Uobičajeno pred Prvi maj, Međunarodni praznik rada, analiziramo tržište i uvjete rada. A i šta bismo drugo mogli kao poslovni časopis! Prva i najvažnija karika svake poslovne politike i poslodavaca trebala bi biti stvaranje profita kroz proizvodnju nove vrijednosti, robe ili usluge, koja se može prodati i za njenu cijenu kupiti nešto drugo, platiti rad i kroz dažbine osigurati državi i njenim zaposlenicima egzistenciju, rast i razvoj. Uostalom, u bruto društvenom proizvodu (BDP) svake države jedino se bruto dodana vrijednost privrede definira kao dobit. Sve drugo je potrošnja.
Svako društvo zasnovano je na radu svojih stanovnika, čime se obezbjeđuje produktivna egzistencija, prosta i proširena reprodukcija, zasnivanje porodica i napredak. Rad se prema tome definira kao svjesno organizirana i plaćena djelatnost ljudi organiziranih u jednu državnu zajednicu, radi postizanja nekog korisnog učinka, kojim se može zadovoljiti određena vrsta ličnih i zajedničkih potreba.
Međunarodne organizacije rada Ujedinjenih nacija (ILO) još dodaje da je rad svrha i bit postojanja svake društveno – političke zajednice, koja vrijedi onoliko koliko vrijedi njen rad, koliko proizvodi materijalnih dobara i prati tehnološki napredak. Gdje je u tom pogledu Bosna i Hercegovina?
MLADI U INOZEMSTVU
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, od 3.516.136 stalnih stanovnika u državi, u januaru 2019. godine broj registriranih zaposlenih u Bosni i Hercegovini iznosio je 823.455 (posljednji statistički podatak), od čega su 353.914 žene. U odnosu na januar 2018. godine, broj zaposlenih povećan je za 11.529 ili u procentima 1,4 posto. U proteklih 12 mjeseci imali smo jednu od viših stopa povećanja zaposlenosti u regionu.
Od ukupnog broja zaposlenih u januaru 2019., njih 517.571 radio je u Federaciji BiH, 18.249 u Brčko distriktu, a 287.635 u Republici Srpskoj. Stopa registrirane zaposlenosti, u odnosu na broj stanovnika, u Federaciji BiH iznosila je 25,1 posto, u Brčko distriktu 22,5, a u Republici Srpskoj 22,3 posto.
Od četiri stalna stanovnika Bosne i Hercegovine u prosjeku jedan je imao stalni posao, a ako se uzme o obzir radni vijek od 15 do 65 godina, već je stopa dobrano ispod četiri stanovnika, što se smatra relativno dobrom zaposlenosti, ako se ima u vidu prosječna statistička veličina bh. porodice od 3,64 člana.
U isto vrijeme broj registriranih nezaposlenih, prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH smanjen je za 42.905, sa 472.958 na 430.534 osobe, što je također procentualno jedna od najviših stopa smanjenja registrirane nezaposlenosti u regionu, pa i Evropi.
Godišnja stopa smanjenja registrirane nezaposlenosti, odnosno evidentiranih na biroima rada, za 31.376 osoba je viša od broja onih koji su našli posao. Šta nam ova cifra kazuje? Evidentno je da znatan broj registriranih nezaposlenih nije našao posao u zemlji već u inozemstvu, što nam potvrđuju podaci o odlivu stanovništva. Ako bi se danas vršio popis stanovnika, prema brojnim analizama i tzv. blic anketama demografa, Bosna i Hercegovina ne bi imala više od 3,2 miliona stanovnika.
Što je također karakteristično, prema podacima entitetskih zavoda za zapošljavanje, uglavnom se smanjuje broj nezaposlenih mladih sa zanatskim zanimanjima: tesara, armirača, zidara, mehaničara, ugostitelja, kuhara, potom medicinara svih profila, inženjera i tehnologa. Svi oni uglavnom nalaze posao u zapadnim zemljama, a i odliv u susjednu Hrvatsku, Srbiju te Sloveniju je znatan, posebno osposobljenih za turizam i ugostiteljstvo te građevinara svih profila.
Uskoro bi mogli potpuno ostati bez ove radne snage koje je sve manje na biroima rada, što potvrđuju podaci tabele u prilogu. U februaru ove, u odnosu na lanjski februar, na evidenciji nezaposlenih čak je 16.583 manje KV majstora, VKV gotovo da više nema na biroima rada, a u srednjoj stručnoj spremi manje je 10.970 osoba, uglavnom tehničkih zanimanja i medicinara.
