Business Magazine i Federalno Ministarstvo okoliša i turizma zajedno u projektu
Turistički dragulji BiH
“Iznad Stoca sunce sija, a ispod kamenja leži historija”, opisivao je svoj rodni grad pjesnik Mak Dizdar. U tu umjetnički jednostavno i precizno sažetu istinu, između čijih redova se kriju nepregledne prirodne ljepote i fascinantna kulturno-historijska baština, o čijem bogatstvu svjedoči i činjenica da je Stolac općina sa čak 30 nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, od kojih su dva uvrštena i na UNESCO listu svjetske baštine, svakodnevno se uvjeravaju strani i domaći turisti koji iz godine u godinu u sve većem broju gostuju u tom dijelu naše zemlje.
Historijsko blago
Kako u izjavi za Business Magazine precizira Maja Lopin, direktorica stolačke Turističke organizacije Radimlja, samo istoimenu nekropolu u 2022. je posjetilo 13.982 turista, za 80 posto više u odnosu na 2020. i za 54 posto više nego 2021. godine.
“Za vrijeme trajanje pandemije korona virusa – 2020. i 2021. godine, nekropola Radimlja zabilježila je znatno manji broj posjeta, što je rezultiralo smanjenjem direktnih i indirektnih prihoda od turizma“, napominje Lopin, uz opasku da je u prošloj godini strukturu posjetilaca Radimlje činilo 60 posto domaćih i 40 posto stranih turista.
Taj najpoznatiji i jedan od najreprezentativnijih bosanskohercegovačih nacionalnih spomenika iz srednjovjekovnog perioda, sadrži 135 stećaka, od kojih su 63 ukrašena. Karakteristični motivi sa stećaka te nekropole su stilizirani križevi, ljudske i životinjske figure, vinova loza te motivi iz lova i viteških dvoboja, a njen svojevrsni zaštitni znak je muška figura s uzdignutom rukom, koja simbolizira gostoljubive i prijateljski raspoložene ljude tog kraja. Nekropola, na čijih pet stećaka su uklesani epitafi na bosančici, najvjerovatnije je nastala krajem 14. stoljeća, kada su izrezana tri velika nadgrobna spomenika u obliku sanduka, od kojih su dva bogato ukrašena figurativnim bareljefima, ali većina stećaka datira iz 15. i 16. stoljeća, o čemu najpouzdanije svjedoči natpis na jednom od njih: “Pod stećkom leži Radoje, brat vojvode Petra, obojica sinovi vojvode Stipana” – riječ je o članovima plemićke porodice Hrabren-Miloradović, čiji je glavešina Stipan umro oko 1470. godine.
Iako se pod današnjim imenom Stolac prvi put spominje 1420. godine, njegovi korijeni sežu u mnogo dublju prošlost, do Daorsona, glavnog grada ilirskog plemena Daorsi, koje je nastanjivalo dolinu Neretve od 300. do 50. godine stare ere. Ostaci Daorsona, koji se nalaze u selu Ošanjići, danas predstavljaju jedan od glavnih stolačkih turističkih aduta.
Prvi podaci o tom nekada najjačem gradu u širem području Stoca, koji je bio sastavljen iz tri vezane cjeline, čiji je centralni dio zauzimala dominantna Gradina ili Akropola, s čije južne i jugozapadne strane su stajale podgradinske terase na Grebenu, a na istok se širio stambeni, zanatski i trgovački dio naselja na Banjama, objavljeni su 1892., dok je detaljno geodetsko snimanje terena izvršeno 1956. godine. Od 1963. u nekoliko navrata su vršeni konzervatorski radovi na megalitskim zidovima, ali su bili nedovoljni, pa su već otkriveni objekti ponovo zakopavani radi zaštite od uticaja atmosferskih prilika i podrhtavanja tla, a kompletan pokretni arheološki materijal pohranjen je u Zemaljski muzej u Sarajevu.
Mada mnogo manje poznata od Radimlje, stolački kulturno-historijski dragulj je i nekropola Boljuni, sa 269 stećaka. Za razliku od Radimlje, koju karakterizira raznovrsnost i visoki kvalitet izrade reljefnih motiva, nekropola u Boljunima ističe se velikim brojem nadgrobnih natpisa. Između ostalih, u Boljunima je sahranjen i čuveni bosanski vojvoda Vlatko Vuković Kosača, najpouzdaniji saradnik kralja Tvrtka I Kotromanića, koji je ostao posebno upamćen kao predvodnik bosanske vojske koja je 1388. kod Bileće potukla Turke, a godinu kasnije istog protivnika desetkovao i u Kosovskom boju, uslijed čega se širom Evrope pronijela pogrešna vijest o konačnom ishodu te bitke. Tik uz nekropolu, nalazi se i takozvani grčki bunar (antički rezervoar vode koji se punio kišnicom), u narodu poznat kao Neveš voda, za koji se procjenjuje da je star oko dvije hiljade godina…
Uvid u hiljadugodišnju historiju bosanske države turistima kompletira Stari grad Vidoški, smješten na uzvišenju iznad današnjeg centra Stoca, koji je nekada imao 13 kula i bio najbolje utvrđen u Hercegovini. Stari grad zauzima površinu veću od od 20 hiljada kvadratnih metara, zaštićenu lancem kamenih kula i oko dva metra debelih bedema. Podijeljen je na tri cjeline – donji, srednji i gornji. Donji grad je s tri strane opasan kulama i bedemima s puškarnicama. Srednji grad, centralni dio kompleksa, izgrađen od bijelog klesanog vapnenca s Brača, sadržavao je nekoliko vojnih objekata, tri cisterne za vodu, utvrđeni dio bedema i skladište municije, dok gornjim dominira pet kula, od kojih je zadnja bila skladište eksploziva i municije.
