Izudin Bajrović: Koliko ima Narodnog pozorišta, toliko ima i države

Otklanjajući se od pojednostavljenog tumačenja teatarskog stvaranja koje ga najčešće svodi na tek neznatan dio društvenog zbivanja koji je potisnut na margine, gdje na ivici bijede opstaje uslovljen sredstvima produkcije – za direktora Narodnog pozorišta u Sarajevu Izudina Bajrovića maksimalna štednja je tek izazov u nastojanju da se publici ponude što kvalitetnije pozorišne predstave, a odsustvo sredstava podsticaj umjetnosti da prevaziđe to ograničenje. Posljednje dvije premijere, predstave Kavkaski krug kredom i Snijeg dio su ustaljenog premijernog ritma Narodnog pozorišta, koje na scenu postavlja najbolje u historiji teatra i najbolje u savremenom teatru. Bajrović nastoji da svaki postavljeni pozorišni komad  prihvati i naboje kreativnosti mladih umjetnika te vjeruje da kultura može dobiti onaj značaj koji joj i pripada sve dok postoji entuzijazam.

BM: Kako je riješeno finansiranje tri umjetnička odjela NPS zajedno sa Sarajevskom filharmonijom u umjetničkoj sezoni 2018/19.?

BAJROVIĆ: Narodno pozorište Sarajevo je ustanova kulture koja je budžetski korisnik i najveći dio sredstava dobija upravo iz budžeta, što je i normalno. Radi se o temeljnoj kulturnoj ustanovi u BiH i ako ova država, koja jeste u svojim problemima, drži iole do sebe, jasno je da mora imati ustanovu ovog tipa. Opera, Drama i Balet samo su organizacione jedinice i nemaju samostalne račune, tako da sa jedinstvenog pozorišnog računa finansiramo sve naše projekte – premijere i reprizne predstave. Sarajevska filharmonija je zasebna ustanova kulture, s kojom mi tijesno sarađujemo. Trudimo se da se uklopimo u iznos koji nam je na raspolaganju, imajući u vidu da je to novac naših građana i da se prema njemu moramo odnositi vrlo obazrivo. Nastojimo našim građanima, poreskim obveznicima, ponuditi što je moguće veći kvalitet pozorišnih predstava.

BM: Koliko su raspoloživa sredstva dostatna i kako iznalazite dodatna rješenja za finansiranje poboljšanih produkcija?

BAJROVIĆ: Sredstva nisu mala, naravno ne na nivou bogatih zapadnih društava, ali za naše prilike su vrlo značajna. Ako bi se očekivalo od mene da pričam kako živimo na ivici bijede i kako jedva sastavljamo kraj s krajem, bilo bi pogrešno. Divno je da je pozorište preživjelo surovu tranziciju, uništavanje mnogih značajnih institucija, da radi i dalje. Iako radi u manjem kapacitetu nego ranije, bitno je da je tu i da radi. Javljamo se na konkurse koje raspisuju drugi nivoi vlasti, razne fondacije, dobijamo i na taj način određena sredstva, ne ogromna, ali ipak značajna i tako funkcioniramo.

BM: Koliko je opasno sve prisutnije stajalište u javnosti da se institucije kulture ne trebaju u većoj mjeri oslanjati na budžetski novac, već da trebaju same namicati sredstva kroz komercijalni aspekt?

BAJROVIĆ: To su konstrukcije pojedinaca, zasnovane na, rekao bih, sebičnim stavovima. Oni očekuju da se taj dio kolača prebaci na njihove jasle. Narodno pozorište je državna ustanova nultog prioriteta. Koliko ima ovog pozorišta, toliko ima i države. Ne postoji primjer nacionalnog teatra koji se samofinansira, to bi bio nonsens. Takvim pričama ne bih pridavao previše značaja. S druge strane, bilo bi divno da postoje nezavisne pozorišne kuće, koje se ne oslanjaju samo na budžet i koje bi se mogle same izdržavati, ali u našim uslovima i u situaciji kakva je danas, to je vrlo teško.

BM: Svojevremeno ste izjavili da jednu obimnu opersku predstavu sa solistima, horom i orkestrom, scenografijom i kostimima, zatvorite sa budžetom od 40.000 KM. Kako uspijevate aktivnosti svesti na tu mjeru?

BAJROVIĆ: Prinuđeni da budemo štedljivi. Ne možemo računati na brodvejske efekte i na uslove kojima raspolažu zapadni teatri. Nemamo tu vrstu opuštenosti. Moramo iz manje novca pokušavati izvući maksimalni umjetnički kvalitet i trudimo se da u tome uspijemo. Moj orijentir je vrijeme opsade Sarajeva, kada su naša pozorišta funkcionirala bez ikakvih sredstava, ali su donosila umjetnost. Tako i sada pokušavamo dobiti najbolje uz maksimalnu štednju.

