BiH vrvi od nezaposlenih, ali joj nedostaje radnika

• Činjenica je da je manjak radne snage najizraženiji u ugostiteljstvu, građevinarstvu i trgovini, granama domaće privrede sa najnižim prosjecima mjesečne plate – od 749 do 920 KM

• Lani je strancima izdato 3.780 radnih dozvola, za 1.005 više nego u 2021. godini, a iskorištenost kvote za zapošljavanje stranaca na nivou BiH bila je tek 49 posto

U moru nelogičnosti kojima je Bosna i Hercegovina zaslužila epitet zemlje aspurda, jedna od nezaobilaznih je i činjenica da se više od 350 hiljada njenih građana nalazi na evidenciji nezaposlenih, dok se istovremeno procjenjuje da joj u realnom sektoru nedostaje oko 30 hiljada radnika raznih profila.

Kriza na domaćem tržištu rada postala je toliko alarmantna da je Udruženje poslodavaca FBiH zaražilo održavanje hitne tematske sjednice oba doma entitetskog Parlamenta “o pitanju odlaska radne snage iz BiH, kao i problema sa uvozom nedostajućih radnika iz inozemstva“.

Apel poslodavaca

“Svakodnevno iz kompanija, članica Udruženja, dobijamo informacije o odlasku kvalificiranih radnika, što u konačnici dovodi do usporavanja ili potpunog kolapsa radnih procesa.

Na realan problem koji imamo sa tržištem radne snage upozoravamo godinama, ali niko u vlasti, ni na jednom nivou, ne radi ništa na zaustavljanju odlaska radnika ili pojednostavljenju procedura kada je u pitanju uvoz radne snage.

Nažalost, jedino konkretno što su vlasti uradile za zaposlene jeste povećanje plaća sebi i zaposlenima u javnoj službi. Neće, ne žele i ne shvataju da, ukoliko se nastavi trend odlazaka kvalifikovane radne snage iz BiH, više neće biti onih koji će im zaraditi te uvećane plaće“, navodi se u apelu Udruženja, uz podsjećanje da su poslodavci i  sindikati krajem prošle godine inicirali hitno donošenje zakona o izmjenama i dopunama federalnih zakona o doprinosima i porezu na dohodak, čime bi se, kako tvrde, zaposlenima u realnom sektoru plaće povećale do 400 KM, ali da su “totalno odsustvo sluha za probleme građana pokazali zastupnici i delegati u Parlamentu FBiH koji puna tri mjeseca te prijedloge nisu stavili na dnevni red, čime direktno pomažu odlazak radne snage iz BiH“.

No, dok poslodavci krivce za svojevrsni egzodus bosanskohercegovačkih radnika vide isključivo u institucijama vlasti, oni koji razmišljaju o odlasku “trbuhom za kruhom“ ili su već poduzeli taj korak, ključ problema objašnjavaju prvenstveno starom narodnom izrekom: “Koliko para, toliko muzike“, pritom kao argument nudeći i činjenicu da je manjak radne snage najizraženiji u ugostiteljstvu, građevinarstvu i trgovini, granama domaće privrede sa najnižim prosjecima mjesečne plate – od 749 do 920 KM.

“Manjak kadra je evidentan već izvjesno vrijeme. Posebno je teško naći kvalitetan školovan kadar sa iskustvom. Prema mom mišljenju, glavni razlog je dugogodišnje zanemarivanje problema sa kojima su se suočavali radnici i radnice u realnom sektoru. Rekla bih da je konačno došlo na naplatu pravilo koje su poslodavci godinama masovno eksploatisali: “Ima ko hoće!“ – radnici više neće, jer imaju mogućnost raditi na nekom drugom tržištu, gdje su jednako potcijenjeni, ali su barem višestuko bolje plaćeni“, ističe u izjavi za Business Magazine Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, koja se sa poslodavcima slaže u dijelu koji se odnosi na pasivnost nadležnih institucija, konstatirajući da “sistemska rješenja ne postoje, jer se vlasti na svim razinama bave same sobom i brinu isključivo za budućnost pojedinaca okupljenih u njihovim političkim strankama, dok se budućnost građana BiH generalno potpuno zanemaruje“.

