Brojni su primjeri neuspješnih privatizacija hotela u Crnoj Gori, koji su do sada promijenili dvije ili tri ruke i na kraju završili kod banaka koje su kreditirale vlasnike. Najsvježiji slučaj je bečićki Queen of Montenegro sa četiri zvjezdice, koji je nedavno preuzela OTP banka, a sada je zatvoren i kapaciteti za narednu godinu nisu ugovoreni.
Sumnjivi partneri, prazna obećanja, pronevjereni milioni i bankroti vlasnika doveli su do toga da, umjesto nosioca smještajnih kapaciteta na primorju, Crnogorci najčešće imaju srušene hotele, kao što su hercegnovski Igalo, ulcinjski Galeb, tivatska Mimoza i Plavi horizonti…
Na mjestu nekih od njih, kao što je novski Tamaris novi vlasnik Vektra Montenegro Dragana Brkovića ponosno je 2011. godine izgradila – parking. Hotel Galeb, najkvalitetniji u Ulcinju prodat je domaćem “strateškom” partneru, koji ne samo da ga nije unaprijedio, već ga je sravnio sa temeljom.
Hotel As je prodat ruskom partneru prije skoro 15 godina. Krenulo se u udvostručavanje kapaciteta što je izmijenilo konfiguraciju terena, da bi posao stao. Hotel danas izgleda kao ogromna ljuštura, a na kraju je raskinut i ugovor sa Nega tursom.
Nekadašnji direktor hotela Queen of Montenegro Dragan Purko Ivančević kazao je za crnogorsku Pobjedu da je hotel bio imovina mađarskog fonda i da je ugovoreno korištenje do 2021. godine.
“Hotel je izvršavao sve svoje obaveze, postigao je najbolje rezultate na tržištu i bez ijednog razloga prekinut je taj ugovor. Šta će dalje biti sa hotelom ne znam, znam da on nije više na tržištu, za sljedeću sezonu nije ugovoren nijedan krevet, jer vlasnik nije želio da ugovara te kapacitete”, kazao je Ivančević.
Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma Republike Crne Gore, koje je u komunikaciji sa Debt managementom, faktoring kompanijom OTP banke, rekli su Pobjedi da su novi vlasnici u pregovorima sa novim zakupcem hotela oko definisanja buduće saradnje.
Prva banka je 2012. preuzela kolašinski hotel Lipku, nakon što je propala firma Bepler investments, koja je taj objekat kupila od Fonda PIO.
Poslije nekoliko neuspješnih pokušaja prodaje, Prva banka je konačno našla kupca koji je 2016. kupio hotel za 6,9 miliona eura, preuzeo i skijalište Kolašin 1450. Hotel je obnovljen i sada posluje pod imenom Four points by Sheraton.
Ulcinjski hotel Otrant, koji je prvobitno 2004. godine za 2,5 miliona eura kupila moskovska kompanija Barkli, prešao je u ruke NLB Interfinanz banke krajem novembra 2011., zbog duga od 10,6 miliona eura. Godinu kasnije hotel je zakupila ulcinjska kompanija Argos, koja je 2013. od banke i otkupila ovaj hotel za 10,6 miliona, otplativo za 20 godina.
Hercegnovski hotel Rivijera 2004. godine kupila je izraelska kompnija JT Investment, da bi nakon 13 godina napustili objekat zbog duga od 11 miliona eura Hypo banci.
Kupac za hotel je nađen iz drugog pokušaja – kupila ga je kompanija Montenegro hotels Kotor čiji je vlasnik Branko Ćupić, suvlasnik kompanije Iberostar bellevue za 6,8 miliona eura. Ćupić je, međutim, 2006. privatizovao bivšu fabriku tekstila Jadran Perast, zajedno sa palatom Smekja za pet miliona eura, sa namjerom da napravi moderni hotelski kompleks. To se još nije desilo.
Hotel Mediteran, koji je 2003. privatizovao Maestralturs Blaža Dedića za 1,2 miliona eura, stečajna uprava prodaje od septembra 2012. godine, kad je ponuđen za 62 miliona eura. U međuvremenu se cijena prepolovila, a kupca još nema.
Banke, kako se ispostavilo, efikasnije nalaze kupce za objekte u koje su neoprezno uložile milione, od stečajne uprave. Bankama treba koja godina, a stečajnim upravnicima koja decenija, a objekat prodaju za desetinu prvobitne cijene. A i kad uspiju u prodaji za sitne pare, hoteli im se znaju vratiti. Tako je Apelacioni sud Crne Gore nedavno vratio u stečajnu masu Ski centru Durmitor žabljački hotel Planinku. Time je raskinut ugovor o prodaji hotela konzorcijumu HLT fond i HTP Primorje iz 2006. godine. Za ovu tužnu priču neophodno je istaći i da dobar dio krivice za propast hotela snose opštine, jer nisu uradile plansku dokumentaciju i kočile su izgradnju komunalne infrastrukture. Neke od njih nastavljaju sa takvom praksom. Najteže posljedice bankrota kupaca hotela snose radnici, koji uglavnom ostaju bez posla. Dio uspije da naplati dug iz radnog odnosa, ali dio ne dobije ništa, kao što je slučaj sa radnicima hotela Club Riviera Njivice.
Kako je bivši vlasnik u Izraelu, ništa im ne pomaže presuda da je dužan da im isplati dug. Sud je blokirao zemlju, koja ionako pripada državi, a na kojoj je bivši vlasnik imao pravo korištenja.
Primjer dobrog poslovanja je hotel Splendid, čiji direktor Žarko Radulović, koji je i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja, objašnjava gdje investitori griješe i zašto na kraju hoteli pripadnu bankama.
“Sve je posljedica globalne krize. Privreda je cvjetala od 2006. do 2009. i niko nije očekivao krizu, pa su se pojedini razmahali van svojih mogućnosti. Kamate kod banaka su bile visoke, u poslu je bilo sve više konkurencije, krediti nisu mogli da se servisiraju i banke preuzimaju objekte”, objašnjava Radulović.
Direktor i osnivač kompanije Komp komerc Ranko Jovović kaže da mnogi misle da je lako investirati, uzmu kredit i onda srljaju.
“Od 2007. preuzeli smo hotel Onogošt, ski-centar Vučje, Forest, Lighthouse, Gradsku kafanu i kafe Pasend. Osim moje, i dosta drugih porodica radi u našim firmama i mislim da je to ključ uspjeha. Iako imamo 350 zaposlenih, ostali smo u okvirima porodičnog biznisa”, kazao je Jovović i naglasio da treba raditi postepeno, a ne odjednom, jer je teško obezbijediti prihode za servisiranje velikih kredita.
