Piše Armin Zeba
Nikada nijedna mjera ekonomske politike nije izazvala toliku polarizaciju domaće javnosti kao odluka Vlade Federacije BiH o povećanju neto minimalne plate sa 619 na 1.000 kovertibilnih maraka, naprasno objavljene posljednjeg dana Stare godine, nakon dvogodišnje svojevrsne hibernacije koju su predstavnici entitetske izvšne vlasti tek povremeno prekidali najavama drastičnog povećanja “minimalca” u okviru fiskalnih reformi usmjerenih na rasterećenje privrede, kontinuirano obećavanog već četvrt stoljeća, neovisno o političkoj struji koja zaposjeda premijersku i ministarske fotelje.
Između dviju nepobitnih činjenica u vezi sa minimalnom platom u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine – da je njen dosadašnji iznos bio mizeran i najniži u Evropi, te da su, s druge strane, radnička primanja u FBiH opterećena najvećom zbirnom stopom doprinosa u regiji, u međuvremenu se nagomilalo pregršt mahom površnih, jednostranih, proizvoljnih i nestručnih tumačenja uzroka i posljedica Vladine odluke, potkrijepljenih statističkim pokazateljima prilagođenim potrebama u smislu podrške ili protivljenja neto “minimalcu” od 1.000 KM, ovisno prvenstveno o tome za koji stranački tim opciju “igraju” ili “navijaju” autori tih pozitivnih ili negativnih kritika.
Varljiva statistika
Koliko je relevantna statistika “rastezljiva” i materija pogodna za manipuliranje, posebno u bosanskohercegovačkom ambijentu, gdje svaka istina ima najmanje tri lica, između ostalog ilustrira podatak da je, recimo, novoodređena minimalna plata u Federaciji BiH neto iznosom i dalje među najnižim u Evropi, ali je u brutu čak i viša nego u nekim zemljama Evropske unije, a što, međutim, nije plod dramatične razlike u visini ukupnih opterećenja radničkih primanja, nego prvenstveno sveprisutne evropske prakse da se na “minimalce” ne plaća porez na dohodak.
Varljivost statistike i općenito karakterizira poređenja opterećenja plata u Federaciji BiH i ostatku Evrope – naime, nepobitno je da su federalni doprinosi sa zbirnom stopom od 41,5 posto među najvišim na Starom kontinentu – prema pokazateljima Eurostata, ta vrsta dažbina veća je samo u Francuskoj (68 posto), Belgiji (48,70), Nizozemskoj (51,24) i Slovačkoj (48,60 posto), ali je, s druge strane, porez na dohodak od 10 posto daleko ispod EU prosjeka od 37,90 posto, koji u konačnici razliku između bruto primanja i novca koji radnik dobije “na ruke” čini i izraženijom nego u federalnom slučaju…
Na krilima tog statističkog “švedskog stola”, glavni kreator odluke koja je uzburkala federalne duhove – entitetski premijer Nermin Nikšić, bez konkretnog obrazloženja razloga njenog donošenja skoro doslovno u pet minuta do ponoći, umjesto u oktobru, kada se uobičajeno određuje visina minimalne plate za narednu godinu, ali i bez bilo kakvog objašnjenja motiva zbog kojih je sa dopremijerima Tonijem Kraljevićem i Vojinom Mijatovićem formirao “trojku nad Trojkom” koja je u tajnosti vijećala i presudila o “minimalcu”, kao krunski argument za izbor neto iznosa od 1.000 KM navodi da je u periodu 2021. – 2023. dobit preduzeća u Federaciji BiH povećana za 40 posto, na 5,7 milijardi KM (oko 11.000 KM po zaposlenom) a minimalna plata za samo 14 posto.
Kao kontrargument na primjedbe da niko nema ništa protiv “minimalca” od 1.000 KM, ali da su problem prateći nameti, Nikšić nudi podsjećanje da je u proteklom periodu bila otvorena opcija isplate neoprezivog dodatka na platu u ukupnom pojedinačnom iznosu od 2.700 KM, koja je, kako ističe, iskorištena tako što je od moguće 1,5 milijarde KM isplaćeno manje od 10 posto – oko 145 miliona KM, od čega se dvije trećine odnose na javni sektor.
