Svakoj ozbiljnoj kompaniji koja se upušta u međunarodnu tržišnu utakmicu nužna je logistička podrška u vidu bankarskih garancija – licitacijske (garancija za sudjelovanje na međunarodnim tenderima, obično 10 posto vrijednosti ponude), avansne (garancija za povrat avansa, najviše do ugovorenog iznosa avansa), garancije za dobro izvršenje posla (uobičajeno glasi na iznos do 20 posto vrijednosti isporučenih proizvoda ili usluga, odnosno vrijednosti investicijskih radova), te garancije za otklanjanje manjkavosti u garantnom roku (obično 10 posto vrijednosti izvoznog ugovora). Konkretno, da bi uopće učestvovala na nekom međunarodnom tenderu vrijednom, recimo, 50 miliona eura, kompanija iz Bosne i Hercegovine mora osigurati licitacijsku garanciju od pet miliona eura, koja kao kolateral obično podrazumijeva dvostruko vrijedniju imovinu. U slučaju dobijanja posla, slijede i ostale pobrojane garancije, također mjerljive milionima eura i duplo jačim kolateralom, koje u BiH koštaju tri do četiri posto vrijednosti garancije, a u Evropi od 0,20 do 0,25 posto kvartalno.
Smanjena konkurentnost
Mada ovaj problem godinama drastično umanjuje međunarodnu konkurentnost bh. kompanija i proizvoda, nema vidljivih pomaka kada je riječ o njegovom rješavanju ili barem ublažavanju. Dapače. Za razliku od Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR), koja je kreditiranjem, izdavanjem garancija i osiguranjem izvoza u 2018. godini sa 8,4 milijarde kuna (oko 2,2 milijarde KM) podržala 2.650 poslovnih projekata, pri čemu je iznosom od 2,69 milijardi kuna (oko 711 miliona KM) osigurano 654 izvoznih poslova, uz odobrenih 84 miliona kuna (22,2 miliona KM) vrijednih izvoznih garancija (s naknadom od 0,25 do 0,40 posto od vrijednosti garancije, ovisno o kategoriji rizika u koju je svrstan izvoznik), bosanskohercegovačke entitetske razvojne banke, koje bi po logici stvari trebale biti ključ rješenja ovog i sličnih problema, nisu ni blizu prerastanja u izvozne banke, a vrlo upitna je i njihova razvojna uloga.
Istina, BiH ima i svoju državnu Izvozno-kreditnu agenciju (IGA), koja se, sudeći po obavezama koje su na kraju 2017. godine, na koju se odnosi njen posljednji javnosti dostupan finansijski izvještaj, iznosile 170.499.142 KM, (čemu je najviše kumovala sumnjiva garancija derventskoj UNIS – Fabrici cijevi na 176 miliona KM za nikad realizirani posao uvoza 65.000 tona repromaterijala radi prerade za izvoz, o kojem istragu odavno vodi Državno tužilaštvo), više bavila privrednim kriminalom nego podrškom izvoznicima. S obzirom na to da je iz nje isisan sav raspoloživi kapital, ta agencija praktično više i ne postoji, mada zvanično još nije ugašena.
“Savjet ministara BiH je na 145. sjednici, održanoj 5. juna 2018. godine, primio k znanju Izvještaj – detaljnu analizu rada Izvozno-kreditne agencije BiH, s posebnim naglaskom na poslovanje sa UNIS – fabrikom cijevi Derventa, s prijedlogom mjera za rješavanje problema u radu ove agencije te je zaključeno da je neophodno da IGA pokrene aktivnosti s ciljem formiranja međuministarskog savjeta u skladu sa članom 15. Zakona o Izvozno-kreditnoj agenciji BiH (međuministarsko vijeće čine državni ministar finansija i trezora, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH te po dva entitetska resorna ministra, op. a.).
Savjet ministara BiH se na 161. sjednici, održanoj 13. decembra 2018. godine, upoznao sa Izvještajem o radu Upravnog odbora IGA za 2017. godinu. Izvještaj o radu Izvozno-kreditne agencije za 2018. i Plan poslovanja Agencije za 2019. godinu u statusu su pripreme i bit će dostupni javnosti kada prođu proceduru usvajanja u Savjetu ministara“, odgovaraju za naš magazin iz Vijeća ministara BiH na pitanje o trenutnom statusu lzvozno-kreditne agencije BiH.
Kako je, pak, funkcionirala IGA, vjerno ilustrira i podatak sa još uvijek aktivne web stranice te agencije, prema kojem je od 2007. godine sa 84 garancije podržana realizacija poslova ukupno vrijednih više od 160 miliona eura, što je otprilike ekvivalentno garanciji odobrenoj samo Fabrici cijevi u Derventi. O njenoj efikasnosti, također, svjedoči i čitav niz drugih, što garantnih, što kreditnih aranžmana koji su završili na sudu, a čiji su akteri “klinički mrtvaci“ za koje rizik ne bi preuzeo ni najveći finansijski i ekonomski laik – Agrokomerc, BARPEH, Vitex, Unis UTL, Konles, Hidrogranja, PIMS, ZZ Maoča…, imena su klijentele zbog čijih se dugovanja prema Agenciji vode sudski sporovi, a koja već na prvi pogled dovoljno govore o IGA konceptu poslovanja u proteklim godinama.
Inače, cijena IGA garancija, koja je varirala i u ovisnosti o vremenu njenog trajanja, sastojala se od godišnje premije u visini od jedan do 2,5 posto vrijednosti garancije (ovisno o bonitetu kompanije kojoj se daje garancija) i administrativne naknade za obradu garantnog zahtjeva u iznosu od 0,35 posto vrijednosti garancije. S obzirom na takvu skupoću i način raspodjele novca iz garantnog fonda, domaći izvoznici i privrednici u cjelini mahom ni ne osjete zamrzavanje rada Agencije i kao za najčešćom alternativom, koja je za njih ustvari svih proteklih godina bila prvo i jedino rješenje, posežu za uslugama komercijalnih banaka.
