Top tema januarskih dana uobičajeno su godišnji budžeti ili proračuni koje priprema silna bh. administracija i javne službe, uključujući profesionalnu vojsku, za svoje i općedruštvene potrebe, u ime naroda koji ih je izabrao i dao im povjerenje.
Za svaku uređenu državu budžeti su važna stavka, ako ne najvažnija, poslije produktivnog rada koji stvara novu vrijednost i čijim se prihodima od prodaje te vrijednosti, proizvoda i usluga, u biti obezbjeđuje novac za vlastite i šire društvene potrebe, u vidu poreza, raznih drugih naknada i doprinosa.
Ako pogledate bilo koji budžet i dokumentaciju koja ga prati, zavrtjet će vam se u glavi od silinih cifara, tabela i izraza, mada je kada se stvar uprosti prilično jednostavna. Jedan broj zaposlenih i izabranih lica prima plaću u javnim službama, da bi drugima, uključujući i vlastite porodice, osigurao uvjete za život, ulice po kojima će se kretati i puteve po kojima će se voziti i ostale komunalije, potom obavezno obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, sredstva za život kada više ne mogu raditi, ako se sami nisu obezbijedili, opću kulturu, zabavu, rekreaciju, itd, itd.
Druga, pak, strana, uključujući i one koji primaju plaću iz tih budžeta i proračuna, obavezuje se da će iz svojih prihoda i prihoda svog rada, putem raznih vrsta poreza, taksi i naknada, izdvojiti novac za pomenute općedruštvene potrebe. Sasvim jednostavno, izabrani organi vlasti obavezuju se da će uraditi to i to za narod koji ih je birao, a narod da će iz svog džepa platiti to dobro.
U principu, u svakoj demokratskoj državi je tako. Izabrani predstavnici na izborima brinu se o javnim dobrima i javnoj potrošnji, a narod ih plaća, uključujući i njih same iz vlastitog dohotka i doprinosa. E sad, da vidimo kako je to u našoj zemlji, da li narod i njihovi poslodavci dovoljno izdvajaju za općedruštvene potrebe koje definiraju našu društveno – političku zajednicu i da li im ta zajednica pruža usluge s kojima će i jedna i druga strana biti zadovoljna, da li se adekvatno plaća ili ne plaća, ono što se troši?
Svi naši proračuni
Kao malo koja država ove veličine, sa 3,5 miliona stanovnika (osrednji milionski grad u svjetskim razmjerama), Bosna i Hercegovina ima slovom i brojem 13 budžeta, državni, dva entitetska i deset kantonalnih, zatim budžet Brčko Distrikta i 144 općinskih.
Pođimo redom, Budžet organa BiH čije se usvajanje očekuje, koncipiran je slično kao i prethodne godine, na 966 miliona konvertibilnih maraka i 826 miliona KM za servisiranje vanjskog duga ili ukupno milijarda i 792 miliona KM. Pored otplate duga, najveća budžetska stavka je finansiranje profesionalne vojske i diplomatskih predstavništava, dok na finansiranje organa i institucija 17.200 zaposlenih i materijalne troškove otpada oko pola milijarde KM. Pod ingerencije države potpadaju i granične službe, SIPA, OSA i druge agencije.
Organi BiH ostvaruju veoma malo vlastitih prihoda, cijeni se oko 150 miliona KM godišnje od ličnih dokumenata, vozačkih dozvola, zapošljavanja stranaca, pasoša i izdavanja dokumenata preko organa i radnih tijela Vijeća ministara i diplomatsko – konzularnih službi.
Pored državnog, na nivou zemlje imamo i dva entitetska budžeta. Krajem decembra tako, prvo su zastupnici Narodne skupština Republike Srpske usvojili Budžet ovog entiteta u iznosu 3,256 milijardi KM za 2019. godinu. To je pojedinačno najviši budžetski okvir u Bosni i Hercegovini.
Razlog je jednostavan, Republika Srpska nema kao Federacija BiH samostalne institucionalne organe na nižim novoima. Veza s općinama obavlja se preko pet regija koje nisu institucionalni organ vlasti, tako da se s nivoa entiteta obavlja i direktne veza s općinama u finansijskom pogledu. Također, centralizirane su ostale službe, zdravstvo, penzije, obrazovanje, policija, socijalne službe i sl., pa su samim tim i troškovi entiteta veći.
Federacija BiH, koja je decentralizirana na kantone, iako ima milion stanovnika više, ima Budžet na nivou entiteta od 2,653 milijarde KM, čak 600 miliona KM manje nego Republika Srpska. Budžet Federacije BiH krajem decembra prošle godine usvojio je samo Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Federalni budžet je za 335,8 miliona KM ili 11 posto niži od prošlogodišnjeg proračuna, kako tumači aktuelni premijer Fadil Novalić, zbog toga što su smanjili broj zaposlenih sa 7.290 na 6.764, a planirane su uštede i na drugim poljima rada i djelovanja.