Što se tiče očekivanog linearnog povećanja plata kao neizbježnog slijeda rasta “minimalca”, koje će multiplicirati troškove poslodavaca na radnička primanja, federalni premijer poentira da će “svi koji dokažu da su povećali ostale plate biti oslobođeni plaćanja doprinosa na iznos povećanja”. Prognoze o ugrožavanju opstanka brojnih firmi zbog nemogućnosti držanja koraka sa rastom plata, pak, on anulira budžetskom stavkom od 100 miliona KM za subvencioniranje doprinosa obrta, mikro i malih preduzeća (mada po još nedefiniranim kriterijima) te podsjećanjem da kompanije iz niskoalumulativnih djelatnosti plaćaju doprinose po preferencijalnim stopama (za radnike sa netom platom visine do 85 posto prosječne, osnovica za obračun doprinosa je proizvod iznosa prosječne plate iz prethodne godine i koeficijenta 0,30).
Entitetski premijer Nermin Nikšić kao krunski argument za izbor neto iznosa od 1.000 KM navodi da je u periodu 2021. – 2023. dobit preduzeća u FBiH povećana za 40 posto, a minimalna plata za samo 14 posto
Federalni poslodavci, koji se u proteklom periodu nisu iskazali agilnošću u vezi sa određivanjem minimalne plate i borbom za fiskalno rasterećenje, naivno nasjedajući na Vladinu taktiku svršenog čina i tolerirajući dvogodišnji zastoj u radu Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH, koje je “oživljeno” tek nakon što je priča o minimalnoj plati od 1.000 KM praktično završena, nakon prvobitnih žestokih otpora odluci o “minimalcu” prilično su reterirali netom po Nikšićevoj objavi (koja je, iz nepoznatog razloga, sedmicama prešućivana u medijskim izvještajima) o neoporezivanju povišica plata koje ne spadaju u kategoriju minimalnih, da bi u potpunosti “položili oružje” nakon usvajanja Prijedloga budžeta FBiH za 2025. koji uključuje i sredstva za subvencioniranje doprinosa malih privrednika te dogovora o usvajanju paketa fiskalnih zakona umjerenih na rasterećenje privrednika najkasnije do septembra ove, kako bi stupili na snagu početkom iduće godine.
“Mislim da će ovaj pritisak koji se dešava ići u smjeru što skorijeg uvođenja fiskalnih reformi, koje su konačno rješenje.
Što se tiče privremenog rješenja, Vlada će usvojiti dio naših prijedloga – ako govorimo o ciframa, od oko 465 miliona KM dodatnih doprinosa na “minimalce” vrlo vjerovatno će se vratiti 150 miliona KM, otprilike jedna trećina, na šta treba dodati neoporezivi dio do 450 KM povišice na plaće preko 1.000 KM, koji će biti značajna pomoć.
Ključna stvar je da se naprave kvalitetni kriteriji za refundiranje sredstava za dodatne doprinose i da se pomogne onim kompanijama koje trebaju pomoć”, stav je s kojima je javnost upoznao Adnan Smailbegović, predsjednik Upravnog odbora Udruženja poslodavaca FBiH, po okončanju sjednice Ekonomsko-scoijalnog vijeća na kojoj je postignut finalni dogovor o daljem redoslijedu poteza u vezi sa povećanjem minimalne plate i fisklanim reformama.
Za razliku od stavova domaćih poslodavaca, koji su suštinski logični i uvažaju realnost, reakcije stranih investitora, koji decenijama važe kao svojevrsnii spasioci bh. privrede i ekonomije u cjelini, najblaže rečeno su neprimjerene.
Upozorenja investitora
Iz Predstavništva njemačke privrede u BiH (AHK), koje u našoj zemlji zastupa interese najjače evropske ekonomije, u kojoj je, prema Eurostatu, neto “minimalac” 1.514 eura (bruto 2.151 euro), prosječna mjesečna neto plata 2.750 eura, zbirna stopa doprinosa 38,74 posto, a porez na dohodak 45 posto, insistiraju na povlačenju Vladine Odluke, upozoravajući da je “rast troška minimalne plate značajno veći od očekivanog rasta inflacije” i da “u zadnje četiri godine imamo kontinuirani rast minimalne plate po stopama većim nego u EU ili drugim zemljama okruženja”.
Ključna stvar je da se naprave kvalitetni kriteriji za refundiranje sredstava za dodatne doprinose i da se pomogne onim kompanijama koje trebaju pomoć, poručuju poslodavci
Pozivajući na “hitno djelovanje s ciljem zaštite investicija”, podjednaku dozu panike zbog povećanja “minimalca” na 1.000 KM izražavaju i iz Američke trgovačke komore (AmCham) u BiH, čije većinsko članstvo čine kompanije iz SAD-a, odakle je za nepune tri decenije u našu zemlju uloženo ukupno 56,7 miliona KM, što pri začelju bh. liste najvećih stranih investitora tu zemlju svrstava između Danske (62,4 miliona KM) i Slovačke (50,4 miliona KM).