Kako za Business magazine pojašnjava Lopin, uz pobrojane kulturno-historijske znamenitosti, među najpopularnije stolačke turističke atrakcije spadaju i vodopad Provalije, te gradski mostovi i mlinice, koji kao cjelina također čine nacionalni spomenik BiH. Vodopad kojeg lokalno stanovništvo odmilja zove Stolačka Nijagara, specifičan je po tome što ljeti naprosto iščezne uslijed suše, a turiste intrigira i pećinom skrivenom iza Bregavinih slapova. Svaki od gradskih starih mostova, pak, specifičan je dio historijskog mozaika koji sklapa priču o Stocu i njegovim stanovnicma, bilo da se radi o Ćupriji u Begovini, zadužbini porodice stolačkih kapetana Rizvanbegovića, izgrađenoj krajem 18. ili početkom 19. stoljeća, Djevojačkom mostu, kojeg je, kako svjedoči ugrađena ploča s ćirilićnim natpisom, 1896. u čast svoje zabranjene ljubavi, podigla vlasnica prvog stolačkog hotela Sara Kašiković, Gornjoj ćupriji iz 17. stoljeća, čiji jedan luk se završava na obali, a drugi u koritu rijeke, a ta nesimetričnost je, prema legendi, način na koji se graditelj htio osvetiti tadašnjem uzurpatoru vlasti u Stocu, zbog čega se most naziva i Inat ćuprijom ili Mostiću kod Šarića ljetnikovca napravljenom tako da ne premošćuje rukavac okomito na vodotok, već ukoso…
Stolačke mlinice, od kojih najstarije sačuvane datiraju iz 15. stoljeća, a koje u svojim putopisima iz 1664. spominje i Evlija Čelebija, pišući da se “u Dolu na Bregavi nalazi 10 mlinica koje pokreće voda“, duge su građevine koje su poput mosta s više svodova građene na rijeci. Zidovi su im bili od lomljenog kamena, a dvostrešni krov pokriven kamenom pločom. Do danas je, u potpunosti ili ruševnom stanju, sačuvano 12 mlinica.
Razvojni potencijal
Pobrojane znamenitosti samo su dio raskošnog stolačkog turističkog potencijala. U tom kontekstu neizostavno je spomenuti i paleolitsko nalazište Badanj, locirano u selu Borojevići, oko šest kilometara zapadno od Stoca, za čije artefakte se procjenjuje da su stari oko 15 hiljada godina. Najznačajnije dosadašnje otkriće svakako je crtež ugraviran u stijenu na kojem je figura konja napadnutog strelicama, što je jedan od najstarijih spomenika umjetnosti u BiH i regiji. Nadomak Stoca je i Park prirode Hutovo blato, koje teritorijalno pripada stolačkoj i čapljinskoj općini. Sa svojih 240 ptičijih vrsta, 44 vrste riba, 11 vrsta gmazova, sedam vrsta vodozemaca, više od 700 vrsta biljaka te neistraženim brojem insekata, kukaca i gljiva, uz nepregledne mogućnosti odmora i rekreacije u prirodi, uključujući foto-safari, taj prirodni dragulj predstavlja idealan izbor za relaksaciju gostiju Stoca i sumiranje njihovih utisaka o jedinstvenom iskustvu boravka u tom svojevrsnom gradu-muzeju.
No, da bi se navedenim potencijal u potpunosti iskoristio, nesumnjivo su nužni dodatni napori usmjereni na etabliranje Stoca kao globalno prepoznatljivog turističkog brenda. Na pitanje o najvećim hendikepima Stoca na planu njegovog daljeg turističkog uspona i obogaćivanja postojeće turističke ponude, Lopin odgovara da se oni prvenstveno očituju u “nedostatku ugostiteljskih objekata, odnosno nedovoljnom broju adekvatno opremljenih smještajnih jedinica i restorana“.