Nemojte misliti da će se Nijemci, Švicarci, Austrijanci, Belgijanci, Holanđani, Šveđani, Danci.., zabrinuti što im naši otimaju posao. Dočekat će ih s pleh muzikom, jer će njihov rad uz daleko bolju plaću nego u BiH, pa i referenata u svojim zemljama, itekako unovčiti i prodajući njihove proizvode sebi osigurati još bolji razvoj. Još će se ženiti i udavati međusobno i tako za sva vremena dobiti zdrav podmladak, a nama ostaviti starce.
Da zaključimo, od 42.905 brisanih sa evidencije nezaposlenih u proteklih 12 mjeseci, čak je 21.553 mladih osoba zanatskih i tehničkih zanimanja, koje su put pod noge uglavnom našli sreću u inozemstvu. Ako se tome doda 2.896 brisanih sa visokom stručnom spremom, također pretežno s diplomom javnih tehničkih fakulteta (nema ih u privatnom obrazovnom eldoradu društvenih nauka), eto razloga za još veću brigu da bi ubrzo mogli ostati bez potrebne radne snage u zemlji.
Zašto je tako, dovoljno je pogledati tabele u prilogu o plaćama u Bosni i Hercegovini i vrednovanju rada. Slobodno možemo zaključiti da takvi poražavajući rasponi na štetu proizvodnog rada, a u korist monopoliziranih usluga, stranački i rodbinski povezanih javnih službi, odavno nisu viđeni u savremenom svijetu. Pogledaje i uvjerite se sami.
PROIZVODNJA NA DNU
Površnim pogledom na tabelu o plaćama u prilogu analize da se zaključiti da su rasponi nerealno veliki, upravo na štetu proizvodnog rada i proizvodnih usluga koje stvaraju novu vrijednost i koje prvo moraju nešto napraviti ili kupiti i prodati pa isplatiti. Da iluzija bude veća, kako smo pomenuli, radi se upravo o djelatnostima koje su temelj za izračun bruto domaćeg proizvoda (BDP BiH). Zato nam je i BDP nerealno nizak, jer smo do krajnosti potcijenili proizvodni rad, koji nerijetko bježi u ilegalu da bi uopće mogao opstati.
Plaće su najniže tamo gdje privatni poslodavac neće trpjeti zabušavanja, u neposrednoj proizvodnji. Tako, čak 165.471 zaposleni u elitnoj prerađivačkoj industriji, koja je svugdje u svijetu u vrhu po zaradama, ima neto prosjek koji je u januaru 2019. godine iznosio 691 konvertibilnu marku neto ili svega 75 posto prosjeka države. U preradi radi više od 40.000 zaposlenih na lohn poslovima, čiji prosjek rijetko gdje premašuje 500 KM. Više od 30 posto bh. izvoza upravo je lohn, odrađivanje poslova dorade za stranog naručioca.
Još je gore u trgovini, prosjek plaća je 674 KM neto, građevinarstvu 617 i ugostiteljstvu 566 KM, a nisu ništa bolje ni neke administrativne usluge u privatnim firmama (knjiženje, izrada završnih računa, evidentiranje) sa prosjekom neto plaća 615 KM, poljoprivredi 550 KM i sl.
Pomenute djelatnosti zapošljavaju više od 50 posto, od ukupnog broja zaposlenih u državi, a kada se njima dodaju još nisko plaćeni u raznim drugim uslugama, osiguranjima i zaštiti objekata, više od 60 posto zaposlenih u Bosni i Hercegovini jedva da naruke prima 650 KM za 24 radna dana ili mjesečnu satnicu od 176 sati. Njih prate i brojne organizacije kulture, pozorišta, zabave i rekreacije, koje jedva dohvate neto prosjek od 680 KM.
Nisu sve proizvodne i uslužne djelatnosti tako loše. Elektroprivrede, naprimjer, imaju drugi po visini prosjek plaća u državi 1.486 KM neto (bruto 2.338 KM), odmah iza banaka i osiguranja čiji je prosjek 1.548 KM neto (bruto 2.439 KM). Očito, radi se o monopolističkim djelatnostima ili iznimno visokoj cijeni monopoliziranih usluga pa sebi mogu dozvoliti luksuz da se rasipaju plaćama i dodacima.
Među elitom su i informacije i komunikacije, telekomi i informatičari (nažalost, ne i novinari) čiji je neto prosjek u januaru 2019. bio 1.342 KM, potom javna uprava i odbrana sa neto prosjekom 1.246 KM i začudo zdravstvo i socijalna zaštita s prosjekom koji ubrzano raste i već je u neto iznosu dostigao 1.236 KM. Obrazovanje (ne)opravdano zaostaje s januarskim prosjekom 910 KM neto. A nisu loše ni kojekakve članske organizacije u centralama stranaka i udruženjima, čiji je prosjek također iznad hiljadarke, tačnije 1.003 KM.