Iz Vijeća stranih investitora (FIC) u također vrlo dramatičnom tonu pozivaju na hitne mjere “kako bi se ova štetna odluka revidirala i izmijenila”. Na molbu za pojašnjenje nivoa ugroženosti stranih investitora “minimalcem” od 1.000 KM, iz FIC-a primjećuju da “ova odluka Vlade znači da će doći do povećanja ukupnog bruto iznosa minimalne plate za oko 680 KM, od čega oko 380 KM ide radnicima, a oko 300 KM državi, kroz poreze i doprinose”.
“Da bi mogli podnijeti dodatni trošak, poslodavci će ili zaustaviti investicije ili podići cijene proizvoda i usluga, a neki će, vrlo vjerovatno, morati pribjeći otpuštanjima radnika da bi se prilagodili novonastalim uvjetima”, konstatiraju iz FIC-a u izjavi za Business Magazine.
Mada ne barataju tačnim brojem radnika koji u kompanijama u stranom vlasništvu rade za minimalnu platu, iz njihovih kalkulacija povećanja troškova proizilazi da je on prilično veliki. Imajući u vidu da su strani investitori prisutni uglavnom u visokoprofitnim granama (prema podacima Centralne banke BiH, od oko 21 milijarde KM stranog kapitala ukupno uloženog u BiH, blizu polovine se odnosi na finansijske usluge, telekomunikacije i trgovinu), nejasno je zbog čega su plate u tim kompanijama toliko niske, s čim u vezi iz FIC-a napominju da “ne posluju svi strani investitori u visokoprofitnim granama”. Koliko su se, u tom kontekstu, prepoznali u ukazivanju premijera Nikšića na firme koje “imaju dobit 75 miliona KM, a direktor je prijavljen na 651 KM“, pitanje je, pak, na koje iz FIC-a nude “pogled iz druge perspektive”.
“Ako je dobit 75 miliona KM, to znači da je firma u budžet države dala čak 7,5 miliona KM na ime poreza na dobit. Priznat ćete da je to puno značajnija cifra od one koju bi firma platila da je direktor imao platu veću od 651 KM – te se vrijednosti zapravo ne mogu ni porediti”, potcrtavaju iz FIC-a, sugerirajući da bi “mjere poput smanjenja fiskalnih i parafiskalnih opterećenja poslodavcima, uvođenja olakšica za mala i srednja preduzeća ili jačanja mehanizama za suzbijanje sive ekonomije, mogle ublažiti negativne efekte povećanja minimalne plate”.
Svoje mišljenje o povećanju minimalne plate daju i brojni ekonomski analitičari, odnosno oni koji se tako predstavljaju, a kojih je u našoj zemlji više nego u američkoj i ruskoj akademiji nauka zajedno. Za razliku od domaćih političara, među kojima ne postoji konsenzus ni unutar partnera na vlasti, koji se, dokazujući tezu svojih oponenata da “ne znaju jesu li pošli ili došli”, otvorenim pismima Vladi u kojoj participiraju, tragikomično svađaju sami sa sobom, usput posredstvom dojučerašnjih policajaca, preko noći transformiranih u vrhunske ekonomiste, nudeći instant pakete zakona kojima će magično riješiti decenijama ignorirane probleme bh. privrede, analitičari se slažu u zaključku da “ovo ne valja” i “otkrivaju toplu vodu” da su “nužne sveobuhvatne fiskalne reforme”, ali uglavnom nemaju nikakvu ideju o modelu po kojem bi trebalo regulirati pitanje troškova rada. Kakvu-takvu viziju u tom smislu, barem kada je riječ o što bezbolnijem prebrođavanju perioda do konačne izmjene zakona o doprinosima i porezu na dohodak, ima Admir Čavalić, koji se analitikom bavi ne samo sa aspekta struke, nego i politike, kao predsjednik Odbora za ekonomsku i finansijsku politiku Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, a prema čijem mišljenju se “vjerovatno moglo kroz izmjene zakona omogućiti neko temporalno rješenje, koje bi obavezalo na određenja povećanja minimalne plate, ali uz zaleđene doprinose i druge namete dok se ne donesu fiskalne reforme”.