“Pojedinačnih rješenja ima. Kompanije povećavaju plaće i kroz neka druga primanja nastoje zadržati svoje radnike, ali sve to je kap u moru. Posljedica su stalne migracije radnika po kompanijama – mijenja se radna snaga, što dodatano komplikuje proces rada, jer svaka kompanija ima svoja pravila i način rada, pa prelazak radnika zahtijeva dodatne obuke i navikavanje na novi način rada. Posljedicu toga uvijek osjete i radnici sami.

Dakle, mi se vrtimo u nekom krugu traženja privremenih rješenja, upravo zato što se sistem ne bavi ni ekonomijom ni radnicima“, zaključuje Beširović.

Sejo Brajlović, jedan od renomiranijih bh. ugostitelja, pak, iako radi u branši gdje je nedostatak radne snage uveliko prisutan, lično nema poteškoća sa pronalaženjem i zadržavanjem  kvalitetnih radnika. No, itekako je svjestan problema, kojeg smatra izuzetno kompleksnim i, u skladu s tim, odgovornost za njegovu eskalaciju, koju adresira prvenstveno na nadležne institucije vlasti, raspoređuje na ostale aktere direktno ili indirektno povezane sa domaćim tržištem rada i kreiranjem poslovnog ambijenta.

“Radnike treba adekvatno nagraditi i neće ići vani, ali preduslov za to je da se smanje nameti na plate. Država je kriva što nas ne ‘pripazi’ – kod mene konobar ima platu 2.000 KM, a dao bih mu i 3.000 KM, ali ne mogu ako će mi država uzeti još toliko na ime poreza i doprinosa.

Krivica države je i što je zadržala zastarjeli princip rada biroa za zapošljavanje, tako da mnogi ne žele radni odnos, jer su osigurani preko biroa, a rade u Hrvatskoj. Ima ljudi koji su po 20 godina na birou rada, a sve vrijeme rade nacrno – to treba pod hitno riješiti i skidati takve osobe s evidencije nezaposlenih. Ja nikad nisam zaposlio radnika s biroa, jer i kada ga pošalju, on neće da radi, nego ode na primorje, a država mu plaća socijalno osiguranje. Taj krug treba presjeći i radnike dobro nagraditi, a neradnike pustiti neka jedu gole makarone…

Problematičan je i sistem obrazovanja. Sarajevska ugostiteljska škola ni skoro 30 godina nakon rata nije osposobljena za praksu. Diplome se učenicima dijele bez ikakvih kriterija, tako da dobijamo kadrove upitnog kvaltiteta, ne samo u ugostiteljstvu, nego i u drugim branšama – brico završi školu, a ne zna da brije…

Prije izvjesnog vremena sam primio na praksu tri učenice – pekarke. Odustale su poslije dva dana, jer nisu htjele da rade. Ja sam kao učenik radio dan i noć – zato sam i uspio…“,  slikovito opisuje Brajlović za Business Magazine, sugerirajući da bi najefikasnije rješenje bilo “prepisivanje“ njemačkog sistema funkcioniranja tržišta rada.

Na donekle sličan način razmišlja i Boris Pupić, stručni saradnik za informisanje Agencije za rad i zapošljavanje BiH, koji u izjavi za naš magazine potcrtava da “jedno od rješenja ove situacije jeste da cijena rada u bruto iznosu bude daleko niža, odnosno da država odustane od ovako velikih poreznih opterećenja na platu, a da se, s druge strane, poveća neto naknada radnika i uslovi rada”.

“Nadalje, potrebno je da se konačno napravi sinergija između obrazovnih institucija, privrede i zavoda za zapošljavanje, da se osmisle konkretni programi osposobljavanja i uključivanja na tržište rada nezaposlenih osoba, a privreda u velikoj mjeri mora finansirati takve programe.

