Povod za pripremu ove analize dao nam je jedan statistički podatak objavljen u februaru ove godine, da se samo 6.230 osoba u Bosni i Hercegovini, od 819.465 registriranih zaposlenih zaključno s prošlom godinom, profesionalno bavi poljoprivredom kao zanimanjem, te da su kao takvi registrirani kao zaposleni, sa svim pravima i obavezama koje iz tog rada proističu.
Ako se navedena dva podatka ukrste dobija se zapanjujući rezultat, da se tek 0,87 posto od ukupnog broja zaposlenih u BiH bavi zemljoradnjom, voćarstvom i stočarstvom kao zanimanjem. I to u državi gdje većina ljudi živi na selu ili u ruralnim područjima oko gradova!
Još porazniji rezultat dobija se kada se broj registriranih zaposlenih u poljoprivredi ukrsti s brojem stalnih stanovnika BiH, 3.531.159 po popisu iz 2013. godine. Od čega u Federaciji BiH 2.219.220 ili 62,85 posto, Republici Srpskoj 1.228.423 ili 34,79 posto i Brčko Distriktu 83.516 ili 2,37 posto.
Korelacija pomenuta dva podatka govori nam da se svega 0,18 posto stanovnika Bosne i Hercegovine(!) kao zvanično zaposleni bave poljoprivredom kao zanimanjem, iako po popisu iz 2013. imamo 363.394 domaćinstava koja su se izjasnila da žive na selu, odnosno 31,44 posto od ukupnog broja. A sa ruralnim stanovnicima oko gradova, procjenjuje se da čak više od 60 posto Bosanaca i Hercegovaca dijelom ili u cijelosti žive i rade na zemlji i od toga žive, kao osnovni ili dopuski prihod i smisao života.
Agrar u ilegali
Ne možemo se oteti utisku da upravo stanje u bh. poljoprivredi potvrđuje svjetski poznatu istinu, da je statistika tačan zbir netačnih podataka. Statistički podatak nesumnjivo je tačan, da je 6.230 osoba u BiH zaposleno u agrarnoj proizvodnji, individualno na svojoj zemlji, staji ili poljoprivrednim radnim organizacijama kao zanimanjem, koji za svoj rad primaju plaću sa svim uplaćenim porezima i doprinosima i koji će kada ispune uvjete za svoj rad dobiti penziju, kao i svaki drugi registrirani zaposlenik.
Ali je isto tako nesumnjivo tačno da se poljoprivredom bavi mnogo više ljudi čiji rad nije nigdje evidentiran, pa ni prilikom otkupa proizvoda. Cijelo jedno područje djelovanja, najznačajnije za svaku državu poslije industrije, gdje se najdirektnije stvara nova vrijednost, odvija se u svojevrsnoj ilegali, bez evidencije šta je ko i koliko proizveo i prodao ili zadržao za sebe i svoju reprodukciju, bez elementarnog osiguranja i društvene pomoći pa i pozitivne kontrole u smislu osiguranja i poboljšanja te egzistencije i proizvodnje.
Sigurno je da je zaposlenih poljoprivrednika daleko viši nego što ih prikazuje zvanična statistika. Po popisima stanovnika i zaposlenih dok smo bili jedna od republika bivše Jugoslavije, više od 200.000 zvanično radno angažiranih bilo je iz poljoprivrede, što u individualnim domaćinstvima, zadrugama, kooperacijama, velikim društvenim poljoprivrednim dobrima i složenim organizacijama udruženog rada, koji su prerađivali vlastite ili organiziranim otkupom preuzete poljoprivredne kulture: UPI, Agrokomerc, Krajina, PDP Posavina, Semberija, HEPOK i sl. Gdje su oni nestali?
Sektor poljoprivrede u predratnom periodu bio je veoma značajna komponeta u ekonomskoj strukturi BiH. Tokom ratnih stradanja načinjena je ogromna šteta poljoprivredi, koja je prema procjeni iznosila više od pet milijardi dolara. To je, praktično, odredilo startnu poziciju bh. poljoprivrede i dinamiku njenog razvoja u postratnom periodu.
Sporo i nedovoljno prestrukturiranje, niska konkurentnost domaće proizvodnje, neusklađenost zakonodavstva i standarda sa EU, nefunkcionalan i nedovoljan institucionalni kapacitet, izostanak jedinstvene agrarne politike na državnom nivou, doveli su bh. poljoprivredno-prehrambeni sektor u nezavidnu situaciju. Ne možemo se oteti utisku da se u posljednjih desetak godina znatno oporavio, posebno u proizvodnji mlijeka i mesa, ali i s nereguliranim i stihijskim otkupom većine kultura.
