Vjerujem da je svako do nas ko je imao priliku barem jednom se susresti sa onim što se zove zdravstveni sistem u Federaciji BiH (BiH općenito), došao do istog zaključka kao i ja. To što je neko nazvao sistemom, zapravo je sve suprotno od osnovnog značenja riječi sistem (ukupnost načela ili stvari usklađenih da čine cjelinu), barem kada je u pitanju zdravstvo u BiH.
Općepoznata je činjenica da smo prema broju dana koje radnici provedu na bolovanju evropski rekorderi, sa nekih dvadesetak dana godišnje (dok je u EU prosjek 6,5 dana godišnje). I nije (samo i isključivo) do radnika. Više je do zdravstvenog (ne)sistema koji je očigledno napravljen sa ciljem da se brojnim uhljebima osiguraju radna mjesta u brojnim zavodima, fondovima, institutima koji su njegov dio. U tom (ne)sistemu je sasvim realno i moguće da u isto vrijeme svi PET-CT aparata budu pokvareni ili na remontu, da nema citostatika i pametnih lijekova za najteže bolesti, da doktori u komisijama za bolovanja savjetuju radnike da se pojave dva-tri dana na poslu i onda opet otvore bolovanje na 42 dana (toliko dana bolovanja prema Zakonu plaća poslodavac u FBiH)…
Nedavno nam se, dragi moji, desilo da se radnik osjećao loše na poslu, javio se u hitnu koja ga je odmah poslala na odgovarajuću kliniku, na kojoj su su ga pregledali i uputili na magnetnu rezonancu, koji su mu opet zakazali za oktobar (slučaj se dešava u maju)?!? Kako smo odavno shvatili da je novac koji dajemo za zdravstveno osiguranje, kao porezni obveznici i uredne platiše, u principu bačen novac, uposlenicima uplaćujemo dodatno zdravstveno osiguranje (dodatni trošak koji vam država nikada neće priznati), tako da je traženi pregled obavljen u realnom vremenu. Na ovaj način smo firmi uštedili nekih šest mjeseci, koliko bi realno radnik morao biti na bolovanju – bez konačne dijagnoze.
No, koliko je firmi koje realno nisu u mogućnosti plaćati dodatno zdravstveno osiguranje, a čiji radnici na bolovanju mjesecima čekaju specijalističke zdravstvene preglede. I, naravno, na bolovanju su na teret poslodavca – uglavnom. Na stranu činjenica što ako se mjesecima čeka zdravstveni pregled, stanje bolesnog radnika se može dodatno pogoršati i umanjiti njegove radne sposobnosti. Da ne spominjemo direktno ugrožavanje zdravlja građana.
Zaposleni u institucijama zdravstvenog (ne)sistema će javno nadugo i naširoko pričati kako nedostaje novca, kadrova, kako su svjesni propusta itd. Ali neće ništa konkretno poduzeti, pokrenuti inicijativu za izmjenu zakona, pravilnika, uredbi (ili barem naslijeđenog načina ponašanja). A i zašto bi? Da li ste nekada pročitali da nedostaju sredstva za isplatu plaća administrativcima u silnim institucijama zdravstvenog (ne)sistema? Ja se ne sjećam…
