Aktuelna pandemija COVID-19, kao i sve druge slične pošasti, osim u ljudskim životima, uzima veliki danak i u ekonomskom i finansijskom smislu. Glavna brana štetnom uticaju korona virusa na bosanskohercegovački finansijski sistem svakako je Centralna banka BiH, čiji guverner Senad Softić u intervjuu za Business Magazine objašnjava koliko je taj stub odbrane čvrst i u kojoj mjeri su osnovane sugestije interventnih mjera koje se praktično na dnevnoj bazi plasiraju iz različitih insititucionalnih i neformalnih izvora, a među kojima su pojedine, poput onih o posezanju za deviznim rezervama radi jačanja likvidnosti privrednih subjekata, potencijalno prilično opasne…
BM: Koliki je trenutni iznos deviznih rezervi BiH i kakva je njihova struktura?
SOFTIĆ: Na dan 10. april 2020. godine, devizne rezerve su iznosile 12,49 milijardi KM. Od tog iznosa, na dužničke vrijednosne papire se odnosilo 70,2 posto, na gotovinu i depozite kod centralnih i komercijalnih banaka se odnosilo 27,5 posto, a na zlato 2,3 posto portfolija.
Zanemarivo mali dio portfolija deviznih rezervi je u formi specijalnih prava vučenja kod Međunarodnog monetarnog fonda, što je obaveza zemlje po osnovu članstva u MMF-u.
BM: S obzirom da se bh. devizne rezerve najvećim dijelom odnose na investicije u dužničke vrijednosne papire, koliko je ta činjenica otežavajuća ili olakšavajuća okolnost u aktuelnoj situaciji uzrokovanoj pandemijom i zbog čega? Konkretno, može li to, u slučaju dužeg trajanja vanredne situacije, biti problem u smislu nedostatka gotovog novca?
SOFTIĆ: Ni u slučaju dužeg trajanja vanredne situacije uzrokovane pandemijom, ne mogu se očekivati poremećaji u snabdijevanju gotovim novcem od strane Centralne banke.
CBBiH uvijek, ne samo u kriznim periodima, ima ugovore za kupovinu euro gotovine sa centralnim bankama. Visoka likvidnost našeg portfolija deviznih rezervi (čak je i među dužničkim vrijednosnim papirima u našem portfoliju 1,91 milijardi KM onih sa preostalim dospijećem do godinu dana) znači da u rekordno kratkom roku možemo izmijeniti strukturu deviznih rezervi u korist euro gotovine.
Prema tome, CBBiH nema nikakvih prepreka za uvoz euro gotovine, ukoliko procijenimo da bi komercijalne banke u BiH mogle mijenjati konvertibilnu marku za sidrenu valutu u iznosima većim od onoga što imamo u trezorima.
Do sada se nikada nije desilo da nismo mogli udovoljiti zahtjevima banaka, čak ni u oktobru 2008. godine. Pri tome treba naglasiti da je tada, u periodu od oko dvije sedmice, zabilježen bijeg deponenata u strane valute. Do kraja mjeseca su svi tada povučeni depoziti vraćeni u bankarski sistem.
Ističem da od pojave COVID-19 u BiH ne vidimo neuobičajen porast potražnje za euro gotovinom ili valutne transformacije depozita stanovništva i preduzeća.
KM gotovine imamo koliko banke od nas budu željele kupiti. Snabdijevanje gotovim novcem je jedna od osnovnih funkcija CBBiH i planiranje potreba za gotovinom se, u pravilu, radi za srednji rok.
Drugim riječima, ne može se desiti da banka uputi zahtjev ka CBBiH za kupovinu gotovine, a da to ne možemo ispuniti u okviru redovnih procedura.
BM: Pod kojim uslovima, odnosno po kojoj proceduri, CBBiH uopće može eventualno posegnuti za deviznim rezervama radi očuvanja finansijske i ekonomske stabilnosti zemlje?
SOFTIĆ: Centralna banka ne može posegnuti za deviznim rezervama ni u kojim okolnostima! To nije novac CBBiH!
Devizne rezerve su imovina CBBiH koja je nastala na temelju naših obaveza. Naše obaveze su račun rezervi banaka kod CBBiH, depoziti internih deponenata (prvenstveno vlade) i gotovina u opticaju. To je princip valutnog odobra. Ne može se pustiti u opticaj ništa više od onoga za šta postoji pokriće u euru.
