Evropskim zelenim planom zacrtano je da se do 2050. postigne klimatska neutralnost koja podrazumijeva smanjenje emisija stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. godine, za šta je jedan od glavnih preduslova povećanje udjela obnovljivih izvora energije u integriranom energetskom sistemu sa sadašnjih dvadesetak na 38 do 40 posto.
Među mehanizmima za ostvarenje tog cilja je i evropska Direktiva o obnovljivim izvorima energije (RED II), koja, između ostalog, članicama Energetske zajednice propisuje obavezu uspostavljanja nacionalnih elektronskih registara i izdavanja garancija porijekla.
Regionalni sistem
U skladu s tim, Sekretarijat Energetske zajednice početkom godine pokrenuo je projekt uvođenja nacionalnih registara i regionalnog sistema za trgovinu garancijama u skladu sa pravilima Evropske unije, koji uključuje pet zemalja zapadnog Balkana – Bosnu i Hercegovinu, Albaniju, Crnu Goru, Kosovo i Sjevernu Makedoniju (Srbija već ima uspostavljen funkcionalan sistem izdavanja garancija u skladu sa EU zahtjevima i punopravna je članica Evropske asocijacije izdavačkih tijela (AIB,) te Gruziju, Moldaviju i Ukrajinu. Prvi dio tog posla nedavno je okončan, a ugovorne strane sada imaju jednogodišnji rok za potpisivanje ugovora o korištenju i održavanju sa tehničkim nosiocem projekta – specijaliziranom kompanijom Grexel, nakon čega će njihovi nacionalni registri biti u funkciji, čime će im biti omogućeno i međusobno trgovanje garancijama.
“Uspostavljanje nacionalnih elektronskih registara za izdavanje garancija porijekla je obaveza ugovornih strana koja proizilazi iz Direktive 2018/2001. Kao dodatni podsticaj, regionalni sistem omogućava razmjenu garancija porijekla između ugovornih strana“, za Business Magazine Naida Taso, ekspert za obnovljivu energiju u Sekretarijatu Energetske zajednice, objašnjava svrhu projekta pokretanja prvog regionalnog sistema za trgovinu garancijama porijekla energije.
Odgovarajući na pitanje o načinu na koji će zemlje regije međusobno trgovati garancijama i osnovanosti utiska da će se tom vrstom trgovanja otvoriti veliki prostor za manipulacije u smislu da će se, zahvaljući kupljenim garancijama, “prljava“ energija moći izvoziti pod etiketom “zelene“, Taso potcrtava kako je “suština da kupovinom garancije porijekla doprinosite proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora“.
“Trgovanje se vrši na bilateralnom nivou (između kupca i prodavca garancije porijekla) dok se pouzdana razmjena (kako bi se izbjeglo duplo računanje) vrši putem regionalnog sistema.
U skladu sa ranije spomenutom Direktivom, garancija porijekla se može prenijeti, nezavisno od energije na koju se odnosi. Jednom kada električna energija uđe u mrežu, ne možete fizički pratiti da li je ta energija proizvedena iz obnovljivih izvora ili fosilnih goriva“, konstatira Taso, ostavljajući tako odškrinut prostor za razmišljanje o mogućnosti zloupotreba regionalnog sistema garancija.
Konkretni benefiti
S obzirom da bh. operatori za obnovljive izvore energije odavno izdaju “zelene“ garancije, iz laičkog ugla gledanja, nejasno je i zbog čega one nisu validne u kontekstu prihvatljivosti na međunarodnom tržištu. Tu dilemu Taso otklanja opaskom da postojeće garancije “nisu izdate u sistemu koji je u skladu sa EU standardima“.
“Regionalni sistem i nacionalni registri razvijeni tokom Projekta su u skladu sa EECS (European Energy Certificate System – Evropski sistem energetskih certifikata) i nadolazećim CEN – EN 16325 standardom. Ove standarde je potrebno i transponovati kroz usvajanje nacionalne legislative“, napominje ona.
Kada je riječ o konkretnim benefitima koje BiH uopće može dobiti usaglašavanjem sa EU standardima izdavanja garancija porijekla i ulaskom u ovaj regionalni sistem, imajući u vidu činjenicu da je i bez toga električna energija glavni izvozni proizvod naše zemlje, čijih čak 46 procenata potiče iz obnovljivih izvora, Taso primjećuje da, osim što omogućavaju potrošačima da učestvuju u energetskoj tranziciji, a proizvođačima da dokažu porijeklo svoje robe, garancije porijekla poboljšavaju i uslove za ekonomski razvoj.
“Imamo primjer globalne inicijative Renewable 100 (RE100), gdje se 371 kompanija obavezala da će najkasnije do 2050. godine koristiti samo obnovljivu energiju. Te kompanije neće poslovati u zemljama gdje ne može da im se garantuje da će koristiti zelenu energiju, a riječ je o vodećim globalnim kompanijama kao što su Microsoft, Google, H&M, PepsiCo, Continental itd.“, podsjeća Taso.
