), ostvarivanju tehnoloških i drugih usluga koje se mogu prodati i unijeti prihod u državu, te iz njega na tržištu nešto tehnološki novo kupiti, unaprijediti, platiti ili izgraditi.
Nadalje, značajan broj zvanično zaposlenih radio je u ostalim uslugama, 397.132 ili u procentima 47,36 posto, od ukupno zaposlenih u BiH. To je pojedinačno najveća oblast rada u zemlji, ali i sa najnižim direktnim prihodima, jer uglavnom prodaje stranu robu.
Najviše zaposlenih u uslužnoj privredi je u trgovini 150.365, te u turizmu i ugostiteljstvu 40.239, prijevozu i skladištenju 37.660, informacijama i komunikacijama 21.063, bankama i osiguranjima 17.988, umjetnosti, stručnim i naučnim djelatnostima 15.319, itd, itd. Mi, naprimjer, što je za Ginisa, u firmama za zabavu i rekreaciju imamo 14.576 zaposlenih osoba, tri puta više nego što imamo registriranih zaposlenih u poljoprivredi, voćarstvu i stočarstvu zajedno.
I na kraju, javne djelatnosti, odnosno javne službe. Od ukupno 819.465 zaposlenih u BiH, njih 199.200 ili u procentima 25,44 posto, plaću uglavnom prima iz prikupljenih poreza i doprinosa, i nešto što zarade na taksama, prodaji uvjerenja i dokumenta. Čine ih 74.589 zaposlenih u javnoj upravi i odbrani, potom 70.118 zaposlenih u javnim obrazovnim ustanovama i 53.870 zaposlenih u javnom zdravstvu i socijalnoj zaštiti, ali i još 33.218 zaposlenih u raznim javnim stručnim i naučnim ustanovama, sigurnosti i sudovima, institutima, agencijama, komorama, akademijama, pozorištima, galerijama, raznim fondovima i zavodima, sportskim, rekreativnim, invalidskim i boračkim organizacijama, koje se, također, finansiraju iz javnih prihoda..
Da ne zaboravimo, registrirani zaposleni i njihovi poslodavci koji stvaraju novu vrijednost u proizvodnji, trgovini, komercijalnim i javnim uslugama, još se putem doprinosa brinu o više od 600 hiljada penzionera, da na vrijeme dobiju mirovinu, zatim 435.436 registriranih nezaposlenih u zavodima i službama za zapošljavanje i socijalnu brigu o nezaposlenim, boračkim organizacijama i sl. Ti troškovi godišnje se penju na više od tri milijarde KM, a direktno opterećuju bruto plaće zaposlenih i njihovih poslodavaca.
Taj trošak nemaju poslodavci i zaposleni i sivoj ekonomiji, mada su formalno mnogi od njih evidentirani kao nezaposleni u službama za zapošljavanje da bi imali porodično zdravstveno i socijalno osiguranje. Gotovo legalno, procjenjuje se da nacrno u Bosni i Hercegovini radi oko 200.000 osoba. Taman toliko, koliko nedostaje zaposlenih da bismo dostigli 1991., posljednju godinu bivše SRBiH kada smo imali milion i 43 hiljade zaposlenih osoba.
Proizvodnja pa ostalo
Da zaključimo, u posljednje dvije godine došlo je do značajnih pozitivnih promjena kada je u pitanju zapošljavanje. Broj registriranih zaposlenih bitno je povećan, uz istovremeno smanjenje broja registriranih nezaposlenih na biroima rada, za gotovo 100.000. Ali, na koji način!? Ukratko ćemo ga opisati, jer je na sličan način vođena kampanja i za prošlogodišnje izbore i ulagan novac u oba bh. entiteta i Brčko distriktu.
Naime, prethodne vlade i stranke koje su dobile većinu na izborima (sjećate se izjava čelnih ljudi SDA o 100.000 novih radnih mjesta), putem entitetskih zavoda za zapošljavanje izdvojile su bespovratni novac, kojim su stimulirali poslodavce da prime određen broj nezaposlenih pripravnika s evidencije, s tim da im se preko zavoda isplaćuje nadoknada u određenoj vrijednosti (u Federaciji BiH do maksimalno 600 KM mjesečno po zaposlenom), a da poslodavci snose trošak doprinosa. Ako takav pripravnik zadovolji, ostaje obaveza da ga poslodavac primi u radni odnos na neodređeno vrijeme i sam plaća.
U Federaciji BiH je po ovom konceptu u protekle četiri godine izdvojeno više od 50 miliona KM. Slično stimulativno zapošljavanje, ali sa znatno nižim iznosima vođeno je i u Republici Srpskoj, s ciljem smanjenja broja nezaposlenih.
Druga, pak, akcija u oba entiteta i Distriktu bila je registracija rada (čitaj prodaja prostora) na svim vrstama pijaca i tržnica. Oni koji su koristili tezge i montažna prodajna mjesta, morali su se registrirati kao samostalno zaposleni, sa svim pravima i obavezama iz rada i takvog radnog odnosa koje proizlaze.
Evidentno je da je upravo na pomenuta dva načina značajno povećan broj zaposlenih u Bosni i Hercegovini, pa i ako se tako može reći uveden popriličan red u tzv. buvlju prodaju. Ostaje međutim pitanje hoće li se na ovaj način ostvarivati trajni efekti. Naime, poslodavci će rado primiti nekoga, ne samo kada je u pitanju pripravnički staž, ako mu neko drugi obezbijedi plaću. Ali šta kada taj period prođe, ako nema posla prvi će dobiti nogu!