Taj podatak nam govori da smo cijelu jednu oblast rada prepustili sivom tržištu. Eto izazova za vlast da napokon agrar dovede u red i to ne prisilom već reguliranim otkupom poljoprivrednih proizvoda, koji će stimulirati profesionalni rad. Ukoliko riješimo poljoprivredu i otkup proizvoda, broj zaposlenih u Bosni i Hercegovini mogao bi se u bliskoj budućnosti znatno povećati.
BDP i poljoprivreda
Prema zvaničnim statističkim podacima za prošlu godinu, poljoprivredna proizvodnja činila je oko sedam procenata bruto domaćeg proizvoda (BDP BiH). Posmatrano po entitetima udio poljoprivrede u BDP-u bitno se razlikuje, dok je u Federaciji BiH svega pet procenata, u Republici Srpskoj je više od 14 posto. Razlozi za ovo su u organizacionoj strukutri ekonomije, geografskim karakteristikama i tradiciji bavljenja poljoprivredom u sjevernijim djelovima BiH, koji su pripali ovom entitetu.
Međutim, posljednjih desetak godina zapažen je izuzetan rast i u Hercegovini, posebno u dolini Neretve i Popovom polju oko Trebinja, na uzgoju mediteranskih kultura, grožđa, nara, smokava, maslina, smilja i njihovoj preradi u lokalnoj voćarskoj, vinarskoj, prehrambenoj i hemijsko – agrarnoj industriji.
Udio poljoprivrede u bruto domaćem proizvodu ima trend rasta, posebno u stočarskoj proizvodnji, s tim da je i taj rast dosta izraženiji u Republici Srpskoj. Ovi pokazatelji više su posljedica oporavka i jačanja ostalih privrednih grana i njihovim većim doprinosima, nego što je to rezultat slabljenja poljoprivrede. Prema podacima iz nacionalnih računa, poljoprivredna proizvodnja u BiH u posljednjih deset godina imala je prosječnu godišnju stopu rasta od šest procenata.
Poljoprivredna proizvodnja je također veoma značajan izvor zapošljavanja, ali kako smo napomenuli u neregistriranoj ekonomiji. Prema podacima Ankete o radnoj snazi u BiH, koju po međunarodnim standardima provodi državna Agencija za statitiku, ova brojka je mnogo veća i iznosi 21,2 posto. To praktično znači da na 20 zaposlenih u poljoprivredi, dolazi tek jedan zaposleni koji sam sebi ili mu to čini poslodavac, uplaćuje doprinose na plaću i iz plaća i time osigurava socijalnu sigurnost.
Glavni razlog za ogromne razlike u broju zaposlenih leži u poluprofesionalnom i naturalnom pristupu bavljenja poljoprivredom koji je u BiH izrazito dominantan. Naime, najveći dio poljoprivrednih posjeda danas su ustvari familijarni posjedi koji služe za vlastite potrebe, s tim da se veoma mali dio ovih proizvoda plasira na lokalne tržnice.
Prema posljednjim dostupnim podacima iz 2015. godine, u Bosni i Hercegovini se nalazi oko 515.000 poljoprivrednih gazdinstva i većina njih su u privatnom vlasništvu. U ukupnom broju gazdinstva čak 250.000 ili 48 posto njih manje je od dva hektara, isto toliko manje od pet hektara, a tek četiri procenta ima površinu veću od deset hektara. Nekadašnja državna poljoprivredna gazdinstva(kombinati), koji su činili 15 posto u ukupnoj strukturi poljoprivrednih gazdinstava, u potpunosti su propali, izdati pod zakup ili se uopće ne obrađuju.
Poredeći s EU standardima, može se zaključitii da je zaposlenost u bh. poljoprivredi (legalna i ilegalna) do krajnosti ekstenzivna, dok je s druge strane produktivnost zaposlenih veoma niska. Obrazovna struktura zaposlenih je najčešće osnovna škola, a primjena savremenih tehnologija daleko ispod nivoa država EU.
I pored toga, poljoprivrede igra značajnu ulogu u bh. ekonomiji i prehrani stanovništva. Prema nekim procjenama gotovo 50 posto stanovništva je na neki način povezano sa poljoprivrednom proizvodnjom za sebe, naturalnu prodaju ili prodaju prehrambenoj industriji.
