Piše Armin Zeba
Poslovanje pod krinkom udruženja građana u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini dokazalo se kao idealan mehanizam za utaju poreza, koji se efikasno primjenjuje u širokom spektru djelatnosti – od ugostiteljske do medijske, a usavršen je u oblasti sporta, gdje je podignut na nivo svojevrsne legalne praonice novca. Nedodirljivost udruženja građana u kontekstu kontrole zakonitosti njihovog finansijskog poslovanja kao “neprofitnih organizacija”, vjerovatno je i osnovni razlog istrajavanju na tom socijalističkom modelu funkcioniranja sportskih klubova u našoj zemlji, koji su ostali “zamrznuti u vremenu” i izvan svih trendova tržišne ekonomije, uživajući u sivoj zoni koja donosi profit samo uskom krugu pojedinaca i interesnih grupica, uslijed čega domaći sport – i na ekipnom i na reprezentativnom planu, iz godine u godinu sve dublje tone ka evropskom i svjetskom dnu.
Koliki je jaz između bosanskohercegovačke sportske teorije i prakse vjerno ilustriraju i odredbe državnog Zakona o sportu, prema kojima je “amaterski sportski klub dobrovoljna nevladina neprofitna organizacija koja se organizira kao udruženje građana za obavljanje sportske djelatnosti”, dok se “profesionalni sportski klub osniva kao privredno društvo, odnosno preduzeće s ciljem obavljanja sportske djelatnosti”, iz čega proizilazi da su svi sportski klubovi u našoj zemlji ustvari samo mjesta za druženje i razonodu, poput udruženja ribolovaca ili pčelara, u kojima se ni ne razmišlja o profitu i sve se zasniva na čistom entuzijazmu. Naravno, tim zakonom nije definiran način pretvorbe udruženja građana u preduzeće, što je prilično čvrst alibi za održavanje postojećeg statusa quo. S druge strane, u Republici Srpskoj ta zakonska rupa djelimično je popunjena entitetskim Zakonom o sportu, čiji sastavni dio je i mogućnost transformacije sportskog udruženja u “javno preduzeće organizirano u formi dioničarskog društva”, ali isključivo “uz prethodnu saglasnost skupštine jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nalazi sjedište sportske organizacije”, koja ujedno stiče i svojstvo osnivača novonastalog sportskog privrednog društva. No, iako je ta zakonska inovacija na snazi već tri i po godine, ona još nije rezultirala nijednom pretvorbom sportskog kluba iz udruženja građana u privredno društvo.
Prema državnom Zakonu o sportu, “amaterski sportski klub se organizira kao udruženje građana”, dok se “profesionalni sportski klub osniva kao privredno društvo”
Zakonski vakuum
S druge strane, Federacija BiH još čeka na sličan zakonski okvir, nakon što je dvogodišnje proceduralno nadmudrivanje o Nacrtu zakona o sportskim klubovima, čiji je predlagač bio tadašnji federalni zastupnik Irfan Čengić, a kojim je predviđena privatizacija klubova putem četiri kruga upisa i uplate dionica, 2021. godine okončano njegovim definitivnim odbacivanjem u Domu naroda. No, “sitnica” u vidu zakonske podloge ne predstavlja nikakvu prepreku federalnim “vizionarima” da malezijskog tajkuna Vincenta Tana već deceniju predstavljaju kao “većinskog vlasnika Fudbalskog kluba Sarajevo” (s dvogodišnjom pauzom između marta 2019. i jula 2021. tokom kojih je svoje “dionice” prepustio još kontroverznijem vijetnamskom “investitoru” Nguyenu Hoaiju Namu), koji je u tom svojstvu nedavno, povodom jubilarne godišnjice “preuzimanja vlasništva”, ugošćen čak i u Predsjedništvu BiH, zajedno sa “suvlasnikom” i predsjednikom Kluba Ismirom Mirvićem. Nerazjašnjena je misterija kako, odnosno, na osnovu kojih zakona i kojih ulaganja su navedeni “investitori” privatizirali FK Sarajevo, a još teža enigma leži u činjenici da se i u Registrima poslovnih subjekata u Bosni i Hercegovini kao oblik organiziranja Kluba navodi “društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.)” čiji je osnivač Udruženje Fudbalski Klub Sarajevo!?
Sastavni dio Zakona o sportu RS je i mogućnost transformacije sportskog udruženja u “javno preduzeće organizirano u formi dioničarskog društva”
Po principu “sve što može Sarajevo, može i Željo”, putem privatizacije, doduše na nešto transparentniji način, krenuli su i u FK Željezničar, početkom aprila ove godine objavivši Međunarodni poziv za strateško partnerstvo čiji je predmet “stvaranje nove korporativne strukture”.
