Piše Armin Zeba
367.000 tona čelika izvezla je BiH tokom 2025.
119.000 tona čelika uvezla je BiH tokom 2025.
87.027 tona čelika, žice i armature uvezeno u 2024.
350 miliona KM je dug Nove Željezare
do 1.200 KM cijena čelika po toni
U gotovo svim bosanskohercegovačkim društvenim segmentima situacija se najvjernije može dočarati narodnom dosjetkom o ludom i zbunjenom. No, za razliku od dominantno konfuzne slike u kojoj se ne razaznaje ko je lud, a ko zbunjen, u kontekstu propasti lukavačke Koksare i prijetećih lančanih negativnih efekata na domaću metalsku industriju u cjelini, a prvenstveno federalnu, raspodjela tih uloga prilično je jasna.
Nelogičan prijedlog
Naime, da bi se otklonila svaka eventualna dilema u vezi s tim, pobrinuo se državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac, koji je, nakon “genijalne” ideje da Bosna i Hercegovina na američke drakonske carinske stope odgovori uvođenjem bescarinskog režima za proizvode uvezene iz Sjedinjenih Američkih Država, “izbriljirao” i insistiranjem da naša zemlja, zbog ugroženosti domaćih proizvođača srbijanskim ograničavanjem uvoza rebrastog betonskog čelika i toplo valjane žice, uvede carine od 30 posto na čelik i čelične proizvode za sve vodeće izvoznike te vrste robe na bh. tržište, osim za Srbiju!? Na tu ludost, zbunjene federalne vlasti u prvi mah su reagirale klimoglavom, da bi tek naknadno, valjda kada im je neko objasnio da Košarčevo zalaganje za bilo kakav oblik državnog interesa u sebi nesumnjivo krije neku zamku, uskratili podršku tom besmislenom prijedlogu. “Stručnjacima” iz Vlade FBiH prethodno nije zapela za oko čak ni činjenica da je Prijedlog odluke o uvođenju privremene zaštitne mjere prilikom uvoza čelika i čeličnih proizvoda inicirala Nova Željezara Zenica – bivši ArcelorMittal, koja pod novim imenom djeluje otkad ju je preuzeo fočanski Pavgord u vlasništvu Gordana Pavlovića, sive eminencije SNSD-a.
Da li iz taktičkih razloga ili uslijed loše međusobne komunikacije, Željezarin zahtjev za “hitnu zaštitu domaće proizvodnje čelika i radnih mjesta” prvo je, obrazložen sindikalnim upozorenjem da su “radna mjesta skoro dvije hiljade radnika direktno ugrožena kao posljedica uvođenja kvota na uvoz čelika od strane Srbije i nepostojanja adekvatne zaštite domaće proizvodnje od nekontrolisanog uvoza”, da bi samo nekoliko dana kasnije iz Uprave argumentirali na znatno drugačiji način.
“Uvoz rebrastog betonskog čelika u šipci i koturu, toplovaljane žice za armirani beton te armaturnih mreža u 2024. iznosio je 187.027 tona, a tokom prošle godine je bio još i veći. Količina uvezenog čelika jednaka je skoro trećini godišnje proizvodnje u Novoj Željezari.
Nadalje, uredba Vlade Srbije kojom je ograničen uvoz proizvoda od čelika iz BiH putem sistema tarifnih kvota, što je kršenje sporazuma CEFTA, dodatni je udar na ovu kompaniju i njene radnike. Takva mjera, u kombinaciji s administrativnim opstrukcijama na granici, praktično je zatvorila tržište Srbije za naš čelik. Nova Željezara je na tržište Srbije izvozila oko 200.000 tona čelika godišnje, što čini trećinu ukupne proizvodnje, a kvote dodijeljene BiH znatno su niže od stvarnog obima izvoza u prethodnim godinama”, navodi se u upozoravajućem dopisu Sindikata Nove Željezare upućenom Vijeću ministara BiH, koji je potom ekspresno redefiniran putem konstatacije Saše Božića, direktora prodaje u Novoj Željezari, da je Srbija u okviru svojih zaštitnih mjera nama dala najveći dio kvote, puno veći nego što je dala Turskoj i Evropskoj uniji”.
Ministar Košarac ponovo “izbriljirao” prijedlogom da BiH na srbijansko ograničavanje uvoza čelika odgovori carinama od 30 posto za sve vodeće izvoznike te vrste robe na bh. tržište, osim za Srbiju
“Ne vidimo razlog za reciprocitet prema Srbiji, a sa druge strane, daje se sloboda proizvođačima iz Turske i Italije da ulaze na naše tržište bez ikakvih problema”, glasi Božićeva, odnosno logika Uprave Nove željezare, koju je bespogovorno nastavio zastupati i Sindikat.