Potrebno je konačno i izmjestiti administriranje zdravstvenog osiguranja sa biroa za zapošljavanje, ali i povećati kontrole rada nacrno, te povećati kazne za one koji ne prijavljuju radnike i krše prava radnika”, precizira Pupić.

On pritom kao jednu od nužnosti potencira suzbijanje rada nacrno, ukazujući da ključ rješenja za taj dio problema leži prvenstveno u rukama poslodavaca.

“Činjenica je da su evidencije nezaposlenih osoba nedovoljno precizne te da se na njima (posebno u FBiH i Distriktu Brčko) nalazi i veliki broj osoba koje rade neprijavljeni, a na evidenciji su samo zbog zdravstvenog osiguranja i drugih socijalnih davanja koja su uslovljena nezaposlenošću.

Međutim, problem rada nacrno nije dominantno krivica radnika, već onih koji ih zapošljavaju. Udruženja poslodavaca bi se trebala pozabaviti ovim problemom kako bi svi radnici bili prijavljeni, pa bi se onda i na evidencijama nezaposlenih vidjelo koliko tačno ima dostupne radne snage, jer ako vlasnik firme ne želi prijaviti radnika, kako onda očekuje da će pronaći radnika?

Prošlo je vrijeme velike nezaposlenosti i radnici su sada u boljem položaju da biraju ono što im odgovara. Također, otvorenost inostranih tržišta rada dovodi do toga da radnici prodaju svoj rad na onim tržištima gdje je cijena rada viša, a uslovi rada bolji”, naglašava Pupić.

Kao prijeki lijek za nedostatak radnika, domaći poslodavci predlažu intenziviranje uvoza radne snage, iz godine u godinu insistirajući na njegovoj liberalizaciji, odnosno povećanju

kvota radnih dozvola namijenjenih strancima. Na posljednjem sastanku o toj temi sa predstavnicima državnih ministarstava vanjskih i civilnih poslova, Službe za poslove sa strancima, Ministarstva rada i socijalne politike FBiH, Agencije za rad i zapošljavanje BiH te  Federalnog zavoda za zapošljavanje, održanom sredinom aprila, iz Udruženja poslodavaca FBiH upozoreno je da su “propisi arhaični i neprilagođeni trenutnim potrebama, procedure previše složene, nadležnosti usložnjene između tri do četiri nivoa vlasti, sistem izuzetno komplikovan, a evidencije službi za zapošljavanje gotovo neupotrebljive za ove namjene“.

“Uvoz radne snage predugo se čeka, a procedure su dugotrajne i nepovezane bez obzira da li se radi o podnošenju aplikacija, provedbi sigurnosnih provjera, dozvola u resornim ministarstvima, službama za zapošljavanje i na kraju pitanja izdavanja D viza iz nadležnosti Ministarstva vanjskih poslova“, primjedbe su koje su poslodavci iznijeli na tom sastanku, na kojem je zaključeno je da će Udruženje nadležnima dostaviti konkretne prijedloge određenih rješenja “čime bi se inicirale urgentne promjene po predmetnom pitanju“.
Koliko je popunjavanje upražnjenih radnih mjesta strancima realna opcija, s obzirom da je u svijetu malo zemalja siromašnijih i sa nižom cijenom rada od BiH, a da su, s druge strane, u kontekstu troškova poslodavaca, strani radnici u startu skuplji od domaćih, jer im se moraju osigurati smještaj i ishrana, dileme su kojima, prema iskustvima Agencije za rad i zapošljavanje, ustvari i nema osnova.

Uvoz radne snage

“Što se tiče uvoza stranih radnika, jasno je da postoji i ta mogućnost.

Privreda već tri godine traži povećanje kvota za zapošljavanje stranih radnika i nadležni zavodi i službe zapošljavanja svake godine povećavaju te kvote. Tako je u prošloj godini izdato do sada najviše radnih dozvola (ukupno 3.780, što je za 1.005 više nego u 2021.), a iskorištenost kvote za zapošljavanje stranaca na nivou BiH je tek 49 posto!

