Pod pojmom trgovina podrazumijeva se privredna djelatnost u kojoj pojedinci kao fizička i pravna lica posreduju između proizvodnje i potrošnje u prodaji dobara i usluga, s ciljem da za taj rad dobijaju naknadu u trgovačkoj marži (učešće u prodajnoj cijeni proizvoda) ili novcu. Trgovina je stara koliko i čovječanstvo, a s pojavom novca ustoličila se kao zasebna djelatnost, bez koje se ne može zamisliti nijedna razmjena dobara i usluga koje nekome trebaju i ko je spreman da za to plati odgovarajuću cijenu.
Kao djelatnost, trgovina se dijeli na unutrašnju koja se obavlja unutar granica jedne države i vanjsku koja se obavlja između subjekata koji su rezidenti različitih država. A po formi dijeli se na trgovinu namalo koja obuhvata prodaju robe i usluga krajnjim potrošačima radi zadovoljenja njihovih potreba i trgovinu naveliko koja se bavi nabavkom i distribucijom robe u velikim količinama i prodaji trgovcima namalo, radi zadovoljavanja njihovih htijenja. Poseban oblik je i tzv. međufazna intermedijarna trgovina koja se bavi nabavkom materijala za dalju obradu u višim fazama proizvodnje i njenim plasmanima u zemlji i inozemstvu.
Svaka država koja drži do sebe trudi se ima uravnoteženu trgovačku mrežu s vlastitom proizvodnjom i komercijalnim uslugama, da proizvodi dovoljan broj dobara i usluga koje se mogu plasirati na unutrašnjem i vanjskom tržištu, odnosno da ima izbalansiranu unutrašnju i vanjsku trgovinu i proizvodnju.
Trgovačka mreža je zbirni pojam za sve trgovačke poslovne jedinice. Obuhvata sva trgovačka preduzeća i radnje, skladišta, otkupne stanice, prodavnice i poslovnice. Zadaća joj je što više približiti prodajnu trgovinu potrošačima, a otkupnu proizvođačima, specijalizirati se i ovladati robnim prometom, podići nivo kulture prodaje, racionalizaciju poslovanja, ubrzanje prometa i dr. Trgovačka politika je, pak, skup mjera, propisa, sredstava i postupaka kojima država utiče na unutrašnju i vanjsku trgovinu, radi usmjeravanja i ostvarivanja određenih državnih interesa i ciljeva privredne politike u cjelini.
Države reguliraju međusobne trgovačke odnose, posebno odnose robne razmjene, ali i međusobnog platnoga prometa (sporazumi o plaćanjima) pomoću trgovačkih ugovora. Njima se otklanjaju smetnje u trgovačkom režimu između država i osigurava stabilnost privrednih odnosa između država. Da vidimo kakva je u tom pogledu situacija u Bosni i Hercegovini, koliko je efikasna njena trgovačka politika i trgovačka mreža!
Deficit računa
Centralna banka Bosne i Hercegovine (CBBiH) objavila je, tako, podatke o platnom bilansu za 2018. godinu, prema kojem deficit tekućeg računa države iznosi 1,37 milijardi KM ili za 104,4 miliona KM manje, u odnosu na 2017. Iako je konstantno u padu i dalje je visok, među najvišim u regionu.
Deficit tekućeg računa BiH iznosi 4,2 posto bruto domaćeg proizvoda. Bio bi daleko viši da nije izbjeglih i iseljenih Bosanaca i Hercegovaca i njihovih doznaka rodbini u zemlji, pa i značajnijeg dolaska turista koji čvrste devize mijenjaju u konvertibilne i troše. Godišnji prilivi deviza iznose 4,2 milijarde KM, od čega se čak 2,7 milijardi KM u devizama odnosi na novčane doznake bivših bh. stanovnika koji žive u inozemstvu. Osnovni uzročnik deficita i u 2018. godini je značajan debalans u vanjskoj trgovini i da nije doznaka i ostalih priliva iznosio bi 7,53 milijarde KM i za 144 miliona KM više nego godinu ranije.
