Da li ste i vi, dragi moji, posljednjih dana decembra odlazeće 2024. godine pokušavali sumirati rezultate, onako, globalno. Ovih dana, počesto, pokušavam dokučiti gdje smo danas u odnosu na godinu, dvije ili pet prethodnih. Na momente mi se čini, a vi me ispravite ako griješim, da smo otišli ne jedan, nego 10 koraka unazad u odnosu na one prethodne godine.
Pisali smo već o tome da je izvoz bosanskohercegovačke privrede u godini iza nas manji za oko milijardu KM, za 77 posto povećan broj radnika koji su dobili otkaz kao tehnološki višak u odnosu na prošlu godinu, entiteti se na mjesečnoj bazi zadužuju u pokušaju da popune rupe u budžetima, privatne kompanije donacijom popravljaju prugu oštećenu u katastrofalnim bujičnim poplavama u Jablanici, dok u isto vrijeme država naplati oko 300.000 KM PDV-a opet od privatnika koji su kupili automobile porodicama koje su ostale bez svojih prevoznih sredstava u ovim istim poplavama… Dva mjeseca nakon poplava, novac dobijen od međunarodnih institucija za sanaciju šteta još nije podijeljen onima kojima je najpotrebniji…
Optimista po prirodi, pokušavam naći i neke svijetle tačke. Evo, recimo, Evropska unija je u martu dala zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora sa Bosnom i Hercegovinom. Svjetlo nije dugo trajalo. Jer, jedina smo zemlja Zapadnog Balkana koja nije dostavila reformsku agendu, čime smo (za početak) izgubili 70 miliona eura iz Plana rasta za Zapadni Balkan. Od reformskih zakona usvojili smo… Haman pa ništa.
Dragi moji, svako od nas ko posluje u realnom sektoru, krajem godine sjedne, analizira šta jeste uradio, šta (ni)je dobro uradio, šta je moglo i moralo bolje, šta planira uraditi u narednih godinu, dvije, tri… Većina nas, kada vidi da ne radi dobro svoj posao, dat će sebi još jednu priliku, pokušati ponovo i ako ne uspije…odustati, od projekta, posla, firme. Tome svjedočimo svaki dan.
Pokušavam zamisliti premijera, ministra, direktora javnog preduzeća (na bilo kojem nivou) da sjedne i analizira šta je uradio u proteklih 366 dana 2024. godine. Hajde što (pokušavaju) natjerati nas da više vjerujemo njima nego vlastitim očima da su nešto uradili, ali mi se čini da oni zaista vjeruju da su ostvarili napredak. Da ne budemo baš sitničavi – napredak je zaista ostvaren, recimo u imenovanju podobnih kadrova (nerijetko i članova najuže porodice) na visoke funkcije. Onda, većina institucija koja (ni)je uradila sve naprijed pobrojano je obnovila vozni park.
Ja ću, recimo, ovu 2024. godinu pamtiti kao još jednu godinu u kojoj nisu smanjeni nameti na plaće u Federaciji BiH, u kojoj nije iskorištena prilika da se (kada se već mijenjao) Zakon o javnim nabavkama BiH suštinski promijeni postojeći koji predstavlja teret svima koji hoće časno i pošteno raditi, nije promijenjena ni odredba da se PDV plaća posljednjeg dana u mjesecu samo za naplaćene fakture; nije smanjen ili ukinut niti jedan od onih 3.200 parafiskalnih nameta koje plaćaju firme u Bosni i Hercegovini…
Nisam toliki optimista da vjerujem da će se „izabrani“ da kreiraju poslovni ambijent probuditi 1. januara 2025. godine i odlučiti da se ljudski prihvate svog posla. Za mene bi bilo dovoljno da u 2025. godini ne brukaju ni sebe ni nas, da nas prestanu uvjeravati „da je ostvaren napredak“ (kada tog napretka nigdje nema) i da nam ukinu 1(slovima: jedan) parafiskalni namet na bilo kojem nivou…
Nama, u realnom sektoru, želim da svoj posao radimo najbolje što znamo i umijemo (kao i do sada).
