Promjene koje su se desile 2018. godine u turskoj ekonomiji kada se zemlja suočila sa višestrukim padom vrijednosti nacionalne valute, recesijom, padom uvoza iz cijelog svijeta i pojeftinjenja turskog izvoza – imale su negativan efekat na bilateralnu robnu razmjenu BiH i Turske. Plasman roba iz BiH postao je puno skuplji, a kašnjenja u pregovorima o novom Ugovoru o slobodnoj trgovini te dugotrajna i komplikovana procedura obnove unilateralne Odluke Turske o uvozu pojedinih roba iz BiH također je dovela do diskontinuiteta u izvozu što je dodatno negativno utjecalo na bilans bilateralne robne razmjene. Naime, BiH ima Ugovor o slobodnoj trgovini sa Republikom Turskom još od 2003. godine kojim je izvršena skoro potpuna liberalizacija međusobne trgovine robama, osim za nekoliko vrsta mesa čiji izvoz je iz BiH u Tursku bio podložan plaćanju pune propisane carine. Revidirani Ugovor o slobodnoj trgovini između BiH i Turske, potpisan početkom maja ove godine u Ankari, tehnički je unaprijeđen i sadrži određene novine. S ministrom vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mirkom Šarovićem razgovarali smo na koji način on može doprinijeti usponu ukupne trgovinske razmjene između dvije zemlje.
BM: Da li će revidirani Ugovor o slobodnoj trgovini donijeti velike skokove u razmjeni sa Republikom Turskom?
ŠAROVIĆ: Zbog obima promjena novog Ugovora u odnosu na Ugovor o slobodnoj trgovini sa Republikom Turskom iz 2003. godine, ugovorne strane su se složile da je najbolje i najjednostavnije prenijeti postojeće odredbe i unijeti nove u jedan jedinstveni dokument. Dakle, stupanjem na snagu novog Ugovora, odredbe Ugovora koji je trenutno u primjeni i svih dokumenata kojima je bio mijenjan prestat će da važe.
Stabilnost trgovinskih odnosa sa Turskom, ali i sa drugim zemljama teško se može definisati ili fiksirati ugovornim odredbama. Trgovinski odnosi su uvjetovani i nizom drugih elemenata koji nisu predmet Ugovora, a neke od njih nije ni moguće predvidjeti. Dobra saradnja na drugim poljima ne određuje, ali svakako doprinosi kvalitetu trgovinskih odnosa. Nadalje, tu su recimo uvjeti deviznog poslovanja, fluktuacija vrijednosti nacionalnih naluta, uvjeti i troškovi transporta, porezna politika, potražnja i specifične potrošačke sklonosti lokalnog tržišta i potrošača, certifikacija, itd. Zato bi bilo neodgovorno ustvrditi da će trgovinski odnosi sa Turskom biti stabilni zahvaljujući Ugovoru o slobodnoj trgovini.
S druge strane, sigurno je da Ugovor čini dobru osnovu za bolje i dinamičnije odnose u budućnosti. On daje mogućnost dugoročnog planiranja poslovnih aktivnosti te time i potrebni stepen predvidivosti bez koje bi ekonomska saradnja bila otežana i skromnija. Sada u obje države predstoji postupak ratifikacije u parlamentima. Od brzine tog procesa zavisit će i koliko brzo možemo očekivati njegovo stupanje na snagu.
BM: Koje nove pogodnosti će dobiti naši izvoznici kada je u pitanju trgovina sa Turskom?
ŠAROVIĆ: Revidirani Ugovor uključuje trgovinu uslugama, javne nabavke i dodatnu liberalizaciju bh. izvoza upravo onih vrsta mesa za koje je u postojećem Ugovoru zadržana puna carina. Trenutni aražman izvoza goveđeg mesa odvija se po unilateralnoj odluci Turske vlade još od 2014. godine kao vid pomoći BiH nakon ogromnih poplava. Novim Ugovorom unesena je obaveza turske strane da svake godine odobrava becarinske kvote za izvoz porijeklom iz BiH ne samo goveđeg mesa, već svih vrsta mesa koje su u postojećem Ugovoru na režimu pune carine.
Druge dvije oblasti koje su unesene u Ugovor su trgovina uslugama i javne nabavke. Poznato je da su turska ekonomija i tržište vrlo regulisani i zatvoreni. Bh. ekonomija je s druge strane otvorena ekonomija. Dakle, s jedne strane imate već zakonski i ugovorima sa ključnim vanjskotrgovinskim partnerima otvoreno tržište BiH u brojnim segmentima, a s druge restriktivno i zatvoreno tržište Turske. U okolnostima u kojima se turski ponuđači i proizvođači već mogu pojaviti na tržištu BiH, za pregovarački tim BiH bio je imperativ da učini sve da za proizvođače i ponuđače iz BiH osigura što je moguće povoljniji tretman na tržištu Turske.
Naša je procjena bila da bh. proizvođači i ponuđači mogu za početak imati veće šanse u uvjetima ograničene konkurencije nego u uvjetima gdje su im konkurenti kompanije iz najrazvijenijih zemalja svijeta.