Trgovina na veliko i malo u 2018. imala je rast od 19,4 posto, u odnosu na referentnu 2015. godinu. Izvoz robe bio je je za osam procenata veći nego u 2017. godini, ali je istovremeno praćen porastom uvoza za 5,3 posto, u odnosu na prethodnu godinu.
Na bilansu usluga ostvaren je suficit od 2,46 milijardi KM, što je za 201 milion više nego godinu ranije. Prihodi od usluga su najvećim dijelom rezultat povećanja priliva od turizma, telekomunikacijskih i informatičkih usluga, te izvršenih građevinskih radova u inozemstvu, što je pozitivno uticalo na smanjenje deficit tekućeg računa.
Na kapitalnom računu u 2018. ostvareni su prihodi po osnovu donacija i pomoći u iznosu od 310,2 miliona KM, što je za 8,3 miliona KM više u odnosu na 2017. godinu. Bilans finansijskog računa iznosi 857,8 miliona KM, što je za 14,1 posto manje u odnosu na 2017., za koliko su smanjene i obaveze BiH prema nerezidentima. U okviru finansijskog računa, pasiva direktnih investicija (strana ulaganja) u 2018. iznose 799,8 miliona KM, što je na istom nivou prethodne godine, saopćila je Služba za odnose s javnošću Centralne banke BiH.
Šta nam podaci Centralne banke kazuju? Sreća je da BiH ima tako savjesne bivše stanovnike koji šalju doznake i troše kada dođu u svoju zemlju. Po izvozno uvoznim bilansima načisto bi propali.
Čak i strani turisti se čude kada uđu u naše prodajne objekte i trgovačke lance, kada vide toliku stranu robu, nerijetko i za najsitnije potrebe, boce sa stranom vodom za piće, strane suhomesnate proizvode, sokove, grickalice, apetitomane, pa čak i strane suvenire u radnjama s domaćim turističkim motivima sa Baščaršije, Starog mosta u Mostaru, Tekije na Buni, Međugorja…
Strana roba
Podaci Uprave za indirektno oporezivanje BiH za 2018. također kazuju da se od oko 5,2 milijarde KM prihoda od PDV-a koji je ostvaren u trgovačkoj mreži nakon povrata pretporeza, čak 80 posto naplaćenog poreza odnosi na prodatu stranu robu. Ove prva tri mjeseca ove godine taj postotak je nešto veći.
Ono što se može vidjeti na policama, a domaćeg je porijekla, uglavnom se svodi na pojedine vrste hljeba, peciva i keksa, šećer kocku, potom sirovo meso i suhomesnate proizvode niže kvalitete, pojedine vrste pašteta i mesnih narezaka, džemova i marmelada, te paletu dosta kvalitetnih mineralnih voda, nešto piva, vina i rakije, paletu mliječnih proizvoda, pavlake, putera i drugih namaza. Prednjače proizvodi kompanija Meggle Bihać. Tu je i domaći komadni namještaj, kada su u pitanju trajni proizvodi za široku potrošnju.
Dominacija strane robe u veleprodaji i maloprodaji najveći je uzročnik negativnog platnog bilansa s inozemstvom, a bio bi još veći da nije povećanog angažiranja Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, koje poduzima mjere da se ovisnost smanji. Ugovori zaključeni s pojedinim klasterima EU, Turskom i Rusijom to nedvojbeno potvrđuju.
Mi imamo nekoliko djelatnosti u kojima bi bez sumnje mogli graditi proizvodnu i prodajnu budućnost. U sektoru obuće, kože i proizvoda od kože već je izvoz za više od 360 miliona KM (757 naspram 343 miliona) veći od uvoza, potom u običnoj metalnoj industriji 100 posto pokrivenost uvoza izvozom na nivou 2,5 milijardi KM, a u namjenskoj industriji pet puta veći izvoz od uvoza, u proizvodnji namještaja i drvnoj industriji veći za tri puta, na nivou više od dvije milijarde KM i još nekim djelatnostima.
