Sanja Popović-Pantić, doktorica ekonomskih nauka iz Beograda, zasigurno je jedan od najrelevantnijih sagovornika o teoriji i praksi poduzetništva žena.
Doktorsku titulu stekla je 2013. godine, odbranom disertacije upravo na temu preduzetništva žena (Žensko preduzetništvo u Srbiji kroz samozapošljavanje tokom tranzicije: empirijsko istraživanje i uporedna analiza), kojim se u praksi bavi kao predsjednica Udruženja poslovnih žena Srbije na čijem čelu je duže od dvije decenije, tokom kojih je, između ostalog, koordinirala realizaciju više od 150 projekata ekonomskog osnaživanja žena i podrške njihovim poslovnim inicijativama.
Autorica je dviju knjiga o poduzetništvu žena, od maja 2015. vodi i sektorsku gupu za poduzetništvo žena u okviru Evropske mreže poduzetništva, a uz brojna druga priznanja, dobitnica je i nagrade za izuzetan doprinos ekonomskom osnaživanju žena koju dodjeljuje Međunarodna alijansa žena sa sjedištem u Vašingtonu.
Uz rad na ekonomskom osnaživanju žena, profesionalno je angažirana kao istraživačica u Centru za istraživanje razvoja nauke i tehnologije instituta Mihajlo Pupin, a balkanske stereotipe o društvenoj ulozi žene razbija i činjenicom da je udata i majka dviju kćerki….
BM: Na čelu Udruženja ste od 1998. godine – koliko se od tada do danas promijenila pozicija poslovnih žena u Srbiji (u kojim segmentima su najvidljiviji pozitivni iskoraci, a na kojim poljima je ostalo najviše prostora za napredak)?
POPOVIĆ-PANTIĆ: Prije svega, razvila se svijest o tome da je preduzetništvo žena ekonomska kategorija i da zavređuje pažnju u smislu dodatnih programa podsticanja, pa su nadležene institucije od 2007. godine manje-više u kontinuitetu počele sa programima finansijske i nefinansijske pomoći ženskim preduzećima.
Udruženje ima u tome mnogo duži staž – mi se od 1998. godine bavimo pružanjem podrške, kako početnicima, tako i razvijenim firmama, kojima je bilo potrebno otprilike 10 godina od osnivanja i rada da postanu ugledni model za druge. Mi smo tek 2007. organizovali prvi put našu čuvenu manifestaciju Cvet uspeha za ženu zmaja, sa ciljem promocije ovakvih primjera i već 13 godina je dodjeljujemo.
O tome da su se stvari značajno promijenile govori i činjenica da smo do sada promovisali preko 400 preduzetnica iz cijele Srbije, a 124 ženska preduzeća su dobila ovo prestižno priznanje. Od 1998. pa do 2006. gotovo je bilo nemoguće napraviti ovakvu manifestaciju, jer nije bilo dovoljno firmi kandidata koje su na pošten način mogle da ostvare uspjeh, a mi smo samo takve htjeli da promovišemo i od tog principa ne odustajemo ni danas.
Putem svih kanala komunikacije promovisale smo dobre primjere iz prakse, kroz naš rad smo umrežavale preduzetnice, pružale im edukaciju i mentoring. Žene su danas hrabrije, imaju više informacija i izvjesnije okruženje.
BM: Kako to poređenje izgleda izraženo jezikom brojeva – koliki je trenutni broj žena na rukovodećim pozicijama (u privatnom i javnom sektoru)? Kakva je općenito spolna struktura zaposlenih u Srbiji (da li su za žene još uvijek uglavnom “rezervisani“ poslovi u niskoakumulativnim granama ili je i na tom planu došlo do određenih pozitivnih pomaka)?
POPOVIĆ-PANTIĆ: Udio ženskih preduzeća koje su pod upravom i u (su)vlasništvu žena je 31 posto. Podatak je iz 2015. godine, jer se, nažalost, rodna statistika u preduzetništvu ne vodi redovno, s obzirom da još uvijek ne postoji jedinstvena defincija ženskog preduzeća – ni u Evropi, a ni na Balkanu.
Većina ih je u sektoru usluga, a odmah zatim u prerađivačkoj industriji. Svuda žene preovlađuju u sektoru usluga i to će vjerovatno tako i ostati budući da je trend digitalizacije prisutan sve više i u ženskim preduzećima.