“Razumijevajući da je osnovni cilj Vlade da kroz aktuelnu odluku ostvari prihod od pola do milijarde KM, sumnjam da bi pristali na navedeno. Ipak, paradoksalno, pod pritiskom javnosti i ekonomskog kolapsa FBiH, moguće da će se ipak vratiti na navedeno i to obrnutim putem – od minimalne plate na manji iznos oporezivog (700-800 KM), što opet 1.000 KM čini primanjem, a ne platom”, rezimira Čavalić za Business Magazine.
Ako je dobit 75 miliona KM, firma je u budžet dala 7,5 miliona KM poreza na dobit, što je puno značajnija cifra od one koju bi firma platila da je direktor imao platu veću od 651 KM, odgovaraju iz FIC-a na premijerove prozivke
Elaborirajući vlastitu tvrdnju da je”ovo pitanje patriotizma” i široko rasprostranjenu tezu da povećanje minimalca, baš kao i neradna nedjelja, narušava ekonomsku snagu FBiH u korist Republike Srpske, Čavalić prije svega opaža da su “niskoakumulativne i samostalne djelatnosti djelimično oslobođene ovog fiskalnog šoka, ali samo do januara naredne godine, zbog rasta prosječne plate”, uz tvrdnju da “mikro, mali i srednji biznisi plaćaju puni teret Odluke”.
“RS je ranije provela određene fiskalne reforme, kako tehničke, tako i suštinske. To je omogućilo rast minimalne plate na 900 KM, uz brojne probleme – od zatvaranja kompanija, do toga da je na kraju evidentirano oko 10.000 otkaza u 2024. godini.
FBiH nije imala fiskalne reforme, samo prostu odluku o minimalnoj plati.
Očekivanja su da će u FBiH minimalno 20.000 radnika ostati bez posla”, objašnjava Čavalić taj patriotski aspekt priče o “minimalcu”.
U kontekstu prijetnji masovnim otkazima, on izražava posebnu zabrinutost za marginalizirane kategorije radnika, poput žena žrtava porodičnog nasilja, samohranih majki i “uopšteno osoba sa nekim životnim problemima“, što implicira da poslodavci zloupotrebljavaju težak položaj pripadnika te populacije držeći ih na najnižoj plati po principu “uzmi ili ostavi“. Međutim, Čavalić smatra da spomenuto tumačenje njegovih izjava o toj temi “nema smisla”, pojašnjavajući ih na način koji ponovo upućuje na isti zaključak.
Ugrožene kategorije
“Svaki radnik nudi određenu konkurentsku prednost na tržištu rada, koja svakako može biti i u vidu cijene rada. Marginalizirane kategorije na tržištu rada nerijetko, zbog specifičnih okolnosti, nude datu konkurentsku prednost. U suprotnom, u komparaciji sa drugim radnicima, oni nisu zapošljivi.
Bojim se da će sada upravo te marginalizirane kategorije nositi najveći teret ove odluke, jer preko noći postaju manje konkurentne. To nas vraća u začarani krug siromaštva, na milost ulice, na biro ili na minimalne penzije kao osnovne dohotke. Odluka ustvari najviše štete pravi ovim kategorijama i zbog toga je moralno i etički pogrešna”, zaključuje Čavalić.
Prema logici stvari, najpozvaniji za zaštitu navedenih ugroženih kategorija trebali bi biti sindikati, prije svih trgovački, čije članstvo čine mahom žene, među kojima je nemali broj samohranih majki i žrtava prodičnog nasilja, a koje, uz zaposlene u ugostiteljstvu i građevinarstvu, primaju najniže plate u FBiH iako rade u jednoj od branši sa najvećim godišnjim profitom kompanija. No, iz tog sindikata za sada se pretjerano ne osvrću na mogućnost scenarija kojeg se pribojava Čavalić, iz prostog razloga što ni ne očekuju vanredni talas otkaza uzrokovanog povećanjem minimalne plate.
“Ne očekujem da će biti nekog značajnijeg otpuštanja radnika, ali već imamo prijave od strane radnika kako im je najavljeno smanjenje toplog obroka i naknade za prevoz, kao neoporezivog dijela plaće. Pratimo situaciju i reagovat ćemo prema inspekcijskim organima ako se to zaista desi. Također ćemo tražiti i da se Vlada uključi u sprečavanje ovakvih zloupotreba njene odluke”, prenosi nam svoj pravac zabrinutosti Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH.