Ali nas, figurativno rečeno, pojede uvoz finalnih proizvoda, mašina, uređaja, motornih vozila, elektro opreme, hrane, pića, sanitarnih sredstava, nafte… U 2018. izvoz je iznosio 11,9 milijardi KM, što je za 7,6 posto više nego u 2017. godini, dok je uvoz iznosio 19,2 milijarde, što je za šest posto više nego u istom razdoblju prethodne godine. Pokrivenost uvoza izvozom iznosila je 61,8 posto, dok je vanjskotrgovinski robni deficit bio 7,3 milijarde KM u devizama.
Upravo finalne mamipare tipa uvoznih grickalice i pića u malim pakovanjima, igračke, servisi, razna pakovanja hrane, uvoznog voća i povrća, konfekcijske odjeće i obuće, alata i sl., dominiraju hipermarketima, trgovačkim lancima i drugim prodajnim mjestima. Vjerovali ili ne, mi nemamo ni domaće čaše, staklene flaše, ni stakla za prozore, ni noža, ni kašike, ni tanjira… Sve za svakodnevnu upotrebu uglavnom se uvozi. Kakva je u tom pogledu uloga bh. trgovačke mreže?
Lideri trgovine
Nema sumnje da u Bosni i Hercegovini trgovačku mrežu, pa i trgovačku politiku, kreiraju veliki privatni trgovački centri i njihovi vlasnici, odnosno da institucije sistema nemaju bitniji utjecaj na njihovu prodajnu i nabavnu funkciju. Vlasnici nabavljaju gdje hoće i šta hoće i kreiraju kulturu kupovanja po vlastitom nahođenju i znanjima.
Kada je u pitanju maloprodaja, situacija se ni u jednom segmentu u 2018. nije promijenila, u odnosu na prethodnu godinu. Više od 70 posto plasmana direktnim kupcima ostvaruje se u tržnim centrima, dok se oko 30 procenata prodaje odvija u malim trgovačkim radnjama i oko tri hiljade samoposluga, koje s raznolikom ponudom i blizinom mjestu stanovanja kupaca, preuzimaju dio kolača hipermarketa.
Samoposluge sve više nude i pripremljenu hranu, dio odjeće i obuće (majice, gaće, papuče), te cijenama konkuriraju velikima. Zapaža se da se i Konzum u BiH sve više oslanja na ovu vrstu prodaje, posebno u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i okolnim mjestima, kao što čini u Hrvatskoj, posebno u primorskim mjestima. Samoposluge se ni u kom slučaju ne smiju potcijeniti, kao konkurencija tržnim centrima, čak i za sedmičnu i mjesečnu fasungu. Uostalom, preko samoposluga je počeo uzlet Ivice Todorića.
U tržnim centarima odvija se raznolika prodaja, od prehrambenih proizvoda do tekstila, obuće, kože, galanterije, sanitarija, kozmetike, bijele tehnike, namještaja, građevinskih materijala, alata, vozila, dijelova, auto opreme i sl. Ovi centri nerijetko su i veletrgovci za male radnje i samoposluga, koje su u nekoliko velikih tržnih centara (Bingo, Mercator) sastavni dio trgovačkog lanca.
Kada je riječ o koncentracijama i prometu tržnih centara, slovenački Mercator koji je ranije većinu svojih objekata prodao Konzumu, iskoristio je priliku i dešavanja u Agrokoru da po nižoj cijeni veoma uspješno izvrši svoj povratnički status na tržište BiH i već je, poslije zahuktalog Binga, po prometu i prihodu izbio na drugo mjesto.
U Hercegovini se širi prodajni lanac Namex iz Širokog Brijega koji je također otkupio dio Konzumovih trgovina u ovom dijelu BiH, a prodajni lanac Mališić iz Čitluka već je preuzeo radnike veleprodajnog centra Velpro u Sarajevu iz sastava Agrokora.
Nakon svih ovih kupovina i prodaja, trgovački lanac Bingo iz Tuzle već je zaposjeo četvrtinu ukupne bh. trgovini namalo, a sve viša puca i na veleprodaju. Oporavljaju se i FIS iz Viteza, Robot, banjalučki Tropic, koji je otkupio prodajne objekte Delta maksi u Republici Srskoj.