Što se tiče privrede generalno, u finansijskom sektoru u Srbiji žene čine dvije trećine zaposlenih, a preovlađuju i u javnoj upravi i amdinistraciji, koja i dalje prednjači po ukupnom broju zaposlenih u odnosu na realni sektor. Jasno je šta su negativne posljedice toga, a pozitivno je to što je rodni jaz u platama, upravo zbog činjenice da su žene preovlađujuca radna snaga u javnoj upravi i administraciji, gdje nema prostora za razlike u platama za isto radno mjesto, svega oko 11 posto.
BM: Spomenuli ste da je u srbijanskim institucijama poprilično zaživjela polazna teza Vaše doktorske disertacije da je poduzetništvo žena faktor ekonomskog razvoja, a ne socijalna kategorija. Koliko je ona naišla na plodno tlo među samim poduzetnicama?
POPOVIĆ-PANTIĆ: Prije nekoliko godina učestvovala sam u izradi rodne analize programa podrške malim i srednjim preduzećima i zaključak je da žene sada više koriste programe podrške razvoju biznisa u odnosu na one za samozapošljavanje.
Dakle, po tome se vidi i napredak njihovih firmi, jer su razvile apsorpcioni kapacitet za veća sredstva namijenjena, naprimjer, kupovini opreme, a to znači inovacionu aktivnost i razvoj.
Dakle, preduzetništvo žena jeste faktor ekonomskog razvoja, a sada nam je zadatak da žene iz ruralnih područja, koje se bave sitnim zanatstvom i predstavljaju socijalnu kategoriju, osnažimo i uključimo u ekonomske tokove kako bismo i taj, najranjiviji segment ženske radno-aktivne populacije, ojačali i učinili dijelom eko-sistema.
BM: Uoči posljednjeg Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) u Davosu objavljen je Oxfamov izvještaj u kojem se, između ostalog, zaključuje da je “ekonomska nejednakost izgrađena na rodnoj nejednakosti“ te da “seksistički ekonomski sistem izrabljuje i marginalizira žene i djevojke, istovremeno uvećavajući bogatstvo i moć elite“. U kojoj mjeri su navedeni zaključci osnovani, posebno gledajući iz ugla prilika u Srbiji?
POPOVIĆ-PANTIĆ: Davos je globalni ekonomski forum i posmatra ekonomske trendove globalno, pa je i ovakav zaključak baziran na istinitim dokazima koji su karakteristični za nerazvijene zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike.
Oxfam se kao organizacija upravo bavi podrškom najugroženijim kategorijama žena – sjetimo se, bili su prisutni i na našim prostorima u vrijeme ratova, kada su žene najviše tereta i podnijele. Mi sada živimo u jednom drugačijem ambijentu, dio smo Evrope i to ne samo više geografski, već polako usvajamo i evropske standarde, a s druge strane, imamo socijalistčko nasljeđe koje je, pored svih nedostataka, vezanih prije svega za odsustvo tržišne ekonomije, donijelo veliku afirmaciju žena na radnom mjestu i u uklanjanju rodnih stereotipa. Tranzicija je, međutim, donijela unazađivanje po tom pitanju, pa se zato i mi i slične organizacije u regionu Balkana ponovo bavimo, na jedan drugačiji način nego u socijalizmu, istom stvari, odnosno, pozitivnom afirmacijom žena u sferi poslovanja i rada.
BM: Šta biste poručili ženama koje možda i imaju dobru poslovnu ideju, pa čak i početni kapital za njenu realizaciju, ali se ne usuđuju pokrenuti vlastiti biznis prvenstveno zbog predrasuda o nemogućnosti usklađivanja porodičnog i poslovnog života?
POPOVIĆ-PANTIĆ: Ja lično nemam firmu, ali vodim Udruženje već 21 godinu i mogu da kažem da je moj osnovni motiv, a to vidim i kod članica Udruženja, sloboda da realizujete svoje ideje i da budete korisni drugima i sebi.
Uvijek ljubav prevlada kao motiv, iako je veliki broj preduzetnica koje su, posebno prije desetak i više godina, ulazile u biznis iz nužde. Iako nemamo novije podatke o motivaciji sada, verujem da je sve više preduzetnica ušlo u biznis upravo zbog želje da radi ono što voli, na način kako misli da je najbolje i najkorisnije za nju i okolinu.
Ako se žene na početku pronalaze u ovoj motiviciji, onda će imati i snažnu volju da u tome istraju, pa im brojne teškoće i često nemogući uslovi neće biti nepremostivi. Lakše je sa podrškom u porodici, ali znam za žene koje ni to nisu imale u dovoljnoj meri pa su uspjele zahvaljujući enormnoj energiji i volji.