Izražavajući neslaganje sa primjedbom da je sindikat na čijem je čelu šutnjom propratio povećanje “minimalca” unatoč tome što se ta odluka u velikoj mjeri odnosi upravo na zaposlene u sektoru trgovine, Beširović kaže da je neto prosječna plaća u trgovini 1.200 KM i veća za pet posto nego lani, ali uz napomenu da je “u ovom sektoru raširena pojava rada za formalno minimalnu plaću, a stvarno za dodatni iznos koji se isplaćuje radnicima u gotovini”.
“Ta pojava strana je za velike trgovačke lance i kompanije, ali itekako prisutna u malim trgovačkim radnjama, u kojima i rade radnici sa minimalnim plaćama. Iz tog razloga, itekako podržavamo odluku o povećanju minimalne plaće.
Imamo i podatke da je u velikim trgovačkim lancima isplaćivan neoporezivi dodatak na plaću u iznosu od prosječno 150 – 200 KM mjesečno, ali i primjere manjih trgovačkih radnji gdje on nije nikako isplaćivan ili je isplaćivan određeni iznos od kojeg su radnici dio vraćali svom poslodavcu u gotovini.
Time je ovaj potez Vlade opravdan i umnogome odgovor na te i slične devijacije.
S druge strane, Vlada je obećala i smanjenje poreza i doprinosa na plaće. Bojim se da, ako se ne izađe sa nekim konstruktivnim rješenjem koje će amortizovati značajna izdvajanja koje će poslodavci morati platiti pored povećanja plaće, vrlo brzo ovaj iznos postati nedovoljno značajno povećanje i za same radnike, jer će slijediti talas poskupljenja”, rezonira Beširović.
U sektoru trgovine raširena je pojava rada za formalno minimalnu plaću, a stvarno za dodatni iznos koji se isplaćuje radnicima u gotovini, upozoravaju sindikalisti
Kako god da se odvažu argumenti za i protiv Vladine odluke o povećanju “minimalca”, izvjesno je samo jedno – da će od nje najviše profitirati armija podobnika uposlenih u državnim kompanijama i institucijama koji svoj nerad obilato naplaćuju primanjima čiji je izračun direktno vezan za prosječne plate, čija visina će neizbježno i osjetno skočiti uslijed rasta minimalne. U prilog takvom zaključku govori i činjenica da je, samo nekoliko dana nakon što je Nikšić ubjeđivao novinare da se takvo prelijevanje neće dogoditi, a sindikalni predstavnici federalnih birokrata “učili pameti” domaću javnost da minimalna plata od 1.000 KM “nema nikakvu povezanost” s utvrđivanjem osnovice za plate, u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u FBiH, ona je povećana sa 425 na 480 KM. Na osnovu novog sporazuma između Vlade i granskog sindikata, osnovna plata zaposlenih na teret federalnog budžeta sada se utvrđuje množenjem tih 480 KM sa koeficijentom platnog razreda (koji za izabrane dužnosnike, nosioce izvršnih funkcija i savjetnike iznosi od 5,50 do 10, za državne službenike od 3,70 do 6,50, a za namještenike od 1,85 do 3,20), uz dodavanje još po 0,5 posto za svaku započetu godinu penzijskog staža. Prema toj formuli, federalni premijer Nermin Nikšić, za čiju funkciju važi koeficijent 9,80, a koji po osnovu staža ima pravo na maksimalnih 20 posto bonusa, imat će osnovnu platu od oko 5.645 KM, osjetno veću od dosadašnjih nepunih 5.000 KM. U kontekstu priče o “minimalcu”, cinici bi zaključili – nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno…
Obuhvaćeno 187.690 radnika
Vladin grafikon iz Prezentacije – Omjer isplaćenih plata (samo “pita”, na kojoj treba zamijeni mjesta brojevima 45653 I 93999, pošto su ih Vladini debili pomiješali, a uz iznose plata dodati KM)
Prema projekcijama Vlade FBiH, Odlukom o povećanju minimalna plate bit će direktno obuhvaćeno ukupno 187.690 radnika koji su imali neto platu nižu od 1.000 KM.
Od tog broja, 13.213 je do sada bilo na “starom minimalcu” (619 KM), 93.999 imalo neto platu između 620 i 699 KM, 35.725 mjesečno zarađivalo od 700 do 799 KM, a 45.653 “na ruke” primalo iznos od 800 do 999 KM.
U prilog odluci o “minimalcu”, iz Vlade preciziraju da se od nje očekuju budžetski prihodi od oko 468 miliona KM, od čega 256 miliona KM za Fond PIO, 183 miliona za zdravstvo, 22 miliona KM za pomoć nezaposlenima te po 3,5 miliona KM za vodnu naknadu i zaštitu od prironih nepogoda, s tim što će od ukupno navedene sume 76 miliona KM otići u fondove kantona i lokalnih zajednica.