Slično je i s legalizacijom buvlje prodaje. Nakupac će biti sretan ako može eliminirati konkurenciju poljoprivrednika na pijacama, koje sistem prisiljava da prvo njemu prodaju svoje proizvode, a da ih on potom preprodaje i diktira cijenu. Malo ko je do te mjere naivan. Pogledajte sarajevsku pijacu Markale i druge, nakupci stoje pred polupraznim tezgama i montažnim skalamerijama punim skupe strane robe i proizvoda. Okolne ulice su pune stvarnih proizvođača i poljoprivrednika koji prodaju svoje proizvode, bolje i jeftinije nego na nakupačkim tezgama.
Šta nam ovo govori? U sistemu se malo šta može postići palijativnim mjerama kada je u pitanju zaposlenost i rad, a naše društvo upravo je puno takvih poteza. Nagli bum zapošljavanja upravo je proizveden na takav način. Već se osjeća zamor materijala, pripravnici kojima je neko drugi dao plaću, a ne poslodavac, ako nema posla masovno dobijaju otkaz. Slično i s tezgama, registrirane su sve praznije, a prodaja na ulici ili od kuće do kuće cvjeta.
No, da se vratimo naslovu, kada ćemo početi raditi? Tek onda kada shvatimo da se mora stvarati nova vrijednost da bi svi skupa bili sretni. Ne može 27,20 posto zaposlenih u neposrednoj proizvodnji, obezbijediti novac za toliki broj zaposlenih u javnom sektoru i javnim uslugama.
Nama treba radikalan zaokret u poimanju i vrednovanju proizvodnog rada i proizvodnih usluga, koje se mogu prodati i donijeti profit. Pogledajte stukturu proizvodnje i prometa bh. industrije (tabela u prilogu) u 2018. godini. Promet intermedijarnih proizvoda, odnosno repromaterijala i lohn poslovi činili su čak 47,69 posto ukupne industrije, promet i proizvodnja energije 11,22, kapitalnih proizvoda 9,39, trajnih proizvoda široke potrošnje 4,77 i netrajnih proizvoda za široku potrošnju 26,93 posto. Šta nam ovi podaci kazuju?
Mi izuzev namještaja, gotovo da više nemamo trajnih proizvoda široke potrošnje, pa i proizvodnje mašina i uređaja. Gotovo 60 posto industrije su lonh poslovi krojenja i šivenja za stranog naručioca koji šalje materijale na doradu te proizvodnja i prodaja energije. Jedino što je domaće i autohtono je nešto netrajnih proizvoda za široku potrošnju, mlijeko i mliječni proizvodi, pića i vode, polugotovi prehrambeni proizvodi i namazi. A imali smo kao jedna od šest republika bivše Jugoslavije, treću po vrijednosti industriju u toj državi i suficit u robnoj razmjeni s inozemstvom. Danas imamo deficit koji godišnje premašuje sedam milijardi KM.
Plaće sve govore
Počet ćemo raditi kada plaće u proizvodnji, pa i sa proizvodnjom povezanim uslugama, budu više ili bar jednake plaćama u javnom sektoru. Sve plaće u poljoprivredi, šumarstvu, industriji i građevinarstvu, izuzev monopolizirane elektroprivrede, niže su od neto bh. prosjeka koji je 899 KM (bruto 1.386 KM). Čak je bruto prosjek u proizvodnji, pa i sa njom povezanim uslugama, niži od neto prosjeka u upravi, finansijama i sl.
Tolike razlike u prosječnim neto i bruto plaćama, kao u Bosni i Hercegovini, rijetko gdje se mogu naći, a da ne prođu bez većih nemira, da naprimjer referent u općini ili službenik sa srednjom stručnom spremom u banci i osiguranjima, u povlaštenim elektroprivredama, ima višu plaću od inženjera ili VKV radnika u tvornicama, od rukovodilaca gradilišta i sl.
Na djelu je, moglo bi se reći, opća destrukcija sistema obezvrjeđivanja rada, da ne kažemo težu riječ, što se vidi iz bruto domaćeg proizvoda (BDP BiH), koji je izuzev Kosova najniži u regionu, u nivou oko 8.000 KM po stanovniku. Na takvim proporcijama malo se šta može ostvariti u bilo kom društvu.
Za one koji nisu upućeni u strukturu BDP-a, odnosno nacionalng računa, u njemu nema ni slova o bruto dodanoj vrijednosti javnog sektora, naprosto zato što on ne ostvaruje bilo kakvu dodanu vrijednost, odnosno u cjelosti troši novac prikupljen porezima, taksama i raznim parafiskalnim nametima, po čemu smo svjetski rekorder. BDP je isključivo čista dodana vrijednost ostvarena radom i prodajnom cijenom proizvoda i usluge, plus bruto porez na dodanu vrijednost.
Nešto se očito mora mijenjati da bismo počeli raditi. Ako ništa drugo prisiliti ogromnu administraciju da počne raditi za narod, a ne za vlastiti džep, koji je sve dublji i dublji. Opasno bi bilo ako se uskomeša na drugoj strani!