“Izvozno orijentirane bosanskohercegovačke kompanije, prilikom učešća na međunarodnim tenderima, dugi niz godina trpe štetu zbog nedobijanja izvoznih garancija koje su u biti eliminatorne prilikom dogovaranja bilo kojeg izvoznog posla.
Izvozno-kreditna agencija BiH, nažalost, zbog lošeg upravljanja i rukovođenja od 2011. godine je nelikvidna, posluje sa milionskim gubitkom koji prelazi vrijednost njene vlastite imovine i kao takva ne vrši svoju primarnu funkciju izdavanja garancija domaćim izvoznicima.
Bh. privrednici su prepušteni sami sebi i komercijalnim bankama koje nerijetko udružuju svoje snage, dijeleći tako i potencijalne rizike, i izdaju sindicirane izvozne garancije.
S druge strane, smatram da nije realno da entitetske razvojne banke, uzimajući njihov temeljni kapital, mogu kada je riječ o ozbiljnijim ino projektima na duži rok biti respektabilan finansijski oslonac kompletnoj bh. privredi. Svaki ozbiljniji ino parner želi državu kao garanta u međunarodnim okvirima, tako da je očekivati da se čim prije izvrši sanacija IGA-e i ona stavi na raspolaganje kompletnoj bh. privredi“, rezimira u izjavi za Business Magazine Mirsad Jašarspahić, predsjednik Privredne komore FBiH.
Povećan rizik
Kada je, pak, riječ o teškoj dostupnosti bankarskih garancija, na koju se nerijetko žale domaći privrednici, komercijalni bankari podsjećaju da je to isključivo stvar postojeće zakonske regulative i boniteta klijenta koji je traži, uz napomenu da samu cijenu bankarskih garancija u BiH treba promatrati u kontekstu ukupnog poslovnog ambijenta u našoj zemlji, “jer što se tiče visine naknade za garanciju u inozemstvu, rizik bh. ekonomije ne može se upoređivati s rizikom drugih ekonomija, posebno kada govorimo o razvijenim tržištima, budući da je BiH visokorizična zemlja za poslovanje i samo zahvaljujući snazi banaka klijenti u našoj zemlji plaćaju cijenu garancije nižu od realne, ali ipak nešto višu od prosjeka Evropske unije“.
Kako u praksi izgleda podrška komercijalnih banka domaćoj privredi općenito, a posebno izvozno orijentiranim firmama, na konkretnom primjeru Addiko Bank BiH za Business Magazine objašnjava Emir Jildizlar, menadžer korporativnih komunikacija te banke.
“Što se tiče naših klijenata, izvozno orijentiranih kompanija, oni se, u slučaju da im je potrebna finansijska podrška izvozu, najčešće finansiraju putem različitih vrsta kredita, u skladu sa dinamikom poslovanja. Njihov izvoz, odnosno njihova potraživanja dodatno su osigurana garancijama koje primaju od svojih kupaca. U ovom slučaju ne postoji kreditna izloženost naše banke, jer se radi o garancijama drugih banaka iz inostranstva. Klijenti u ovom slučaju imaju mogućnost dodatnog konfirmiranja garancija, ali to rjeđe koriste, jer žele izbjeći dodatne troškove.
U slučaju da naši klijenti uvoze robu te im je potrebna podrška u vidu garancija i akreditiva, najjednostavniji način je da imaju odobren okvir za finansijsko praćenje, koji podrazumijeva cjelovit pristup poslovanju, jer osim garancija i akreditiva, omogućava i kratkoročni te revolving kredit.
Okvir za finansijsko praćenje je posebna vrsta bankarskog proizvoda u formi okvirnog ugovora po kojem je komitentu omogućeno da koristi različite kratkoročne bankarske proizvode. Ukupan iznos kratkoročnih proizvoda korištenih u bilo kom trenutku po Okviru za finansijsko praćenje ne smije premašiti inicijalno odobreni iznos Okvira, ali se svakim smanjenjem postojećih obaveza (povrat kredita, isknjiženje garancije ili akreditiva) iznova stvara prostor za korištenje novih proizvoda do odobrenog iznosa.
Iznos zavisi od potreba klijenta, definiran je bonitetom klijenta i ponuđenim osiguranjem. Trajanje je do tri godine, uz mogućnost i dužeg korištenja“, precizira Jildizlar
Što se, pak, tiče zaštite komercijalnih banaka od finansijskog sunovrata kakav je uslijed neselektivne dodjele garancija doživjela IGA, entitetskim zakonima o bankama, ukupno izlaganje banke kreditnom riziku u obliku izdatih garancija ograničeno je na 20 posto iznosa njenog osnovnog kapitala. S druge strane, prvoklasnim kolateralom smatraju se založeni novčani depoziti, kojima su uz bok državni i entitetski te vrijednosni papiri centralnih banaka, prvoklasnih komercijalnih banaka i kompanija zemalja zone A, uz uslov da je vrijednost zaloga za najmanje 20 posto veća od iznosa potraživanja banke. Domaći privrednici kao moguća rješenja odavno predlažu omogućavanje veće eksponiranosti banaka prema jednoj kompaniji, odnosno smanjenje kolaterala za bankarske garancije na odnos jedan prema jedan ili zamjenu kolaterala u vidu hipoteke na imovinu korporativnom garancijom, ali za sada nema ni naznaka da bi u doglednoj budućnosti neka od tih inicijativa mogla biti razmotrena, a kamoli usvojena i primijenjena u praksi….
