Piše: Enes Plečić
Top tema posljednjih dana ne samo u Bosni i Hercegovini, već i regionu je Aluminij d.d. Mostar, tvornica za proizvodnju ovog cijenjenog metala za dalju preradu, najveća ove vrste u regionu pa i šire, s proizvodnjom više od 100.000 tona sirovog aluminija u trupcima, žici i anodama (alublokovi teški više desetina tona).
Zbog cijene električne energije i dugova po tom osnovu koji su premašili 400 miliona KM, prestala je isporuka struje i prigušene elektrolitske peći, a i najavljen je njen stečaj. Bez posla ostaje više od 900 radnika Aluminija, a posredno više od 10.000 finalnih proizvođača u BiH i susjednoj Hrvatskoj, bez sirovine na kućnom pragu. Morat će je potražiti drugdje i skuplje, ili staviti ključ u bravu.
Aluminij Mostar jedna je od mnogih većinski držvnih kompanija, 43.9998 posto FBiH, 43,3290 radnici dioničari, 12,0004 posto Vlada Hrvatske i ostalo mali dioničari iz kruga upravljača tvornicom.
KO JE JAMIO, JAMIO
Možda Aluminij nikada ne bi došao u ovakvu situaciju da je bilo malo više fer pleja (fair play) nakon marta 1994. godine, kada je došlo do pomirenja hrvatskih i bošnjačkih zaraćenih strana u nesretnim ratnim dešavanjima 1993. i formiranja Federacije BiH.
Tada je uz neposrednu pomoć Sjedinjenih Američkih Država donesen Ustav Federacije BiH u čijem članu 3. stoji da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodnog povratka u prebivališta iz kojih su prognani. A u članu 4. da sve osobe imaju pravo, u skladu sa federalnim i kantonalnim zakonodavstvom, da im se vrati sva imovina oduzeta u toku etničkog progona, pravo na rad, kao i na nadoknadu sve imovine koja im ne može biti vraćena. Sve izjave i obaveze date i preuzete pod prisilom, posebno one koje se tiču odricanja od prava na rad, zemlju i drugu imovinu, smatraju se ništavnim.
Eh, da su Amerikanci znali s kime imaju posla, da je za ove prostore Ustav nako, malo bi se drugačije ponašali. Sve ostalo između lijepo napisanog u Ustavu, moglo bi se opisati debelim knjigama raznih dešavanja, počev od famoznog projekta Herceg- Bosne, do uspostavljanja Federacije BiH u kojoj je sve podijeljeno sa prefiksom nacionalnog. Na papiru su Bošnjaci i Hrvati zdušno prihvatili sve što piše u Ustavu, ali su se u praksi dogovorile dvije najjače stranke (SDA i HDZ) da podijele sve: vode, šume, struju, pošte, telekome, željeznice pa i škole, bolnice i univerzitete. Tako je i danas!
Kako su se pomenuti dogovori odvijali u Aluminiju, koji čak ni u ratnim uvjetima nije potpuno prekidao rad, blago je reći, dešavale su se čudne stvari. Tokom druge polovine 1993. godine, svi Bošnjaci i Srbi koji su tu radili dobili su otkaz, čak i poslati u logore. Ni kada je formirana Federacija BiH, a ni poslije toga, sve do danas, nikada više nisu primljeni na posao.
Najdinamičnije promjene uvijek su vezane za promjene na kapitalu. Inače, postoji pravilo da je vlasnička struktura i struktura kapitala pravi pokazatelj stanja jedne firme i jednog društva.
Za one koji se nešto manje razumiju u finansije sasvim je jasno kada se postavi pitanje ko je titular! Očito je u slučaju Aluminija da se taj titular mijenjao, počev od tzv. društvene svojine ili u narodu poznate kao alajbegove slame, do nakaradnog dioničarskog vlasništva u kome je država jedini vlasnik. I u Sarajevu su tako sva javna preduzeća (GRAS, Vodovod i kanalizacija, ZOI 84) dionička društva čiji je 100-postotni vlasnik Kanton!?
Aluminij je, možete zamisliti, u martu 1994. prešao u vlasništvo ustavno nedefinirane Hrvatske zajednice HZ – HB kao njeno dioničarsko društvo u 100-postotnom vlasništvu, sve do novembra 2013. godine kada je Vlada Federacije BiH napokon dobila zeleno svjetlo da uđe u tvornicu i pogleda poslovne knjige, posebno udjele tzv. Markovićevih dionica iz predratne Jugoslavije po zakonima o privatizaciji društvenog kapitala, zatim udjele o ulaganjima i investicijama. Tada je i Vlada Hrvatske doznala da joj pripada 12 posto, na bazi udjela Tvornice lakih metala Šibenik u izgradnji mostarskog Aluminija, Vlada FBiH pomenuti iznos od 43,9 posto i radnici mali dioničari 43,4 posto. Ali povratka na posao Bošnjaka i Srba nije bilo!