BM: Koliko premijera je ostvarilo Narodno pozorište u protekloj sezoni i šta je potrebno za veći pothvat u produkciji?

BAJROVIĆ: Narodno pozorište već niz godina ima ustaljen premijerni ritam. U toku godine imamo tri dramske, dvije operne i dvije baletske premijere. Možda to nije dovoljno, ali uz naše kadrovske, prostorne i tehničke mogućnosti to je u ovom trenutku maksimum.

BM: Koja je bila ideja vodilja kod biranja predstava u protekloj sezoni i koliko je izbor progresivan, „u trendu“? 

BAJROVIĆ: Moje shvatanje zadaće Narodnog pozorišta je da je naša uloga da se bavimo svjetskom i našom klasikom, onim što je najvrjednije u historiji teatra i onim što je najbolje u savremenom teatru. Posljednje dvije premijere pokazuju moj način mišljenja Narodnog pozorišta – klasični tekstovi, brojan ansambl, provjeren reditelj. Tako smo dobili Kavkaski krug kredom i Snijeg. Ne znam da li je moje opredjeljenje najbolje, ali je moje.

BM: Koliko je teško održavati repertoar s obzirom na kadrovsku situaciju u Narodnom pozorištu i šta činite kako bi uvećali ansamble? Koliko prostora dajete mladim studentima?

BAJROVIĆ: Trudimo se da damo što više prostora mladima i to je moje opredjeljenje otkad sam stupio na dužnost direktora. To nije dovoljno za mlade, ali to je sve što ja mogu učiniti. Mogućnosti zaposlenja su vrlo male i to je problem, ali želim da se u svim našim predstavama pojavi neko od mladih, nezaposlenih umjetnika i tu ću praksu nastaviti i dalje. Moramo znati i to da je neumjetnički dio našeg procesa proizvodnje predstava vrlo siromašan. Nama nedostaje i mnogo radnika u tehnici. Dobre majstore je sada teško naći, trebalo bi ih školovati, ali uslovi zapošljavanja kandidata nam baš ne idu naruku.

BM: Da li je sama zgrada funkcionalna u onoj mjeri u kojoj bi morala biti i koliko je realno očekivati njenu skoru rekonstrukciju uz obnovu scenske opreme?

BAJROVIĆ: Zgrada Narodnog pozorišta nije namjenski građena kao pozorišna zgrada. Prije nego je postala pozorište imala je druge funkcije. Naravno da je to problem i naravno da naša zgrada nikada neće moći zadovoljiti uslove koje bi morala ispuniti da bi postala pozorište. Ipak, naša zgrada je prelijepa, mi smo ponosni na nju i mislimo da nema ljepše na svijetu. Osim naše osnovne djelatnosti, u njoj se održavaju i drugi, vrlo važni događaji, MESS, SFF itd. Zato bi kompletna društvena zajednica morala povesti računa o stanju zgrade. Dešava nam se da nam fasada opada. Nije lijepo za razglednicu Sarajeva.

BM: Koliko je NPS kroz gostovanja prisutno u BiH i van granica zemlje?

BAJROVIĆ: Trudimo se da nas ima. Donekle i uspijevamo u tome. Ima nas i u BiH i u Srbiji i u Beču i u Hrvatskoj i Crnoj Gori, ima nas i u Grčkoj. Mi bi voljeli da nas ima još više. Često su finansije problem, jer nije lako pokrenuti jednu veliku predstavu. Moram istaknuti da imamo veliku podršku u realizaciji gostovanja od strane Ministarstva za kulturu Kantona Sarajevo.

BM: Šta posjećenost predstava u sezoni 2018/19. govori o bogatstvu produkcije, vitalnosti pozorišta i pozorišnoj BiH?

BAJROVIĆ: U suštini možemo biti zadovoljni posjećenošću naših predstava. Publike ima, na nekim predstavama više, na nekim manje, ali ne možemo biti nezadovoljni. Želim naglasiti da Sarajevo u ovom trenutku i nije najplodnije okruženje za teatar, ali naša je zadaća da se nametnemo i da izgradimo svoju publiku, koja će shvatiti da je pozorište plemenita i uzvišena stvar, vrijedna pažnje.

BM: Općenito, kakva je naša kulturna strategija? 

BAJROVIĆ: Mi, kao društvo, nemamo kulturnu strategiju. Imamo ustanove i pojedince koji pokušavaju da naprave nešto tako, ali to nije dovoljno. Mjesto kulture i umjetnosti moralo bi biti mnogo značajnije nego što jeste, ali živimo u takvom vremenu i društvenim okolnostima u kojima se moramo prilagoditi. Sve dok postoji entuzijazam, stvari će se kretati nabolje i nadajmo se da će kultura opet dobiti onaj značaj koji joj i pripada.