Da rezimiramo, više od pola miliona zaposlenih u Bosni i Hercegovini koji stvaraju novu vrijednost imaju neto plaće daleko ispod prosjeka države (913 KM), a među njima čak više od 300.000 prosjek ispod 600 KM. Ostali imaju prosjek oko 1.200 KM. Penzioneri se, pak, zadovoljavaju prosjekom koji nešto malo premašuje 300 KM.
Zašto su proizvodne plaće tako niske, jasno je ako ste pročitali analizu iz prošlog broja o porezima i parafiskalnim nametima. Na svaku marku isplaćenu radniku, poslodavac koji legalno posluje mora još najmanje jednu marku uplatiti javnim institucijama, izbornim profesionalcima, činovnicima i namještenicima koji se brinu za funkcioniranje države i sistema. Teško da se može šta ostaviti za nedaj Bože kod tolike prisile i nameta.
Gdje taj novac ide vlast će uvijek naći opravdanje, uz napomenu da je prosjek funkcionerskih plaća iznad 3.500 KM, samo kada je u pitanju osnovna plaća. S raznim naknadama, plaćenim sastancima, radom u komisijama, toplim obrokom i prijevozom i naknadama za odvojeni život, mjesečno jedan viši funkcioner nerijetko košta kao godišnja plaća radnica na lohn poslovima. Menadžerske zarade u javnim i finansijskim preduzećima su, pak, potpuna nepoznanica. No, zna se da u finansijama, bankama, jačim osiguranjima, komunikacijama, energetici mjesečno mogu da premaše 10.000 KM.
KOME SLUŽE SINDIKATI
Radnici, nažalost, više nemaju neke konkretne pomoći sindikalnih centrala, koje su se podijelile i posvađale među sobom, štiteći interese svojih funkcionera i nacionalnih glasnogovornika, po šavovima dejtonske BiH. Odavno ih nema u medijima, na protestima, zatvoreni u svoje čahure i kancelarije čuvaju ono što po inerciji imaju, naviku jednog broja zaposlenih u javnim ustanovama i nekim preduzećima, još iz vremena socijalističkog sistema, da plaćaju članarinu.
Sindikat gotovo da ne postoji ni u jednom privatnom preduzeću koje je nastalo poslije formiranja dejtonske BiH, niti savezi imaju moć da primoraju poslodavce da obnove rad u novim uvjetima. Uglavnom je sveden na javni sektor koji se finansira iz poreza i doprinosa i povlaštena javna preduzeća, elektroprivrede, rudnike uglja, komunalne djelatnosti, banke, obrazovne ustanove i naravno velike institucije sistema, kao što su npr. radne zajednice organa državne uprave, uprave entiteta i kantona u kojima djeluju, nesumnjivo, najjače sindikalne centrale.
Zašto je baš u organima uprava, ustanovama i vladinim institucijama sindikat najjači, razlog je sasvim logičan, možda iz nekog ugla i opravdan! Vidjeli ste iz prethodnog poglavlja kako se zidaju plaće, naknade i raznorazni dodaci postavljenim i izabranim funkcionerima, njihovim direktorima, savjetnicima, sekretarima, sekretaricama, animir damama i šefovima kabineta.
Zar mislite da bi sića, zaposleni na poslovima činovnika, održavanja, računovodstva, knjiženja, čuvara, portira, vozača, stručnih saradnika, itd, itd, radili za 500, 600 KM kao u privredi i šutjeli. Takvih naivčina, da ne kažemo težu riječ, je malo. Oni su se lijepo udružili i formirali svoj samostalni sindikat, napravili i potpisali kolektivne ugovore s funkcionerskom stranom, pa po platnim razredima prate izabrane. Doduše, s nižim iznosima, ali uglavnom u institucijama sistema gotovo da nema zaposlenih ispod hiljadu KM neto.
Naravno, tu su i dodaci koje imaju funkcioneri i mirna Bosna. Svi lijepo šute, i zaposleni i funkcioneri, a i zašto bi graktali, ne plaćaju ih iz vlastitog džepa, već na teret legalnih poslodavaca i stanovništva, koji ne znaju šta će od sebe zbog prevelikih poreza i ostalih dača! Sličan scenario već duže vremena provode zaposleni u zdravstvu, svi su listom u svom sindikatu, pa s vremena na vrijeme štrajkuju i postavljaju zahtjeve. Rezultat je bolje vrednovanje rada i rast plaća u zdravstvu koje su u prosjeku već blizu 1.300 KM.