Ne treba gubiti iz vida da Ugovor kreira uvjete pod kojima se treba odvijati trgovina, ali ugovaranje i realizacija konkretnih poslova isključivo je na poslovnim subjektima. Institucije su tu da pomognu u tumačenju i razumijevanju komplikovanog ugovornog jezika, te interveniraju ukoliko dođe do nekih drugih institucionalnih prepreka u realizaciji.
BM: Koliko naše usluge mogu biti konkurentne u Turskoj i o kojim konkretnim uslugama se radi?
ŠAROVIĆ: Pregovarački tim je osigurao pristup tržištu usluga Turske u oblasti skoro svih poslovnih usluga, usluga komunikacija, građevinskih i srodnih usluga, finansijskih, pružanje turističkih usluga u oblasti hotela, restorana, putničkih agencija i turističkih operatera, rekreacijskih, sportskih i usluga u oblasti kulture, transportnih usluga itd. Naravno, uvjeti pružanja ovih usluga su uređeni nacionalnim zakonodavstvom kao što je to slučaj i u BiH, ali ne postoji ograničenje da se bh. pružalac usluge pojavi na tržištu Turske ravnopravno sa turskim ponuđačem. Dalje je do njihovih konkurentskih sposobnosti.
U pojedinim sektorima koji mogu biti interesantni za BiH nastojali smo dobiti što povoljniji pristup tržištu. Naprimjer, u sektoru građevinarstva gdje se bh. kompanije mogu pojaviti sa svojim uslugama kao nosioci posla ili podugovarači. To je opet vezano za tržište javnih nabavki koje je u Turskoj ekstremno zatvoreno. Mi smo, pored Singapura, jedina zemlja koja je uspjela unijeti u Ugovor i taj dio.
Konkretno, to znači da će nakon isteka prijelaznog perioda naši ponuđači (roba i usluga) u postupcima tendera u Turskoj biti tretirani jednako kao i turski ponuđači. Kako ponuđači drugih zemalja neće imati taj tretman (osim ako se nešto ne promijeni u međuvremenu) postoji šansa da se naši ponuđači pojave na tom tržištu u uvjetima reducirane konkurencije i dobiju određene poslove i ugovore, ali nema sumnje da će zalaganje i angažman privrednih subjekata biti ključno za njihovo ostvarenje.
BM: Ali već se i na našem tržištu lokalni proizvođači i ponuđači bore sa konkurencijom iz ekonomski najmoćnijih država svijeta?!
ŠAROVIĆ: Kada je već stanje takvo onda ekonomska logika implicira da veća konkurencija treba dovesti do većeg kvaliteta sa povoljnijim cijenama. Drugim riječima, procjenjujemo da prisustvo turskih ponuđača i pružalaca usluga, kada se za to steknu uvjeti, ne može dovesti do pogoršanja na tržištu BiH. Naprotiv, može dovesti do dodatnog pritiska konkurencije koji bi trebao obarati cijene. To je interes krajnjih potrošača, a posebno u državama poput BiH u kojoj je snažno izražena teška socijalna situacija.
BM: Kako zadovoljiti zagarantirane/planirane izvozne količine hrane životinjskog porijekla?
ŠAROVIĆ: Plasman goveđeg mesa iz BiH u prve dvije godine od dana stupanja na snagu novog Ugovora biti će moguć po preferencijalnom režimu ukoliko je meso dobiveno od životinja koje su tovljene najmanje 90 dana u BiH. Nakon isteka tog perioda, goveđe meso će imati porijeklo samo ukoliko je dobiveno od životinja koje su uzgojene u BiH ili primjenom tzv. bilateralne kumulacije. Ostale vrste mesa odmah po stupanju na snagu Ugovora moraju imati puno bh. porijeklo da bi mogli biti izvezeni u Tursku bez carina. Iz ovoga se vidi da je pregovarački tim BiH imao na umu razvojni karakter izvoza goveđeg mesa. Naime, u periodu koji je potreban za jedan ciklus uzgoja odrasle životinje bit će moguće koristiti mogućnost tova uvezene životinje.
Sfera proizvodnje nije u nadležnosti Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa niti može biti regulisana odredbama Ugovora, ali je jasno da samo sistemska priprema i organizacija proizvodnje i izvoza može imati očekivane efekte. Iako je to nerijetko primjedba pojedinih proizvođača, poslovanje u uvjetima tržišne ekonomije podrazumijeva i određenu dozu rizika. Neki od tih rizika mogu biti adekvatno smanjeni ili otklonjeni kroz mjere poljoprivredne politike koje su u nadležnosti entiteta, a sa nekima se, ipak, moraju nositi sami proizvođači. Ono u čemu institucije sigurno mogu i trebaju djelovati jeste da se uspostavi sistem kontrole koji će spriječiti ili svesti na najmanju moguću mjeru mogućnosti za bilo kakvu zloupotrebu. Ne trebamo ni naglašavati da su zloupotebe u izvozu goveđeg mesa 2016. godine u Tursku, koje su otkrili nadležni turski organi, značajno otežale pregovaračku poziciju bh. strane u zahtjevu da se u Ugovor unese liberalizacija za meso iz BiH.