“Godine 2021. otvoren je jedan hotel sa 30-ak smještajnih jedinica, kao jedan od primjera obogaćivanja turističke ponude“, ističe Lopin, koja, kada je riječ o podršci turističkim radnicima Stoca sa kantonalnog, entitetskog i državnog nivoa, te eventualnim sistemskim rješenjima nužnim radi podizanja nivoa stolačkog turizma, podsjeća da je Javna ustanova Radimlja 2012. godine i osnovana upravo “zbog dugogodišnje neuređenosti Zakona o turističkim zajednicama FBiH i nedovoljne potpore županijske Turističke zajednice“.
“Ona predstavlja ustanovu za razvoj turizma i zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa, a osnovana je radi stvaranja i promicanja identiteta i turističkih potencijala na razini grada, planiranja i provedbe zajedničke strategije njegove promocije, predlaganja i izvedbe promidžbenih aktivnosti u zemlji i inozemstvu od zajedničkog interesa za sve subjekte u turizmu, te podizanja razine kvalitete cjelokupne turističke ponude grada Stoca.
Na osnovu ovoga pravnog lica, JU Radimlja aplicira na javne pozive federalnih i županijskih ministarstava i do sada je zadovoljna potporom, posebno Federalnog ministarstva kulture i sporta, Ministarstva civilnih poslova BiH te Federalnog ministarstva prostornog uređenja, kao i Ministarstva trgovine, turizma i zaštite okoliša i Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ“, zaključuje Lopin.
Komplaks Begovina
Stolačka turistička poslastica je i stambeni kompleks Begovina, sa konacima i velikim baštama, potpuno izdvojen iz strukture grada u zasebnu cjelinu.
Begovina se sastoji od četiri dijela – javnog pristupnog puta, pristupnog dvorišta sa četiri objekta, poluprivatne avlije i na kraju privatne avlije kuća za porodični život, koje su sa tri strane ograđene visokim kamenim zidom, dok sa četvrte, zapadne strane, zaštitu čini rijeka Bregava.
Karakteristika avlijskog zida jeste način na koji je završen – naime, zadnji red nepravilnog kamena je samo položen na strukturu zida, tako da prilikom pokušaja upada u kompleks tim putem nije bilo moguće imati čvrst oslonac, odnosno ući bez buke koju bi pravilo srušeno kamenje.
Kompleks sadrži pet konaka te šest stambenih i niza pomoćnih ekonomskih objekata. Kompleks počinje sa Ćuprijom u Begovini, sagrađena krajem 18. ili početkom 19. vijeka, u periodu kada je počinjala gradnja stambenog kompleksa porodice Rizvanbegović po kojem je cijeli taj kraj Stoca dobio naziv Begovina.
Grob Moše Danona
Grob sarajevskog rabina Moše Danona, nacionalni spomenik BiH, nalazi se u mjestu Krajšina, na ulazu u Stolac.
Danon je 1830. krenuo pješice u Palestinu kako bi ispunio zavjet, ali ga je smrt na tom putu zatekla kod Stoca. Pokopan je na mjestu na kojem je umro, a njegov grob danas je mjesto hodočašća Jevreja Bosne i Hercegovine.
Danonovom putu u Palestinu prethodili su događaji iz 1819. godine, kada je travnički Jevrej Moshe Haviljo prešao na islam i počeo huškati lokalne muslimane protiv njegovih dojučerašnjih sunarodnjaka. Nakon što je pronađen mrtav, optuženi su i zatvoreni svi ugledniji članovi jevrejske zajednice u Sarajevu. Kada se gradom pronio glas da će zatvorenici biti ubijeni, naoružane Sarajlije – muslimani, opkolili su palatu Ruždi-paše i oslobodili zarobljene Jevreje. Danon se prethodno zavjetovao da će, ako se izbavi iz zatvora, otići pješice u Palestinu, uz amanet da ga, ako na tom putu umre, sahrane na mjestu smrti.
Kulturne manifestacije
Stolačku turističku ponudu upotpunjuju brojne kulturne manifestacije, od kojih je najpoznatije Slovo Gorčina, koje se održava na nekropoli Radimlja. Manifestacija je nastala na osnovu ideje samog Maka Dizdara o organiziranju Orfejevih dana, tradicionalnog skupa regionalnih kulturnih radnika, koju su nakon pjesnikove smrti u djelo provele njegove kolege i prijatelji, prvo u ljeto 1971. na Radimlji priredivši recital Makove poezije, a potom u oktobru iste godine održavši i prvo Slovo Gorčina.
Tradicionalne su i manifestacije Stolačko kulturno proljeće, koje se održava svake godine u maju, sajam Hercegovački plodovi Mediterana, fokusiran na promociju proizvodnje smokve, šipka, masline i smilja, te Stolačka tarča, jedinstveni prikaz srednjovjekovnog života, koji posjetiocima pruža razne oblike svojevrsno putovanja kroz vrijeme – od degustiranja hrane i pića tog vremena do okušavanja u viteškim dvobojima, a čiji je centralni događaj “vojno osvajanje“ Starog grada Vidoškog.