“Saradnja podrazumijeva dva joint venturea – Fudbalske operacije (pravno lice koje ima licencu za takmičenje u Premijer ligi BiH) i Upravljanje nekretninama (drugo pravno lice će sa postojećim udruženjem ugovoriti ekskluzivno pravo građenja na nekretninama veličine gotovo 50.000 kvadratnih metara, koje će sadržavati stadion, poslovnu zgradu, hotel i tržni centar sa garažama)”, navodi se, između ostalog, u Javnom pozivu. Šta konkretno podrazumijeva “stvaranje nove korporativne strukture“, odnosno u kojem obliku će biti registrirano i funkcionirati novo pravno lice sastavljeno od udruženja građana i privatnog investitora, po kojiim zakonima će biti provedena planirana vlasnička transformacija FK Željezničar, kakva će biti prava i obaveze pravnog lica sa ekskluzivnim pravom građenja na nekretninama Kluba, koji su rokovi za realizaciju infrastrukturnih projekata u vidu izgradnje stadiona UEFA kategorije 4, poslovnog centra sa više od 90.000 kvadratnih metara korisne površine i trening kampa, te koje sportske ambicije podrazumijeva ovaj projekat, samo su neka od pitanja na koja u FK Željezničar za sada ne žele odgovarati.
Posljednji pokušaj zakonskog definiranja privatizacije u sportu na teritoriji FBiH propao je 2021. godine, kada je Dom naroda odbio Nacrt zakona o sportskim klubovima
“Klub već priprema intervju sa predstavnicima Tima za pregovore, koji će biti najprije objavljen na našim društvenim mrežama i poslan najprije aktivnim članovima Kluba”, obrazlažu iz FK Željezničar eskiviranje odgovora na navedena pitanja Business Magazinea.
Faruk Redžić, magistar menadžmenta koji je magistrirao na temi Korporativno upravljanje i evropski fudbalski klubovi koji su kotirani na svjetskim berzama, pak, nema nimalo dilema o mogućnosti da se Javnim pozivom FK Željezničara predviđeni joint venture realizira na osnovu postojeće zakonske regulative.
“Prema trenutnim zakonskim regulativama koje se odnose na klubove registrovane u Kantonu Sarajevo, jedini pravni oblik je da budu udruženja koja ne ostvaruju dobit, što znači da FK Željezničar kao udruženje građana ne može ostvarivati profit, a samim tim ne može ni praviti joint venture s ciljem ostvarivanja dobiti! Ono što može uraditi jeste da kao udruženje osnuje pravno lice koje će se baviti određenim poslovima – koliko znam, već imaju registrovano takvo pravno lice, koje može praviti partnerstva, joint venture i slično, ali to je onda nešto drugo.
Da li će Skupština FK Željezničar prebaciti imovinu sa Udruženja na preduzeće koje je osnovala i pod kojim uslovima to može uraditi, vidjet ćemo. Moguće je da tako nešto planiraju uraditi.
Bit će interesantno pratiti na koji način će se implementirati partnerstvo na osnovu objavljenog javnog poziva u slučaju da se pojavi zainteresirani partner”, konstatira Redžić u izjavi za naš magazin, uz opasku da je ”za sve sportske zaljubljenike, a posebno za mlade sportaše koji žive u Federaciji BiH, porazna činjenica da ne postoji federalni zakon o sportu, što je velika kočnica da se napravi sistem za razvoj vrhunskog sporta na prostoru FBiH”.
Na pitanje o eventualnom sličnom primjeru strateškog partnerstva putem kojeg je uspješno privatizirano neko sportsko udruženje, Redžić odgovara odrično, pritom posebno problematizirajući ideju o prenamjeni klupskih nekretnina iz sportskih u komercijalne objekte.
Manjak vizije
“Kada se radi o fudbalskim klubovima sa dugom i blistavom tradicijom, a koji su od osnivanja registrovani kao uduženja, njihova eventualna transformacija u privredno društvo na teritorijama gdje to zakon dozvoljava, koliko znam, u vrlo malo slučajeva je implementirana. Takvi klubovi se ne žele davati u ruke privatnika – uglavnom su to aranžmani gdje se privatnicima dozvoljava da budu dio upravljačke strukture i da imaju određene marketinške i komercijalne benefite. Imovinu i ime kluba ne mogu dobiti u vlasništvo.
Predlažem da istražite, na prostoru bivše Jugoslavije, a može i šire, koliko ima klubova koji su stvarani budžetskim i novcem radničke klase, te kojima je data sportska infrastruktura od strane države, da su tu sportsku imovinu prodali ili dali na koncesiju privatniku koji joj je promjenio namjenu i umjesto sportskog objekta napravio poslovni. Mislim da nećete naći nijedan ozbiljan primjer.
FK Željezničar ima vrijednu imovinu u nekretninama, koje se nalaze na atraktivnoj lokaciji
Pogledajte, naprimjer, sportske plohe oko stadiona u Zagrebu, Splitu, Beogradu – da li je ijedan pomoćni teren pored stadiona uništen i pretvoren u šoping centar ili garažu? Koliko ja vidim – nije, a ne vjerujem da nije bilo zainteresiranih građevinskih investitora ili tajkuna koji bi brzo te sportske površine pretvorili u poslovne i stambene objekte”, potcrtava on.