Ako se ne traži više gotovine u KM, komercijalne banke ne povećavaju račun rezervi kod CBBiH, niti rastu depoziti internih deponenata, prvenstveno vlade (za koje mi pružamo usluge fiskalnog agenta u međunarodnim plaćanjima) kod CBBiH, promjena jedino može doći po osnovu prinosa od investiranja deviznih rezervi.
Povjerenje u domaću valutu počiva na vjerovanju deponenata da će svaka novčanica i kovanica u njihovom vlasništvu, na njihov zahtjev, kupiti istu količinu eura, kao u prošlosti, i da se taj omjer neće mijenjati ni u budućnosti. Isti princip je na snazi kada komercijalne banke drže sredstva na računu rezervi kod CBBiH, ili kad vlada, naprimjer, drži depozite kod CBBiH zbog servisiranja vanjskog duga koji dospijeva na naplatu. Održavanje deviznog kursa fiksnim prema euru je najveći doprinos koji CBBiH može dati stabilnosti sistema. Svaka percepcija potencijalnog narušavanja valutnog odbora bi imala nesagledive negativne posljedice po BiH.
BM: Kada je riječ o valutnom odboru, odnosno “vječitim“ dilemama o svrsishodnosti i efikasnosti postojećeg modela funkcioniranja CBBiH, koliko se on u aktuelnoj krizi pokazao adekvatnim i može li se govoriti o nekom alternativnom rješenju koje bi omogućilo efikasniji odgovor na probleme uzrokovane pandemijom?
SOFTIĆ: Svaka akcija koja bi dovela do urušavanja povjerenja u valutni odbor, a koja uključuje i korištenje deviznih rezervi za fiskalne intervencije, rezultirala bi automatskim obezvređivanjem konvertibilne marke. U tom scenariju bismo, pored očekivane krize u realnom sektoru, imali i obezvrijeđenu valutu, hiperinflaciju i gotovo potpuno brisanje vrijednosti imovine svih domaćih sektora.
To ne znači da se monetarna politika zemlje ne može mijenjati; za to postoji zakonom propisana procedura. Međutim, to se, u pravilu, ne radi tokom krize i ukoliko ekonomija nije prošla kroz značajne strukturalne promjene.
Kurs koji je BiH zauzela jeste prilagođavanje ekonomije kako bi mogla funkcionisati unutar Evropske unije. Valutni odbor nije prepreka u ovom procesu, baš naprotiv.
BM: Ipak, od početka krize u BiH uzrokovane pandemijom, iz različitih izvora kontinuirano se potencira pitanje viška sredstava banaka iznad obavezne rezerve, odnosno sugerira potreba njegovog povećavanja i “oslobađanja“, ali uglavnom bez konkretne ideje o načinu na koji bi to trebalo biti urađeno – koliko takve sugestije uopće imaju smisla u postojećoj situaciji, budući da je taj novac i prije krize ležao na računima zbog nedostatka projekata u koje bi mogao biti usmjeren?
SOFTIĆ: CBBiH ne može natjerati banke da kreditiraju privredu.
Likvidnih sredstava, u formi viška iznad obavezne rezerve, u prvoj dekadi aprila bilo je 2,48 milijardi KM. Smanjenje stope obavezne rezerve ima smisla tek kada se iskoristi višak iznad obavezne rezerve. U protivnom, banke bi samo bile izložene većem trošku naknada koje bi plaćale CBBiH. Smanjenje stope naknade na višak iznad obavezne rezerve, odnosno, udaljavanje od referentne stope Evropske centralne banke (ECB) nije opcija. Time bismo na sebe preuzeli troškove za investiranje sredstava koje mi ne zahtijevamo da banke drže kod CBBiH, a investiciona klima na međunarodnim tržištima je godinama izrazito nepovoljna.
Višak iznad obavezne rezerve ne postoji samo zato jer banke nemaju dovoljno kvalitetnih investicionih projekata, nego i zbog regulatornih propisa, koji se, prvenstveno, tiču upravljanja rizikom likvidnosti. Propisi regulatora u ovom segmentu sprečavaju banke da akumuliraju značajne razlike u ročnosti do dospijeća između njihovih obaveza i sredstava. Ako su izvori finansiranja, prvenstveno depoziti banaka, izrazito kratkoročni, poput transakcionih i depozita po viđenju, ne može se dozvoliti da se ta sredstva plasiraju na značajno duži rok. To bi vodilo ka neprihvatljivo visokom riziku da deponenti ne mogu dobiti svoja sredstva na zahtjev ili bar ne bez značajnog troška po samu banku. U nedostatku alternativa, banke su kratkoročne izvore sredstava u znatnoj mjeri držale na računima kod CBBiH u formi viška iznad obavezne rezerve.