Zbog čega insistiraju na ograničenju uvoza čelika iz Italije, Turske i Kine, a istovremeno se protive uvođenju recipročnih mjera prema Srbiji, koji konkretan obim reduciranja uvoza bi zadovoljio njihove zahtjeve za zaštitu domaće proizvodnje te na koji način uvoz ustvari ugrožava Željezaru, s obzirom da ona samo polovinu svoje proizvodnje plasira na domaće tržište, što implicira da ni izbliza ne može pokriti sve unutrašnje tržišne potrebe, samo su neka od pitanja koja se nameću sama po sebi, a na koja iz Uprave Nove željezare ne žele odgovoriti, baš kao ni pojasniti svoja očekivanja od nadležnih državnih institucija u vezi sa nedostatkom koksa, kojeg također ističu kao veliki problem, ali ni razriješiti najveću misteriju – kako je od euforije od prije manje od pola godine, kada je preuzimanje Arcelor Mittala najavljeno kao “početak nove ere za sve nas”, situacija u tolikoj mjeri pogoršana da se u pitanje dovodi goli opstanak kompanije, uz prijetnje posljedičnim kolapsom Toplane Zenica i Rudnika Nova Ljubija, te više od 500 malih i srednjih preduzeća “koja zavise od rada Željezare”.
Umjesto toga, iz Uprave horski lamentiraju o nedostatku podrške državnih institucija na svim nivoima te zabrinutosti za sudbinu radnika i njihovih porodica, koje ujedno tjeraju da kapital novih vlasnika kompanije štite uličnim protestima.
Prijedlog odluke o uvođenju privremene zaštitne mjere prilikom uvoza čelika i čeličnih proizvoda inicirala je Nova Željezara Zenica, u vlasništvu Gordana Pavlovića, sive eminencije SNSD-a
“Zadnji put apelujem da Vijeće ministara uzme u obzir sve analize koje su poslate iz svih institucija i donese odluku u pozitivnom smislu, inače ćemo biti primorani prekinuti proizvodnju kada više ne budemo imali sirovina, odnosno koksa, koji je osnovna sirovina, a kojeg imamo do polovine maja”, poruka je uz koju je, ulične proteste u Sarajevu najavio Ahmed Hamzić, generalni direktor Nove željezare, koji je ujedno i njen suvlasnik, putem 50-postotnog vlasničkog udjela u kompaniji H&P Zvornik, koju dijeli sa Predragom Pavlovićem (brat Gordana Pavlovića), a koja djeluje u okviru Pavgord grupacije.
Dok se besmislenim inicijativama i režiranjem radničkih buntova pažnja javnosti skreće na drugu stranu, na Općinskom sudu u Zenici uveliko traje završni čin gašenja Nove željezare Zenica, koji je pokrenuo upravo Hamzić. Naime, Sud je još u februaru donio Rješenje o pokretanju prethodnog postupka nad stečajnim dužnikom Nova Željezara Zenica, kojim je za 25. juni zakazano ročište za otvaranje stečajnog postupka radi podmirivanja dospjelih obaveze većih od 350 miliona KM.
U tom grmu ustvari i leži zec kojeg love Pavlovići i njihovi kompanjoni, koji, istina, nikada nisu ni krili da im je osnovna namjera gašenje Visoke peći, Čeličane i Aglomeracije, odnosno “prekid integralne proizvodnje” uz njenu kompenzaciju instaliranjem solarnih panela za proizvodnju električne energije, izgradnju energane za proizvodnju toplotne energije na komunalni i biološki otpad te otvaranje logističkog centra i terminala rasutih tereta, što, između ostalog, podrazumijeva i drastično smanjenje postojećeg broja radnih mjesta u Željezari. Ukoliko se tokom pripreme stečajnog postupka uspije osigurati i monopolistički položaj na domaćem tržištu čelika, dobija se idealna win-win kombinacija, koju je prepoznalo čak 28 bh. kompanija koje se bave preradom, distribucijom i izvozom čelika i čeličnih proizvoda, čiji je apel za neuvođenje zaštitnih carina “jer bi to dovelo do ozbiljnih poremećaja na tržištu, rasta cijena osnovne sirovine i negativnih efekata po prerađivački sektor, investicije i ukupnu ekonomsku stabilnost BiH”, u posljednji čas ipak urodio plodom.
“Trenutna tržišna cijena rebrastog betonskog čelika i toplo valjane žice kreće se između 1.100 i 1.200 KM po toni, dok bi carina od 30 posto značila dodatno opterećenje od oko 350 KM po toni.
U takvim uslovima došlo bi do značajnog rasta cijena na domaćem tržištu, budući da bi praktično došlo do zatvaranja tržišta i nepostojanja konkurencije, čime bi se otvorio prostor za povećanje cijena i do 300 KM po toni.