S obzirom na klimatske i geografske karakteristike, može se reći da BiH ima relativno povoljne uslove za razvoj poljoprivredne proizvodnje. Poljoprivredno i šumsko zemljište podjednako participiraju u ukupnoj površini zemljišta u BiH u omjeru 48 naspram 52 posto.
Zbog visokog udjela travnjačkih površina, koji iznosi oko 53 posto od ukupnih poljoprivrednih površina, stočarstvo predstavlja veoma važan segment bh. poljoprivrede. Prema oficijelnim procjenama, ukupni broj krava u BiH dostigao je 823.000, a lani je proizvedeno 975.000 tona mlijeka, što je prosjek 1.410 litara po kravi. Stočarstvo je jedna od najperspektivnijih grana poljoprivrede.
Ukupne obradive površine iznose 1.024.000 hektara, ali se računa da 40 posto obradivih površina uopće nije iskorišteno. Osnovni razlozi su neriješeni imovinsko -pravni odnosi, realtivno male parcele i nepostojanje organizacija za tržišni otkup viškova u poljoprivrednoj proizvodnji, zbog čega se javlja veliki uvoz prehrambenih proizvoda za preradu i prodaju, nerijetko manje kvalitenih od domaćih, sa više genetičkih komponeti u strukturi proizvodnje.
Uvoz bez kontrole
Ogroman deficit BiH u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda upravo je proizvod domaće neorganiziranosti u sektoru agrara, voćarstva, stočarstva i prehrambenem industrije. Svake od poratnih godina deficit u poljoprivredi i prehrambenoj industriji premašivao je dvije milijarde KM, odnosno činio je oko 30 posto ukupnog vanjskotrgovinskog deficita zemlje. Pa izračunajte, samo su nas uvozna hrana i pića od 1996. do kraja 2018. godine koštali blizu 60 milijardi konvertibilnih maraka po nabavnim cijenama, ili više od dva bruto domaće proizvoda Bosne i Hercegovine u tom periodu.
Ni prošla godina nije bila izuzetak. Deficit uvoza – izvoza hrane u 2018. iznosio je 2,349 milijardi konvertibilnih maraka i bio je na vrhu liste, čak viši od deficita u sektoru naftnih goriva koji je godinama dominirao u zemlji. Mi smo, dakle, nepovratno ovisni od uvoza prehrambenih proizvoda, kako za ljude tako i za stočni fond, perad pa i kućne ljubimce.
Iakio se hvalimo da smo bogom dani za uzgoj stoke, izvezli smo živih životinja za 11,3, a uvezli za 66,9 miliona KM, mesa i prerađevina izvezli za 102,5 miliona, a uvezli za 356,8 miliona.
Hvalimo se i muznim kravama i uzgojem koka nosilica, a uvezli smo za 183,7 miliona KM mliječnih proizvoda i jaja, a izvezli za 91,3 miliona, riba i ribljih prerađevina izvezli za 25, a uvezli za 72 miliona. Da ne zaboravimo, još smo za 270 miliona KM uvezli stočne hrane i hrane za peradi, a izvezli za svega 20 miliona, uglavnom sijena i stočnih žita, jer se ništa drugo za uzgoj i tov ne proizvodi.
Nadalje, uvezli smo žitarica i brašnastih proizvoda za 440 miliona KM, a izvezli za 107 miliona, povrća i voća uvezli za 351,8 miliona, a izvezli za 179,8 miliona, šećera i proizvoda od šećera iako imamo vlastitu šećeranu u Brčkom, uvezli smo za 129, a izvezli za svega 20 miliona, kafe, čaja i začina i proizvoda uvezli za 296,7 miliona, a izvezli za 33,2 miliona, itd itd.
Iako svi kažu da imamo izvrsne prirodne i mineralne vode, rakije i vina, pića smo uvezli za 343 miliona (od čega više od 40 miliona obične izvorske vode), a izvezli za svega 78,6 miliona, duhanskih proizvoda uvezli za 75, a izvezli za svega osam miliona KM rezanog duhana iz Posavine i Hercegovine.
Šta nam ovi podaci kazuju? Da smo i pored izvrsnih uvjeta za sve vrste agrara, do krajnjih granica zapustili poljoprivredni sektor i prehranu svog stanovništva prepustili stihiji i uvoznim lobijima. Bosna i Hercegovina je regionalni rekorder u uvozu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.