Da bi se proizvodio sirovi aluminij iz glinice treba mnogo električne enegije, koja u strukturi proizvodnje učestvuje s oko 32 posto. Prije rata dok smo još bili Jugoslavija cijena struje Aluminiju bila je subvecionirana, a i bila je niža pa je i to proizvodnju činilo jeftinijom.
Između ostalog, i za potrebe Aluminija izgrađene su elektrane u srednjem toku Neretve: Grabovica, Salakovac i Mostar. Međutim, po principu ko je jamo, jamio, podijeljeno je sve. Umjesto jedne elektroprivrede formirane su tri: Elektroprivreda BiH s sjedištem u Sarajevu, kao sljednik istoimene Elektroprivrede SRBiH, zatim još jedna federalna Elektroprivreda HZ – HB te Elektroprivreda RS.
Struja je postala komercijalna roba, Aluminij je uglavnom snabdijevala Elektroprivreda HZ- HB i upravo na nju se odnosi gro duga od 400 miliona KM. I sa cijenom ispod komercijalne, Aluminij je Elektroprivredi HZ-HB napravio ogroman dug, tako da je i njoj dogorjelo do nokata pa je dala ultimatum isključenja, što se i ostvarilo.
Uostalom, Elektroprivredi HZ – HB pripada najmanje struje. Od prosječno proizvedenih cca. 14.450 GWh godišnje u BiH, ovoj elektroprivredi pripada 1.503 GWh, isključivo u hidro potencijalima, dok su kapaciteti Elektroprivrede BiH 7.447 GWh i Elektroprivrede RS 5.483 GWH, u hidro i termoelektranama.
Aluminij je, potom, zatražio od Elektroprivrede BiH električnu energiju, ali po cijenama za oko 50 posto nižim od berzanskih, što ova nije prihvatila. Za sada se još nisu obratili Elektroprivredi RS, a ni Hrvatska nema dovoljno struje da bi kompenzirala nacionalni patriotizam!
BOLNA ISTINA
Bolna je istina da je Aluminij polako propadao, otkako je poslije rata u tvornici ponovo pokrenuta proizvodnja, jer je njena svrha postala da bude od koristi političkim strankama, a ne radnicima i privredi Hercegovine. Sada vidimo logične posljedice pogrešnog upravljanja, a njegovu cijenu plaćaju radnici i njihove porodice, javno je istakao ambasador SAD u BiH Eric Nelson.
Dodao je da ovo nije prvi put da se političarima dopusti da neku kompaniju dovedu do bankrota, a neće biti ni posljednji ukoliko se nešto ne promijeni. Menadžeri Aluminija su, radeći u korist političkih gospodara, umjesto da rade na prilagođavanju teškim tržišnim uvjetima, proizveli sadašnju situaciju u kojoj su radnici iznenada ostali bez zaposlenja od kojeg zavise oni i njihove porodice.
Električna energija i Aluminij nisu primarni cilj ove analize, ali su eklatantan primjer kuda vode unutrašnje podjele u državi, kada je u pitanju bh. industrija, posebno koja se bavi proizvodnjom inputa za druge industrijske grane. Ne dešava se to samo u Aluminiju, već nizu proizvodnih grana koje su još uvijek u državnim rukama.
Entiteti i stranke zaokružuju svoju vlast, koja se u Federaciji BiH rasparčava čak na kantone. Zar nije zabrinjavajuća istina da je, naprimjer, Federacija BiH tek u januaru 2018. usvojila Zakon o šumama, odnosno da je ova djelatnost u cjelosti spuštena na kantone, koji kroz prste cijede dozvole nekom preduzeću koje nije s njihovog atara. Upravo zbog takvih odredbi propala je Krivaja iz Zavidovića i mnoga druga preduzeća koja su se bavila preradom drveta. Nemoguće je, također, preći entitetske, pa i kantonalne granice kada je u pitanju korištenje sirovina. Entiteti se u proizvodnom smislu ponašaju kao zasebne države.