Kad se sabere i oduzme, samo bužeti BiH i dva entiteta koji sa smatraju saveznim, ukupno iznose 7,635 milijardi konvertibilnih maraka ili oko 25 posto ukupnog godišnjeg bruto domaćeg proizvoda zemlje (BDP BiH), a da nismo ni s jednim promilom zavirili u niže nivoe vlasti, posebno u entitetu FBiH.
U Federaciji naime, pored vlasti na nivou entiteta, postoji deset kantona koji su potpuno autonomni u svom radu i koji imaju svoje vlastite godišnje proračune. U nadležnosti kantona nije samo prenos ovlasti sa nivoa entiteta i države, već i samostalno donošenje zakona i djelovanje (čitaj finansiranje) osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, dječije zaštite, zdravstevene zaštite i sl. Kantoni su zapravo, države u malom za mnoge oblasti djelovanja i rada.
Drugim riječima, to znači da i Vlada Federacije BiH, pa i njen Parlament, imaju znatno manje ovlasti nego što ih ima Narodna skupština i Vlada Republike Srpske u do krajnosti centraliziranom manjem bh. entitetu. U tom kontekstu treba posmatrati 3,256 milijardi KM budžeta u Republici Srpskoj, naspram 2,653 milijarde budžeta u Federaciji BiH.
Manji bh. entitet ima daleko veće državne obaveze i ovlasti, pa su samim tim sa nivoa entiteta i izdaci veći. Prije bi se moglo reći da je vlast u RS i pored većih izdvajanja manje pretplaćena, nego što je u Federaciji BiH potplaćena. Kada se, pak, budžetu Federacije BiH dodaju budžeti kantona cifra ukupnih federalnih budžeta, bez općina, premašuje šest milijardi KM! Federacija BiH dakle, od poreskih obveznika prikuplja znatno više novca i po tim parametrima znatno je razvijenija.
Svemogući kantoni
Kantoni su značajan faktor vlasti ne samo u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine, s vlastitim prihodima, a najznačajniji je nesumnjivo Kanton Sarajevo, koji ima, prema broju stanovnika, i najveći godišnji proračun. Budžet Kantona Sarajevo koji je također usvojen krajem prošle godine, ali s novom Vladom prema oktobarskim izborima, za 2019. godinu iznosi čak 928,4 miliona konvertibilnih maraka i najviši je do sada.
Međutim, velike su obaveze ne samo ovog već i ostalih kantona. Tu je, naprimjer, pokrivanje obaveza putne infrastrukture, komunalnih preduzeća, osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja u državnim javnim ustanovama, pored silne i glomazne administracije, socijalne zaštite i ostalog.
Tako je u svim ostalim kantonima. Te obaveze donekle mogu pokriti veći kantoni, pored Sarajevskog još Tuzlanski, Zeničko – dobojski i Hercegovačko – neretvanski kanton, o čemu govore i njihovi bužeti. Tuzlanski kanton programirao je budžetske obaveze za 2019. u visini oko 600 miliona KM, ZDK oko 400 miliona, a HNK blizu 300 miliona KM. Donekle ih mogu pratiti Srednjobosanski i Unsko -sanski i Zapadnohercegovački kanton. dok svi ostali (Livanjski, Goraždanski i Posavski) nemaju značajniju materijalnu bazu.
Svi kantoni zbirno, prema predloženim budžetskim projekcijama, potražuju približno 3,3 milijarde konvertibilnih marka od svojih poreskih obveznika, kako bi mogli pregrmjeti godišnje obaveze u 2019. godini. Tome treba dodati i Brčko distrikt, koji je znatno više nego kanton (autonomna zakonodavna jedinica vlasti) koja ima izvorne prihode sa nivoa države (PDV i akcize), čiji je budžet za 2019. godinu projektiran na 243 miliona KM.
Sa 3,5 milijardi KM budžetskih prihoda kantona i Distrikta, uz državne i entitetske budžete, došli smo do 11,135 milijardi KM koje potražuje vlast za svoje obaveze i brigu o narodu. Time se automatski godišnje obaveze po osnovu javne potrošnje penju na 35,4 posto ukupnog godišnjeg bruto domaćeg proizvoda Bosne i Hercegovine.
No, ni to još uvijek nije sve. Ostaju 144 općine sa svojim potraživanjima, među kojima ima velikih i malih, pojedinih čak većih nego što su neki kantoni i regije: Sarajevo Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo i Novi Grad, Banja Luka, Bijeljina, Zenica, Mostar, Prijedor, Doboj, Bihać, itd, itd. Neke od njih imaju godišnje budžete koji premašuju 100 miliona KM.
U općinama, samo kada bi se uzelo u obzir da su prosječni godišnji prihodi 15 miliona KM po općini, sakupi se daljih više od dvije milijarde KM poreskih prihoda. Dodajmo to ukupnom iznosu budžetskih potreba, pa ćete doći do fantastične cifre od 13,135 milijardi KM potrebnih da bi funkcionirao javni državni sistem cijele Bosne i Hercegovine.