Ni u jednoj agrarnoj kulturi nemamo suficit, iako se ne može zanemariti da se seoska i ruralna domaćinstva trude da nešto proizvedu, ali nemaju kome prodati zbog nereguliranog otkupa i kokurencije zelene mafije koja je stranom genetički oplemenjenom hranom okupirala pijace. Što je najčudnije, čak i domaća prehrambena industrija u kojoj je zaposleno 21. 680 radnika, uglavnom koristi strane uvozne komponente, umjesto da se na principu kooperacije poveže s domaćim proizvođačima. Gotovo da više nemamo domaćih prirodnih sokova, jer je većina prerade na bazi uvoznih koncentrata.
Ko će reći dosta
Prehrambena industrija nikako se više ne bi smjela posmatrati nezavisno od domaće poljoprivrede. Čak i njeni planovi i zahtjevi za registraciju odgovarajuće prerade, morali bi se vezati za domaću proizvodnju i kapacitete, naravno ukoliko se radi o usjevima i ostalim produktima koji mogu uspijevati na bh. području.
Postavlja se pitanje, ko će reći dosta nekontroliranom uvozu i anarhiji, otvaranju prerađivačkih kapaciteta koji nisu zasnovani na domaćim sirovinama, niti elementarnim koperantskim vezama s poljoprivrednim proizvođačima i domaćinstvima na terenu, koja se bave uzgojem. Vjerovali ili ne, čak i u područjima gdje se uzgaja krompir, imali smo slučajeve da se pokušavaju napraviti fabrike čipsa i sl. na bazi uvozne sirovine. Ili u voćarskom kraju, prerađivački kapaciteti na bazi uvoznih koncentrata.
Niskom nivou domaće proizvodnje u prehrambenoj industriji mora doći kraj. Čak i na pijacama na kojima monopol imaju nakupci, dominiraju uvozni proizvodi, dok domaći proizvođači torbare i prodaju po ulicama, od kuće do kuće, po zgradama.
Ukupno gledano, poslovanje, razvojna dinamika i konkurentnost prerađivačke prehrambene industrije mora se posmatrati s aspekta domaće poljoprivrede kao izvorne grane. Tako je u svim državama EU, niko ne dozvoljava da domaći inputi propadaju u korist stranih. Hrana je osnovna egzistencijalna potreba ljudi i tu liberalni trgovački režim nema šta da traži, izuzev proizvoda koji se objektivno zbog klime i konfiguracije terena ne mogu uzgajati u našoj zemlji.
Mi bismo napokon morali institucionalno riješiti poljoprivredu na način kako je ona egzistirala ranije, ponovo aktivirati otkupne stanice, zadruge, koperative, hladnjače i skladištenja.
Loše stanje u oblasti poljoprivrede, ograničen napredak koji je ostvaren u razvoju ovog sektora, kao i potreba harmonizacije zakona i prakse sa EU, ukazuju na činjenicu da rješavanje poljoprivredne problematike u BiH zahtijeva, prije svega, jedinstven i koordiniran pristup izgradnji efikasnog institucionalno-pravnog okvira.
Neophodno je da proces izgradnje navedenog okvira od strane institucija vlasti bude usmjeren na podršku domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji u cilju plasiranja kvalitetnih i konkurentnih vlastitih proizvoda, na prioritiziranje pitanja ruralnog razvoja te realizaciji svih reformskih aktivnosti Evropskog partnerstva i Privremenog sporazuma iz oblasti poljoprivrede.
Neophodno je u potpunosti implementirati Zakon o poljoprivredi, prehrani i ruralnom razvoju BiH. I ugledati se na boljeg. A bolja je u svakom pogledu Republika Srpska, čija bi iskustva trebalo primijeniti u ostalom dijelu zemlje, bar kada su u pitanju subvencije i njihova pravovremena isplata. U Federaciji BiH je poprilična anarhija posebno u pogledu snabdijevanja gorivom za sjetvu. Zamislite, još uvijek ga poljoprivrednici plaćaju po regularnim cijenama kao ostali ne benzinskim stanicama. A danas je dizel skuplji nego benzin.
Imajući u vidu da se značajan broj zakonskih i finansijskih nadležnosti kada je u pitanju poljoprivreda nalazi na entitetskom nivou, a da se međunarodne obaveze i EU fondovi implementiraju preko Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskog razvoja BiH, ovo ministarstvo moralo bi preuzeti značajniju ulogu u koordinaciji oblasti poljoprivrede i ruralnog razvoja.
Najbolje bi bilo formirati državno ministarstvo poljoprivrede, prehrambene industrije i ruralnog razvoja. Ali to je duga priča. Možda u mandatu novog Vijeća ministara bude nešto!?