Kada je, s druge strane, riječ o razlozima opiranju privatizaciji sportskih klubova u BiH, koje se najočitije manifestira istrajnim odbijanjem zaokruživanje zakonske podloge za provedbu tog procesa, Redžić je stava da je ključni problem “manjak vizije i odlučnosti onih koji su na pozicijama i imaju uticaj da stvore uslove i zakonski okvir koji će omogućiti da privatizacija sportskih klubova bude uspješna”. “Međutim, to nije jedini razlog.
Usvajanje zakona ne znači i da će se privatizacija realizovati ili da će biti uspješna. U jednom dijelu BiH, kao i u komšiluku, postoji zakon kojim je omogućena registracija i transformacija klubova u sportska privredna društva, međutim, i dalje veliki klubovi, sa bogatom tradicijom, funkcionišu kao udruženja građana (sa izuzetkom splitskog Hajduka, koji je transformisan u dioničko društvo, ali je ostao u većinskom vlasništvu grada Splita i velikog broja malih dioničara – navijača).
Želim da kažem – i kad se usvoji zakon o sportu u FBiH, to ne garantuje da će se uspješno implementirati privatizacija velikana bh. sporta kao što su FK Željezničar, FK Sarajevo, FK Velež, FK Sloboda, FK Čelik, KK Bosna… Za uspješnu privatizaciju navedenih klubova, osim dobrog zakonskog okvira, veoma je bitno da nadležna izvršna vlast ima viziju kako ih privatizovati u njihovom najboljem interesu i treba za to biti jako zainteresirana, jer u pitanju su klubovi u čijem stvaranju su učestvovale mnoge generacije.
To se ne bi smjelo dati u privatno vlasništvo tajkunima kojima je prevashodno cilj maksimizirati dobit”, upozorava Redžić.
Laički tumačeći zakonske pretpostavke za transformaciju sportskih udruženja u sportska privredna društva, stiče se utisak da jedini način za zakonitu privatizaciju FK Željezničara u ovom trenutku predstavlja selidba klupskog sjedišta iz FBiH u drugi entitet i potom promjena oblika organiziranja po Zakonu o sportu RS.
“Ne mislim da je realna mogućnost da neki od klubova iz FBiH promjene sjedište i presele se u RS da bi iskoristili mogućnost privatizacije”, skeptičan je prema takvom epilogu Redžić.
Upitni motivi
“FK Željezničar ima vrijednu imovinu u nekretninama, koje se nalaze na atraktivnoj lokaciji i to može biti magnet za investitore koji ne osjete Klub i prema njemu nemaju emociju. Privatizacija FK Željezničar od strane takvih investitora vrlo lako može dovesti do neuspješne sportske priče.
Smatram da je veoma bitno koji je motiv investitora koji želi da ulaže u klub sa bogatom tradicijom kao što ima FK Željeznicar ili neki drugi sličan klub. Ako je motiv da se uzme plac na kojem se nalazi pomoćni teren i na njemu izgradi poslovni objekt, a zauzvrat Klub dobije sredstva u vrijednosti tog placa, velika je vjerovatnoća da taj model neće uspjeti u segmentu za koji su navijači jedino zainteresirani, a to je sportski rezultat.
S druge strane, smatram da je velika vjerovatnoća da će privatizacija kluba ili poslovno partnerstvo između Kluba i investitora uspjeti onda kada investitor ulaže sredstva sa ciljem da kroz dobar sportski rezultat i plasman u evropska takmičenja, posljedično tome prodajom igrača i marketinškim ugovorima, vraća uloženo i ostvaruje dobit”, rezimira Redžić.
Portugalski model
Kada je riječ o funkcioniranju sportskih klubova u “sivoj zoni“, ništa bolja situacija nego u BiH nije ni u drugim zemljama regije, na šta je, govoreći na Kopaonik biznis forumu o ulozi sporta u privredi i društvu, nedavno upozorio i Zoran Laković, direktor UEFA nacionalnih asocijacija, konstatirajući da je “vlasnički sistem u srbijanskom fudbalu neodrživ“.
“Treba da se dogodi privatizacija, kako bi se pravno uredila struktura vlasništva klubova. Mislim da u Evropi ne postoje udruženja građana kakva su danas u Srbiji. Mi u UEFA ne znamo ko su članovi FK Partizan. To je problem ovakve pravne strukture klubova“, naglasivši da je potrebno napraviti održiv model finansiranja sporta:
“Treba da se dogovorimo šta želimo od profesionalnog, a šta od amaterskog sporta. Lično, mislim da ovaj sistem koji postoji u Srbiji nije održiv na profesionalnom, a pogotovo na amaterskom nivou. Neophodno je napraviti okvir u kojem će se svi učesnici isto ponašati“, rekao je Vlahović, pritom kao pozitivan navodeći primjer Portugala.
“Uredili su sport i fudbal je uzeo dio ukupnog kolača od igara na sreću. Portugalski fudbalski savez prihoduje 3,5 posto ukupnog prihoda od kladionica – da prevedem u novac, to je otprilike 80 miliona eura koji dolaze u sistem“, precizirao je on.