Konkurencijsko vijeće BiH ocjenjuje da je situacija takva da se oko 40 posto prometa u trgovini namalo u našoj zemlji ostvaruje u pet do šest trgovačkih lanaca. Pored Binga, Tropica, Mercatora, Robota pa i Konzuma s još uvijek atraktivnim samoposlugama i dućanima, na novijim listama Top- 10 maloprodaje su Fructa-Trade Derventa, Hoše- Komerc i Trgovačko društvo Marketi Sarajevo, pomenuti Namex iz Širokog Brijega i Mepromex Tešanj.
Nije isključeno da se za dogledno vrijeme pojave još neke promjene. Bit poslovanja tržnih centara je takva da vlasnike, prije svega, zanima nekretnina i lokacija, a trgovina dolazi sama po sebi ako je nekretnina na dobrom mjestu. S proizvođačima je uglavnom povezan konsignacionim ugovorima, na osnovu kojih oni šalju proizvode na prodaju, s plaćanjem do 90 dana. Ako se ne prodaju slijedi novi ugovor.
Vlasnici lanaca zapravao malo utiču na to šta će im i koliko ugovorni proizvođač poslati. Trgovcu je najbitnije imati dobar informatički sistem ulaza i izlaza, sve ostalo dolazi samo po sebi. Ako ne ide prodaja brzo se može opredijeliti za nešto drugo. Vjerovatno ni trenutno najveći lanac u državi neće dugo opstati, ako se gazda umori ili pojavi povoljan kupac. Tržište BiH kao i tržište Hrvatske i Slovenije, prije svega je okrenuto Austriji i Njemačkoj. Odatle bi se vjerovatno i u BiH mogao pojaviti novi kupac, Lidl, Kaufland, Spar, Billa ili neko treći.
Pored općih centara, značajan promet ostvaruje se u specijaliziranim trgovačkim lancima građevinskom i drugom opremom. Tu su lideri austrijski OBI, slovenački Merkur te domaći lanac Penny plus koji preuzima primat u prodaji sanitarne i građevinske opreme u manjim i većim mjestima širom zemlje, ali i prodaji prehrambenih i drugih proizvoda, tekstila, obuće, kućanskih aparata, sa očitom namjerom da trgovinu širi i na tu konsignacionu djelatnost.
Sve je više i tzv. importane centara, zapravo ogromnih objekata koje podižu domaći i strani poslovni ljudi i korporacije s nakanom da trgovačke i druge prostore pa čak i stanove i garažna mjesta prodaju ili daju u najam. Takvi su BBI, City centar, Importane centar, svi u Sarajevu, Tropic u Banjoj Luci i drugi koji mijenjaju viziju gradova i daju im izgled metropola.
Poslovna politika
Po broju zaposlenih, poslovnom prihodu i neto dobiti trgovina je prva djelatnost u BiH, s najvećim izdvajanjima za javne potrebe na ime poreza i doprinosa. Prema najnovijim statističkim podacima, ukupan broj zaposlenih u bh. trgovini u februaru 2019. iznosio je 151.116, od čega su 75.416 žene. Jedino je u prerađivačkoj industriji bilo više zaposlenih (165.203), ali je trgovina imala veći poslovni prihod i neto dobit od industrije. Nažalost, kao i industrija s veoma niskim prosječnim plaćama, 670 KM neto.
I pored niskih plaća, trgovina godišnje u kasu javnih prihoda uplati više od pet milijardi KM godišnje, što poreza na dodanu vrijednost i akciza, što doprinosa zaposlenih, kojima se, po saznanjima, i pored relativno niskih plaća u legalnoj trgovini redovno uplaćuju doprinosi. Naravno i tu postoje izuzeci, male privatne radnje gdje se od zore do mraka nerijetko radi nacrno. Ali trgovački lanci uglavnom ispunjavaju obaveze prema radnicima.
Doprinos trgovine društvenom napretku veći je nego cjelokupne proizvodnje i ostalih usluga. Nažalost, uglavnom prodajući stranu robu. Je li zato kriva trgovina? Naravno da nije. Vidjeli ste iz prethodnih zapažanja da domaćih proizvoda nema dovoljno, ni po raznovrsnosti, a ni količini.