Da zaključimo, sindikat je jak u monopoliziranom javnom sektoru i javnim institucijama. Nažalost (čast izuzecima), njima se priklonila i sindikalna elita u sindikalnim centralama, jer i ona itekako dobro živi od sindikalne članarine koja je jedan procent na neto plaću.
Mi smo valjda jedina država u svijetu gdje ne postoji jedinstvena sindikalna centrala na nivou države. Formalno to je Savez samostalnih sindikata BiH, ali je i on sveden samo na Federaciju BiH, i to njen tzv. bošnjački dio. U Mostaru je posebna centrala za tzv. hrvatski dio, a u Republici Srpskoj na Savez sindikata tog entiteta i Konfederaciju industrijskih sindikata. Neka konfederacija formalno postoji i na nivou BiH koju je formirala Evropska konfederacija sindikata i postojat će, uglavnom, dok je ona finansira.
Da se vratimo na pitanje iz naslova, vrijedi li za bh. radnike praznik rada. Vrijedi, ali ne da se najedu pečene janjetine makar je 100 posto platio sindikat ili poslodavac, već da uspostave radničko jedinstvo i neke bolje sindikate. Nigdje u svijetu ne dijeli se rad po nacionalnim torovima. Za početak, sindikati bi mogli bar za Praznik rada, zatražiti da se donese državni zakon o radu i zakon o zaštiti na radu. Da ih ne razvlače lumpen političari i lumpen sindikalni aktivisti, kako im se svidi.
Rad je u svim državama svijeta jednako riješen i sloboda kretanja radne snage u svakom kutku zemlje. U Bosni i Hercegovini je, nažalost, podijeljen po entitetskim i nacionalnim šavovima, čemu izuzetan doprinos daju pojedinci koji kao vječnici vode sindikat.*
(Okvir)
NAJNIŽA PLAĆA 630 KM!
U Federaciji BiH, pa i za neke pozicije u Republici Srpskoj i Brčko distriktu, vlade su preotele od sindikata obavezu da utvrđuju minimalnu plaću, odnosno najnižu satnicu, što je inače praksa u većini država EU.
U Njemačkoj, naprimjer, direktno na sve javne TV kanale izađe kancelar (još uvijek je to neprevaziđena kancelarka Angela Merkel) i saopći kolika je najniža satnica i kolike su kazne ako neko ide ispod toga. Naravno, ne od čibuka, već na bazi argumentiranih analiza troškova života i produktivnosti, na osnovu čega se utvrđuje cijena rada. Sindikatu i poslodavcima ostaju tarifni pravilnici i vrednovanje zarada po kvaliteti, stručnoj spremi i normi rada.
Selvedin Šatorović, predsjednik (neregistriranog) Saveza samostalnih sindikata BiH u novom sazivu, federalnom premijeru Fadilu Novaliću bacio je kosku i zatražio da najniža plaća u ovom entitetu iznosi 630 KM (sada je 406 KM), odnosno povećanje minimalne satnice sa 2,31 na 3,59 KM.
Iz Federalne vlade za sada ćute, a i zamrznut je rad Ekonomsko – socijalnog vijeća FBiH, pa ne mogu na ovaj način ukrstiti koplja!
Reagirao je Adnan Smailbegović, predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH, koji je javno istakao da nemaju ništa protiv da se oko cijene rada razgovara, ali i da se napravi odgovarajuća dinamika. Trenutno povećanje minimalne cijene rada čak za 35 posto, po njemu, izazvalo bi ogromne potrese. A i šta bi bilo kada bi se sve ostale plaće povećale za taj iznos!
VIŠE NETO, OD BRUTO PLAĆA!
Zaposleni u pojedinim djelatnostim u BiH, kao svojevrsni nonsens, imaju u prosjeku više neto plaće, nego u drugim djelatnostima bruto plaće, s porezom na dohodak i svim doprinosima, za penziono, zdravstveno i osiguranje u slučaju gubitka posla (biro rada). Zabilježili smo više takvih slučajeva.
Tako su prosječne neto plaće u finansijama od 450 do 750 KM više od bruto plaća u prerađivačkoj industriji, građevinarstvu, trgovini, ugostiteljstvu, poljoprivredi, administrativnim uslugama pa i pozorištima i javnoj kulturi, u elektroprivredama od 350 do 650 KM, a u javnoj upravi, telekomunikacijama i zdravstvu od 250 do 550 KM.
Konačni rezultat disbalansa je taj da više od 80 posto zaposlenih u proizvodnji i proizvodnim uslugama (oko pola miliona radnika), kada steknu uvjete za mirovinu u pravilu dobijaju zajamčenu penziju!