NVO “poslodavci”
Po uzoru na žabu koja je digla nogu vidjevši kako se konji potkivaju, na tobožnjoj brizi za radnike i poslodavce pokušava profitirati i federalni nevladin sektor, u peticiji upućenoj Vladi insistirajući da subvencioniranjem doprinosa budu obuhvaćeni udruženja i fondacije jer “doprinose stvaranju podržavajućeg okruženja za dostojanstven život svih građana i građanki”.
“Odluka o minimalnoj mogla bi imati izuzetno štetne efekte na životni standard i status teško zapošljivih kategorija stanovništva, koje su svoje mjesto u ekonomskom ekosistemu pronašli upravo u ovom sektoru, gdje doprinose razvoju društva, nisu na teretu države i vode život dostojan čovjeka, bez obzira na psihofizička svojstva.
Sigurni smo da ova odluka nije imala namjeru bez posla ostaviti na desetine osoba sa invaliditetom, slijepih i slabovidnih, osoba sa drugim dijagnozama, žena, niti ugroziti egzistenciju udruženja i fondacija koja su stub demokratskog društva, ali njihovim isključivanjem kao poslodavaca koji su obuhvaćeni najavljenim subvencijama, na korak smo bliže sužavanju prostora za djelovanje civilnog sektora”, navodi se u peticiji koju je potpisalo više od 100 nevladinih organizacija različitih profila – od kafana, medija i sportskih klubova do La Benevolencije.
Kako sami ističu u dopisu upućenom Vladi, u FBiH ima čak 9.719 udruženja i nevladinih fondacija, koje zapošljavaju ukupno 6.336 osoba, odnosno 0,64 radnika po “poslodavcu”, što dovoljno govori o osnovanosti njihovih zahtjeva, ali još više o zakonitosti i transparentnosti rada NVO sektora, koji je odavno pretvoren u svojevrsnu praonicu novca od koje, uz nekoliko časnih izuzetaka koji se doslovno mogu prebrojati na prste jedne ruke, koristi nema niko osim pojedinaca koji su u poslovanju pod krinkom udruženja ili fondacije prepoznali idealan mehanizam za utaju poreza i laku zaradu na tuđoj nesreći…
Nefunkcioniranje ESV-a
Kakofoniji u vezi sa minimnalnom platom i fiskalnom rasterećenju privrede nesumnjivo je doprinijelo nefukcioniranje Ekonomsko-socijalnog vijeća (ESV) FBiH, koje je, kao u starom vicu, u 2023. održalo samo jednu sjednicu, da bi potom prošle godine “prorijedilo” sa sastancima.
Šta je uzrokovalo taj zastoj nepoznanica je u vezi s kojom iz Udruženja poslodavaca i Vlade FBiH ne žele govoriti, dok treća partnerska strana – Savez samostalnih sindikata BiH, ima decidan stav da se “imenovanjem novog sastava Vlade takozvani ESV doslovno raspao”.
“ESV ne funcioniše od 2017. godine, kada je Savez na najbrutalniji način izbačen iz tog tijela. Nakon toga, Vlada u prethodnom sastavu je ponovo zaključila Sporazum o radu ESV-a sa predstavnicima Udruženja poslodavaca i određenim granskim sindikatima, što je predstavljeno kao uspostava rada ESV-a, iako su se njegove sjednice često održavale daleko od očiju javnosti i bez ikakve koristi za radnike. Naravno, kompletan taj potez tadašnje Vlade dobio je sudski epilog – još uvijek nepravosnažnom presudom suda, potvrđeno da je je taj tzv. ESV uspostavljen suprotno odredbama Sporazuma o osnivanju ESV-a, što smo mi konstatntno i tvrdili.
O kakvom socijalnom dijalogu se tu radi, govori i činjenica da su svojevremeno granski sindikati koji su učestvovali u radu tog tzv. ESV-a dali saglasnost na izmjene i dopune Zakona o radu kojima je bilo predviđeno da radnik može raditi 72 sata sedmično za platu nižu od najniže, što je Savez spriječio organiziranjem protesta”, pobraja u izjavi za Business Magazine predsjednik Saveza Selvedin Šatorović, naglašavajući da sindikalno stajališta ostaje da “nam ne treba ESV u kojem će neko od socijalnih partnera imati bilo kakvu dominaciju u radu i odlučivanju”.