Stanje u trgovini i trgovačkoj mreži zapravo je proizvod aktuelne politike, loše provedene privatizacije, uništavanja finalne prerade, odnosno zanemarivanja ukupne bh. proizvodnje koja nema šta ponuditi ni domaćoj, a ni inozemnoj trgovačkoj mreži.
Čak i površan pogled na bh. proizvodnju jasno kazuje da u njoj dominantnu ulogu imaju energija i bazni proizvodi, koji uz lohn poslove čine dvije trećine ukupne bh. industrije. U strukturi ukupne bh. proizvodnje tek se 23 posto odnosi na netrajne proizvode za široku potrošnju (prehrambeni i sanitarno tehnološki finalni proizvodi), nepuna četiri procenta na trajne proizvode za široku potrošnju, od kojih je proizvodnja namještaja jedina stasala da ima trgovačku prođu, te nepunih devet procenata kapitalne proizvodnje od koje bi jedino nešto alata i prostijih uređaja moglo zasluživati trgovačku pažnju.
Institucije sistema u vlastitom interesu morale bi pronaći načine da povećaju proizvodnju i prodaju domaćih finalnih proizvoda, odnosno da se ekonomsko – političkim planovima, prije svega, forsiraju više faze prerade, kao što je to radila bivša SRBiH, u periodu 1970. – 1990. godina, kada su stasavali proizvodni i poslovni koncerni: UPI, HEPOK, UNIS, SODASO, ŠIPAD, RMK, Energoinvest…
Ma koliko to zvučalo iluzorno, bez viših faza prerade, čak i naš opstanak kao države je upitan. Ako naprimjer Bingo iz Tuzle u vlasništvu jednog čovjeka (Senad Džambić, električar po struci) može izgraditi trgovački koncern, zašto to ne bi mogao neko u proizvodnji. Ni trgovački lanci to nisu mogli bez političke podrške, zašto se ne bi obezbijedila i proizvodna podrška, jer bez dobre i kvalitetne domaće proizvodnje, na duže staze nema ni domaće trgovine.
Kada je u pitanju trgovačka veleprodaja, morao bi se pronaći način da se i ona ponovo vrati na domaći teren. Nema ni jednog opravdanja da veleprodaju u Bosni i Hercegovini drže inozemne kuće, čije su matične centrale uglavnom u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.
Evidentno je da još uvijek nemamo vlastitu koncepciju veletrgovine. Ona je podijeljena po entitetima i dominatno u Republici Srpskoj okrenuta Beogradu, a u Federaciji BiH Zagrebu. Mišljenja smo da bi postojeći klasteri koji usješno rade pri privrednim komorama mogli kreirati uspješne veletrgovačke kuće.
Bosna i Hercegovina ima resurse u mnogo čemu. Ali ne i da ih prodajemo kao sirovi aluminiji u trupcima ili sirovo željezo u ingotima i gredicama, ugalj na tonu umjesto u briketima, šumu u trupcima umjesto u rezanoj građi, parketima, pločama, namještaju, dovođenju turista umjesto odvođenju domaćih, itd, itd.
Nije trgovina neka velika mudrost, ako se posjeduju resursi. Samo treba paziti šta ulazi i šta izlazi iz zemlje i koliko nas sve skupo košta ako ono što potencijalno imamo prodajemo budzašto kao baznu sirovinu. Ovisnost trgovine isključivo od stranih artikala vodi cijelo društvo i državu u neizvjesnost.
Sve dok ponovo ne ovladamo vlastitom proizvodnjom i prodajom domaće finalne robe, trgovina će proizvoditi masovni odliv novca, koji se jedino (ako prestanu devizne doznake) može nadoknaditi ako pronađemo zlatnu žilu ili naftu!
Kako se ponašaju pojedinci u politici i sve češćim napisima u bulevarskoj štampi o curenju nafte u tuzlanskom naselju Slavinovići, nismo sigurni da u vlasti ne postoje pojedinci koji pucaju i na tu kartu, da nam Bog pomogne da pronađemo nešto od čega ćemo se svi obogatiti. Malo sutra! I Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati koji leže na nafti i plinu grade svoju budućnost u turizmu i proizvodnji. Rad je nabolji lijek za nerad.