Ove godine su privrednici tražili novo povećanje kvota, a prošle godine polovinu kvota nisu iskoristili!

Također treba reći da kvota nije bila iskorištena niti jedne godine od kada postoji kvotni sistem za zapošljavanje stranaca. Šta nam to govori? Da li su potrebni radnici iz inostranstva u velikom broju ili se radi o nečemu drugom? Evidentno je da se radi o potrebi da se uveze jeftina radna snaga, odnosno da se obori cijena rada”, primjećuje Pupić.

On dodaje da je uvoz stranih radnika kratkoročno rješenje “jer niko ne može garantirati da će strani radnik ostati duže vremena na našem tržištu rada, budući da isto onako kako naš radnik može otići na inostrano tražište rada, tako će i strani radnik iz BiH otići u neku drugu državu gdje je cijena rada viša, a uslovi rada bolji”, a da se radi o neefikasnom i potencijalno vrlo štetnom rješenju, smatra i Beširović.

“Kad govorimo o sistemskim rješenjima, onda moram istaći da mislim isključivo na ona koja će biti dugoročno rješenje problema odliva radne snage, a ne neka ad hoc rješenja koja su, sa druge strane, pogubna za budućnost zemlje.

Naprimjer, ne mogu da ne istaknem inicijativu poslodavaca za liberalizaciju uvoza radne snage, što je, po meni, pogubno za budućnost  bh. ekonomije.

Srećom, prije nego su ova rješenja zaživjela u stvarnosti, došlo je do promjene rukovodstva Udruženja poslodavaca FBiH, koje sada ima vrlo jasan zajednički stav sa sindikatom, a to je: Ne uvozu radne snage, nego poboljšanje uvjeta za ostanak bh. radnika u zemlji.

Udruženje je zajedno sa sindikatiom predlagalo niz rješenja koja bi upravo sistemski rješila neke stvari, ali to sve čeka uspostavu vlasti, čime se ponovo vraćamo na pitanje -šta je bitnije za budućnost BIH, njena ekonomija ili administracija? Po meni, sve dok je ovo drugo važnije,  a to je evidentno, radnici će masovno odlaziti iz BiH“, poentira Beširović, svojom opaskom o odustajanju poslodavaca od uvoza radnika otvarajući novu temu, koja glasi – ko koga obmanjuje u socijalnom dijalogu o uređenju domaćeg tržišta rada…

Obuka i prekvalifikacija

“Opravdano se postavlja pitanje koliko su vlasnici firmi spremni uložiti u obuku, pa i prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju radnika.

Postoji tvrdnja da na domaćem tržištu rada nedostaje vozača kamiona, a mi imamo na evidencijama više od 7.000 vozača različitih kategorija. Nemoguće je da svi oni rade nacrno ili da niko od njih ne želi da radi. Jasno je da jedan dio njih nema potrebne vještine za upravljanje vozilima kakve privrednici traže, pa se postavlja pitanje zašto privrednici ne ulože sredstva u osposobljavanje tog kadra.

Jedan od odgovora koji često čujemo, jeste da takve programe provode zavodi i službe zapošljavanja. Međutim, zavodi i službe zapošljavanja nemaju dovoljno resursa da samostalno rade takve programe i nejasno je zašto se privreda tu ne uključi i na taj način dođe do dostupne radne snage.

Ovdje treba dodati još jednu čestu tvrdnju privrednika – da je njima rizik uložiti u obuku radnika kada nemaju garanciju da će on ostati raditi kod njih. Tu se opet vraćamo na početak – više nemamo veliku nezaposlenost, također imamo dostupna inostrana tržišta rada i radnici mogu birati bolje uslove i cijenu rada.

Dakle, na privredniku je da radniku ponudi bolje uslove i cijenu rada ukoliko želi da zadrži radnika”, poručuje Pupić.