Ukupni BDP BiH za 2018. godini iznosi cirka 30 milijardi konvertibilnih maraka. Pa izračunajte, samo za javnu potrošnju, budžetske korisnike valja izdvojiti više od 40 posto bruto domaćeg proizvoda. Gdje su ostala izdvajanja domaćinstava, za komunalije, obdaništa, struju, vodu, prevoz, kulturu, sportsku rekreaciju djece.., što se plaća iz vlastitog džepa!
Još da napomenemo, u ukupnu cifru budžetskih izdvajanja nije ušla ni marka više od dvije milijarde KM koje zaposleni godišnje izdvajaju za penziono i invalidsko osiguranje. Polazimo od premise da je to jedna vrsta interesne rentne štednje zaposlenih za mirnu starost, mada je to kod nas još uvijek sistem penzija s neograničenom solidarnošću, mjesec za mjesec, naslijeđen iz bivše socijalističke domovine, a ne rentna štednja, o čemu ćemo drugom prilikom. Kada dodamo penzione fondove, javna potrošnja penje se na oko 50 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP BiH) i u procentima najviša je ne samo u regionu, već cijeloj Evropi.
Ko pije, a ko plaća
Regularno zaposleni i regularni poslodavci u Bosni i Hercegovini, svaku marku zarađenu i isplaćenu u nekom poslu dijele na dva dijela, pola ostavljaju sebi za sve svoje namjene, plaćanje rada, kupovinu repromaterijala, tehnološka unapređenja, proširenu reprodukciju i eventualno zaradu, a pola u vidu zakonskih i vanzakonskih taksi i poreza daju raznim nivoima vlasti za njihove potrebe. Čak i to bi bilo u redu da smo mi neka država, kao naprimjer skandinavske zemlje s uređenim sistemom, besplatnim školovanjem, vrtićima, socijalnom brigom za svakog čovjeka! Ali nismo…
Ništa više u ovoj našoj zemlji nije besplatno, i pored enormnih izdvajanja za opće dobro. Gdje kod se okrenete, pored zakonskih izdvajanja dočekuje vas neko s kojekakvim parafiskalnim nametima, koji se nigdje u sistemu zvanično ne prezentiraju. Poslodavci su izračunali, da ih ima više od 900, razne takse i članarine raznim udruženjima, za koje ako se ne plate slijede sankcije. Čak i tužbe sudu.
Ni porodice nisu pošteđene. Djeca kao djeca, neko želi fudbal, neko sportsku gimnastiku, neko plivanje. Čak i u vlastitoj školi i sali naplaćuje se ritmička gimnastika poslije nastave, direktori iznajmljuju sale kojekakvim stručnjacima, roditelji plaćaju upisnine i najamnine, plesne škole, borilačke sportove, odlaske na takmičenja i šta sve ne. Niko da se zapita gdje su nestali sportski savezi i sekcije, amaterska društva, briga za stare, socijalne službe…
Oprostite na ovoj maloj digresiji, ali male stvari čine život. Neko reče da je kod nas najniža stopa PDV-a u regionu 17 posto, da Hrvatska ima stopu 25 posto, te da našu treba podići na 19 procenata. Zaborave dodati da je kod nas jedna stopa, a u Hrvatskoj tri, da ova susjedna država ima nižu stopu pa i nula posto za neke robe, dječije potrebštine, zbog pada nataliteta. Izračunajte, u prosjeku veća je jedna stopa od 17 procenata na sve robe i usluge, nego tri, čak i kada bi na luksuzne robe bila 30 posto, što već preporučuju u državama Evropske unije.
Ukratko da zaključimo, potrebno je veliko spremanje u sektoru javne potrošnje, revizija cjelokupnog sistema koji je zapao figurativno rečeno u ćorsokak! Izdvajanja su ogromna, a korist mala. Gro novca ide za plaće administracije koja je našla uhljebljenje u javnim službama i čvrsto drži pozicije. Njihova primanja u prosjeku su duplo veća nego u realnom sektoru (proizvodnja, trgovina i usluge) koji stvara taj dohodak.
Funkcioneri zarađuju mjesečno, kao radnica na lohn poslovina za godinu. A korist od njihovog rada je mala ili nikakva. Imamo zapuštene ulice i puteve, u nekim kantonima nema čak ni dječijeg doplatka, a natalitet je u padu. Sve se plaća, nema više ni opće fizičke kulture i sporta, podrške amaterizmu.
Mi smo, izgleda, totalno pogrešno (ili od jednog sloja totalno namjerno) pogrešno shvatili tržišnu privredu, svodeći sve oblike života na kapital odnos. Pogledajte bilo koju uređenu kapitalističku državu s tradicijom, vrvi od ideja društvenog rada koji se ne plaća, besplatan prijevoz učenika, razne sekcije, takmičenja, izgradnju zdravog duha i konkurencije.
Za razvijanje zdravog života i infrastrukture služe javni prihodi, a ne za enormne plaće administrativnog aparata koji čuva kancelarije. Već odavno od tri zaposlena u Bosni i Hercegovini, jedan prima plaću iz budžeta. Ko će reći dosta?