MMF u BiH napravio je listu od oko 550 preduzeća koja su u vlasništvu države. Ona čine više od četvrtine bruto domaćeg proizvoda (BDP BiH). Većina ovih kompanija je u teškom finansijskom stanju, sa skoro 70 posto dugovanja u javnom sektoru za poreze i socijalne doprinose (rudnici uglja, komunalna i javna saobraćajna preduzeća, kompanije za gazdovanje šumama). Za najveći broj njih ne postoji razuman razlog da budu u posjedu vlasti sem da se političkim strankama omogući da ih kontroliraju.
Pod kontrolom političkih stranaka radnicima u ovim preduzećima i privredi BiH prijeti propast. Lijek za sve to je potpuna transparentnost u vezi s finansijskom situacijom i dugom svih preduzeća u državnom vlasništvu te potpuna depolitizacija, uključujući nove menadžere po stručnosti, a ne političkoj pripadnosti. Jedino bi kompanije, poput zaduženih za komunalne poslove trebalo da ostanu javne, ali sa znatno jačom kontrolom.
Brojnim drugim kompanijama u državnom vlasništvu potrebno je stručno rukovodstvo do kojeg bi se došlo preko koncesija ili ugovora o javno – privatnom partnerstvu, kao i dotok ulaganja kroz kvalitetnu prodaju privatnom licu kao partneru koji ima iskustva u određenoj grani industrije. To bi proizvelo nova radna mjesta, nova ulaganja, nove tehnologije, novi rast…
Sreća je da su zeničku Željezaru, Rudnik željezne rude u Ljubiji i Koksaru u Lukavcu preuzeli stranci, porodica Mittal. Može se samo zamisliti kakve bi političke ucjene bile u snabdijevanju sirovinama i repromaterijalima na relaciji Federacija BiH i Republika Srpska, da su ove kompanije ostale u javnom vlasništvu.
ENERGIJA I LOHN
Struktura ukupne bh. industrije inače je takva, da je na kraju 2018. godine čak 31,01 posto ukupne industrijske proizvodnje odnosilo na proizvodnju energenata, gotovo isključivo u rukama vlasti.
Druga velika skupina industrije u 2018., pa i svih proteklih godina je intermedijarna proizvodnja, pod kojom se podrazumijeva izrada proizvoda i repromaterijala za dalju preradu i izrada gotovih proizvoda za stranog naručioca (lohn poslovi).
Čak 31,39 posto ukupne bh. industrijske proizvodnje u 2018. godini i proteklom periodu ove odnosi se na polufabrikate i lohn poslove, koji čine oko trećina bh. izvoza sa vrlo malom dobiti i najnižim plaćama radnika, svega oko 500 KM u prosjeku neto. Lohn poslovi čine gotovo trećinu ukupnog bh. izvoza.
Treća skupina su kapitalni proizvodi koji se koriste kao sredstva za rad u preduzećima i ustanovama: razni alati, mašine i uređaji, oprema i dijelovi. U 2018. godini svega 10,93 posto ukupne industrije u BiH odnosilo se na tu proizvodnju, s rastom dva procenta, u odnosu na prethodnu godinu.
Četvrta skupina industrije odnosi se na proizvodnju trajnih dobara za široku potrošnju, koja se smatra elitnom u svakoj državi, jer donosi najveću dobit. Mi smo tu najtanji. Izuzev namještaja ne proizvodima ama baš ništa u našoj zemlji. Sve što nam treba kao trajno dobro u uslugama i kućanstvu se uvozi. Trajni proizvodi široke potrošnje čine tek 3,70 posto ukupne bh. industrije.
Petu, pak, skupinu čine netrajni proizvodi široke potrošnje s učešćem 22,97 posto u ukupnoj industriji. Njih u najvećoj mjeri čini domaća prehrambena industrija, proizvodnja pića i duhanskih proizvoda, farmaceutska i hemijsko – sanitarna proizvoda za široku upotrebu.
Upravo trajni i netrajni proizvodi za široku potrošnju, uz kapitalnu proizvodnju, ponder su za mjerenje razlika između razvijenih i nerazvijenih država, jer se na njima ostvaruje najveća dobit i do 100 puta veća u odnosu na jedinicu utrošenog materijala. A mi gotovo stoprocentno uvozimo ove proizvode.
Podaci Agencije za statistiku BiH o vanjskotrgovinskoj razmjeni za 2018. godinu, kazuju da je u ovom periodu izvoz ukupno iznosio 11,9 milijardi KM, što je za 7,6 posto više nego u 2017. godini, dok je uvoz iznosio čak 19,3 milijarde KM, ili za šest posto više nego u istom periodu prethodne godine.