Tokom 2025. BiH je izvezla oko 367.000 tona čelika, dok je uvezla približno 119.000 tona čeličnih proizvoda, što pokazuje da domaća proizvodnja nije ugrožena”, vrlo preciznom kalkulacijom argumentiraju svoj stav kompanije koje su protiv svojevrsnog carinskog rata na tržištu čelika.
Na zahtjev Ahmeda Hamzića, generalnog direktora i suvlasnika Nove željezare, Općinski sud u Zenici za 25. juni je zakazano ročište za otvaranje stečajnog postupka u toj kompaniji
Oprobana taktika
No, gdje je u cijeloj toj rašomonijadi Koksara Lukavac sa početka priče o ludom i zbunjenom? Osim što je bila glavni snabdjevač Nove željezare, te što je njenoj propasti kumovala ista porodica – konkretno Pramod Mittal (brat Lakshmija Mittala, prethodnog vlasnika Nove željezare), koji je u bjekstvu od bh. pravosuđa zbog optužnice za organizirani kriminal “težak” 21 miliona KM, na koju je uzvratio arbitražnim odštetnim zahtjevom protiv BiH vrijednim čak 400 miliona dolara, neizostavna karika u lancu koji spaja te dvije kompanije je sveprisutni Pavlović, čiji je Pavgord, uz “paket” preuzetih ostataka Mittal carstva u našoj zemlji, u novembru prošle godine zakupio i Koksarine pogone, od kojih je već nakon mjesec dana odstupio, “puštajući niz vodu” više od 500 radnika. Imovina Koksare potom je otišla na “doboš”, ali je prvi pokušaj prodaje propao, te slijedi novo prikupljanje ponuda koje uključuje i kupovinu pojedinačnih proizvodnih cjelina, u kojem su glavni favoriti kompanije u vlasništvu Pavlovića, uz preduvjet da cijene padnu osjetno ispod početne od ukupno 138 miliona KM…
Ono što je neupitno, jeste da je koncept prilično jednostavan i efikasan, što najilustrativnije potvrđuje Pavlovićevo poslovno carstvo mjerljivo stotinama miliona maraka. Pitanje je jedino da li su njegove aktivnosti u federalnom dijelu BiH, s obzirom na stranačku pozadinu, usmjerene isključivo na profit ili, pak, i na totalno urušavanje ionako slabašne industrije FBiH. Odgovor na tu dilemu sasvim sigurno znaju mnogi iz redova “zbunjenih”, koji imaju čvrste poslovne veze s Pavlovićem i samo glume naivnost, pod čijom krinkom već decenijama svjesno uništavaju kompanije suštinski predodređene za uspjeh, kao što su baš Koksara i Željezara, čija hronologija sunovrata doseže do prvih poslijeratnih godina, kada je počelo njihovo sistemsko uništavanje u režiji države, čiji predstavnici, danas hladno “peru ruke” od bilo kakve odgovornosti, pravdajući se infantilnim objašnjenjima poput: “Mi nemamo ništa s tim, to je problem stečajnog upravnika!”, kojim razgovor o propasti Koksare i njenog 49-postotnog vlasnika – Koksno-hemijskog kombinata (KHK) Lukavac, čijih je 67 posto kapitala u državnom vlasništvu, eskiviraju iz Vlade Tuzlanskog kantona.
Uvozni trendovi
Prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH, u našu zemlju prošle godine uvezeno je oko 650.692 tone čelika i željeza, u ukupnoj vrijednosti od 1,07 milijardi KM. Istovremeno, uvezeno je i oko 229.288 tona proizvoda od željeza i čelika, vrijednih 805,56 miliona KM. Po količini i vrijednosti uvoza čelika i željeza u Bosnu i Hercegovinu prednjačili su Italija (145.924 tone, 249,12 miliona KM), Turska (138.554 tone, 170,05 miliona KM), Kina (98.968 tona, 150,31 miliona KM) i Srbija (90.918 tona, 125,23 miliona KM), a iste zemlje dominirale su i plasmanom proizvoda od čelika i željeza na bosanskohercegovačko tržište, ali u nešto drugačijem rasporedu (Srbija – 54.811 tona, 148,42 miliona KM, Italija – 32.031 tona, 95,04 miliona KM, Kina – 22.179 tona, 88,09 miliona KM, Turska – 26.307 tona, 76,62 miliona KM).
Gotovo identičan trend evidentan je i u prva dva ovogodišnja mjeseca, tokom kojih smo za 154,08 miliona KM uvezli 91.276 tona čelika i željeza, te 35.440 tona proizvoda od čelika i željeza, vrijednih 113,44 miliona KM, s tim što je Srbija u prvonavedenom slučaju, količinom od 16.014 tona i vrijednošću od 20,61 miliona KM preskočila Tursku, a u drugom zadržala lidersku poziciju (7.039 tona, 16,64 miliona KM).