BM: Koje opcije u smislu oslobađanja tog viška uopće postoje i koliko bi dobro rješenje bilo obimnije emitiranje entitetskih, a eventualno i državnih obveznica (da li ova druga opcija podrazumijeva i određeni angažman CBBiH i kakav)?
SOFTIĆ: Da li će banke kupovati dužničke vrijednosne papire naših vlada, i u kojem iznosu, ovisi o likvidnosnoj poziciji banaka, njihovim internim poslovnim politikama i njihovim profilom rizika. U pravilu, viši kreditni rejting emitenta i aktivna trgovina dužničkim vrijednosnim papirima i nakon primarne emisije, znači i veću sklonost banaka da drže vrijednosne papire u svojim portfolijima. Međutim, treba imati u vidu i da komercijalne banke, u poređenju sa investicijskim, u pravilu imaju daleko manje učešće vrijednosnih papira u svojoj aktivi. To je, jednostavno, drugačiji poslovni model. Mi u BiH nemamo investicijskih banaka organizovanih na principima po kojim one posluju u zapadnoj Evropi i drugim razvijenim tržišnim ekonomijama.
BM: Kakve su procjene o maksimalnom roku u kojem se može održavati stabilnost domaćeg finansijskog sektora u situaciji kada je priliv prihoda komercijalnih banaka praktično “zamrznut“, a intenzivira se povlačenje depozita pravnih i fizičkih lica?
SOFTIĆ: U CBBiH ne primijetimo značajno smanjenje domaćih izvora finansiranja banaka. Samim tim, na nivou sistema, trenutno ne vidimo ni značajno smanjenje kreditnog potencijala banaka. Kamatne stope na depozite su jako niske, pa ne očekujemo ni rast troškova banaka po ovom osnovu.
Zaista je neozbiljno davati u ovom momentu bilo kakve procjene o tome koliko bankarski sistem “može izdržati“ u ovakvim okolnostima, šta god da to značilo. Još uvijek nemamo ni martovske bilanse banaka na osnovu kojih bismo vidjeli bar naznake mogućih budućih trendova u bankarskom sektoru.
Do pojave pandemije, bankarski sektor je bio adekvatno kapitaliziran, likvidan i bez značajnih sistemskih rizika. Naravno da će pandemija imati negativan efekat i na stabilnost finansijskog sistema. Međutim, bez ikakvih naznaka o očekivanom trajanju pandemije u globalnom kontekstu, o njenom uticaju na ekonomsku aktivnost u zemlji (a ovdje govorimo i o vremenskoj dimenziji i o intenzitetu i učinkovitosti vladinih mjera za ublažavanje efekata pandemije na realni sektor), svaka ocjena je špekulacija neutemeljena na činjenicama.
BM: U kontekstu prethodnog pitanja, šta su pokazali stres testovi domaćeg bankarskog sistema?
SOFTIĆ: Testovi na stres će svakako pokazati značajno veće ranjivosti u odnosu na prethodne periode, ali to im i jeste svrha. Na osnovu njih, između ostalog, donose se mikro i makroprudencijalne mjere za ublažavanje sistemskih rizika.
Prema tome, samo kalibriranje scenarija za testove na stres će biti poseban izazov, jer cilj nije da ga nijedna banka ne prođe, nego da ukaže na sistemske ranjivosti. Samim tim što su trenutne makroekonomske okolnosti drastično promijenjene u odnosu ikad zabilježene, sistem se već nalazi u nekoj vrsti stresnog scenarija.
Vjerujem da je naš finansijski sistem sposoban da podnese šok na realni sektor od nekoliko mjeseci, bez značajnih problema u funkcionisanju. Ukoliko se realni sektor ne počne oporavljati do kraja drugog kvartala, svakako da možemo očekivati značajni rast kreditnog rizika.
Posljedično, moguće je da će neke banke imati problema u poslovanju, ali, kao što sam rekao, sve je još uvijek na nivou špekulacije.