Pokrivenost uvoza izvozom iznosila je 61,8 posto, a vanjskotrgovinski robni deficit u devizama viši nego ikad, 7,3 milijarde KM. Ovoliki deficit najveći je razlog negativnog tekućeg računa BiH, koji je prema podacima Centralne banke BiH u minusu više od dvije milijarde KM. Sve devize koje dolaze u zemlju, uključujući doznake dijaspore, ne mogu pokriti deficit tekućeg računa.
Samo u prošloj godini, radi ilustracije, na hrani i živim životinjama imali smo vanjskotgovinski deficit od 1,554 milijarde KM u devizama, u stočnoj hrani 160 miliona, pićima i duhanu 360 miliona, nafnim derivatima 1,379 milijardi, 1,5 milijardi u hemijskim proizvodima, dvije milijarde u vozilima i mašinama, 400 miliona u farmaceutskim proizvodima i sitnica 600 miliona koje smo potrošili na informacionu opremu.
Zašto uvozimo toliko hrane? Zato što organizirane poljoprivrede i otkupa gotovo da više nema. Poljoprivredom se u cijeloj Bosni i Hercegovini kao zanimanjem profesionalnio bavi nekoliko hiljada registriranih zaposlenih u agraru. Šta na to govori, da je i domaća prehrambena industriju uglavnom zasnovana na uvoznim sirovinama, mesom iz hladnjača EU, agrarnim proizvodima i voćem sa stranih plantaža.
RAZVLASTITI VLAST
Šta reći na kraju. Za rubriku vjerovali ili ne je podatak da brojne bh. vlade i zakonodavna vlast, a ima ih s kantonima i distriktom 14, u prošloj pa i proteklom periodu ove godine nijednom nisu raspravljali o suštinskim pitanjima proizvodnje, podjelama i nedostupnosti resursa, izuzev javnih industrijskih i drugih preduzeća u koje su se revnosno petljali u upravljanje za dobre honorare i namještanje svojih kadrovika. I napravili samo za doprinose dugove javnih preduzeća, koji već su premašili pet milijardi KM.
Industrija je za svaku državu koja drži do sebe od primarnog značaja, posebno ona koja proizvodi inpute za finalnu preradu. Sjetimo se samo perioda prije raspada Jugoslavije. Bosna i Hercegovina je imala zaokruženu proizvodnju hemijskih proizvoda na bazi soli i sode u Tuzli i okolnim mjestima sa više od 12.000 radnika, RMK iz Zenice tvornice širom zemlje za preradu metala sa 53.000 zaposlenih, ŠIPAD iz Sarajeva sa više od 100.000 zaposlenih u preradi drveta, Incel, Unicep iz Banje Luke u industriji papira, Energoinvest i Rudi Čajavec u elektronskoj opremi, Famos u proizvodnji mašina i uređaja, UPI u prehrambenoj industriji…
Prava rasprava o proizvodnji kada je vlast u pitanju jeste ta da se napokon sa nivoa BiH naruči i plati SWOT analiza i da se nađe na dnevnom redu Parlamentarne skuštine BiH, koja će prevazići evidentne podjele u sektoru industrije koje su prisutne u zemlji.
Ukratko, ovako više ne ide, imat ćemo još više slučajeva tipa Aluminij Mostar, Glinice Birač Zvornik, ako i ono malo što je preostalo iz prethodnog perioda ostane u državnim rukama. Sreća je namjerljiva što je, naprimjer, privatnom inicijativom aktivirana proizvodnja čelika u Zenici, natron papira u Natron Hayatu iz Maglaja, što se afirmirala Violeta iz Gruda, što je privatni kapital ušao u cementare Kakanj i Lukavac.
Ne bismo se smjeli libiti privatizacije, čak i rudnika, elektrana, telekom operatera… Svugdje gdje je obavljena valjana privatizacija po principima SWOT analiza, nestalo je kriminala, namještanja ja tebi ti meni, petljanja stranačkih upravnih i nadzornih odbora uz dobre naknade u direktni sistem poslovanja i namicanje ličnih beneficija.
Aluminij Mostar je jedan od boljih primjera. Tvornicu treba sačuvati i privatizirati, a strankama za sva vremena zabraniti da se petljaju u upravljačke funkcije preduzeća. Ako smo se opredijelili za tržišnu privredu i kapitalizam, onda ga treba i primijeniti, u punom kapacitetu!
