Kongo Gumi japanska je građevinska kompanija sa sjedištem u Osaki, poznata kao kompanija s najdužim samostalnim postojanjem u historiji, a čije je pogone i imovinu od 2006. godine kupila građevinska firma Takamatsu. Danas djeluje kao Takamatsuova filijala. Do ovog su prvenstveno dovele loše poslovne odluke, odstupanje od načela „ne diverzificiraj svoje poslovanje“ te opadanje potražnje za sakralnim građevinama.
Pa, ipak, duh Kongo Gumija i dalje živi, dok njeni porodični članovi i zaposlenici i dalje grade i održavaju hramove. Kako stvari stoje, mogli bi to nastaviti činiti i u stoljećima koja dolaze.
Arhitektura Japana
Počeci kompanije Kongo Gumi sežu u 578. godinu kada je Shigetsu Kongo, građevinskog majstora, tadašnji japanski glavni ministar, princ Shotoku pozvao iz susjedne korejske države Baekje u Japan da sagradi prvi budistički hram zvan Shitennoji u Osaki.
Graditeljstvo je bila stabilna industrija za kojom je vladala velika potražnja, a majstor Kongo veoma je profitirao. Odlučio je ostati u Japanu i baviti se građevinskim poslom pa je osnovao preduzeće Kongo Gumi. Njegova kompanija specijalizirala se za izgradnju budističkih hramova. Ipak, iako su graditelji Kongo Gumija bili usko specijalizirani za izgradnju, održavanje i obnovu hramova, kroz stoljeća postojanja izgradili su i dobar broj japanskih carskih palača i dvoraca.
Osaka je svojevremeno bila poznata tek kao malo ribarsko selo sa starim Shitennoji hramom. Današnje su prilike izmijenjene utoliko što je od ribarskog seoceta Osaka napredovala do statusa megalopolisa, ali s istim prepoznatljivim simbolom – Shitennoji hramom koji još uvijek stoji na istom mjestu i koji je u međuvremenu doživio tek sedam rekonstrukcija pod budnim okom Kongo Gumi kompanije. Kako je oblikovao arhitekturu Japana, Kongo Gumi je paralelno gradio svoju reputaciju na stručnosti, pouzdanosti i tradiciji.
Majstori zanata
Upravitelji ove kompanije morali su biti majstori svoga zanata, tradicionalne japanske drvodjelje, tzv. miya–daiku. Novi radnici prolazili su pripravništvo u trajanju od 10 godina kako bi usavršili tehnike, a njihove su se vještine dodatno brusile u takmičarskoj atmosferi koja je poticana unutar kompanije.
Japanci cijene harmoniju jednako kao i prihod pa čak i više. Kongo Gumi, kao i mnoge druge japanske kompanije propisuje korporativne vrijednosti koje njihovi zaposlenici moraju poštovati te se tim sinergijskim efektom podiže kvalitet rada, proizvoda i jača povjerenje jednih u druge. Naravno, to su većinom tradicionalne vrijednosti – ne pij previše, radi marljivo i odgovorno, radi ono što najbolje znaš i vježbaj to svakog dana, održavaj harmoniju između rada i duha, poštuj i slušaj radne kolege i nadređene, ali ne slijedi ih slijepo. Nije to način za basnoslovnu zaradu preko noći, ali je recept kako steći odane klijente/kupce koji će rado doprinijeti kompaniji preporukom od usta do usta – marketing o kojem svaka kompanija sanja. Posljednji CEO kompanije Masakazu Kongo je kao ključ višestoljetnog opstanka kompanije naveo fleksibilnost u odabiru vođa.
Naime, tajna uspješnosti Kongo Gumija ležala je u strategiji kojom se prenosila upravljačka funkcija unutar porodice. Očuvanje porodičnog biznisa i imena veoma je važno u japanskoj kulturi. Zato u slučajevima kada nije bilo muškog nasljednika ili je procijenjen nekompetentnim, upravljanje se moglo prenijeti na ženske članove. Trideset osmi lider kompanije bila je Masakazuova baka. Pa još i više, upravljanje kompanijom mogli su preuzeti zetovi.
Nakon čina usvajanja zet je smatran punopravnim članom porodice i njegovo je zaduženje bilo proslijediti graditeljske vještine i vrijednosti kompanije na buduće naraštaje. U prosjeku su lideri vladali kompanijom 35 godina.
Navodi o hiljadugodišnjoj historiji kompanije zabilježeni su na tri metra dugom svitku papira koji potječe iz 17. stoljeća, a gdje je navedeno 40 generacija vlasnika, odnosno direktora kompanije. Svi oni pripadali su jednoj te istoj porodici Kongo.
Izazovna vremena
Najveće promjene u kompaniji dogodile su se za vrijeme Meiji restauracije od 1868. do 1912. godine, u vremenu kada se Japan ubrzano modernizirao prihvatajući zapadnjačku kulturu i politički sistem. Kompanije koje su gotovo isključivo ovisile o državnom novcu, a među njima je i Kongo Gumi, bile su veoma pogođene novim finansijskim restrikcijama i praksama rezanja vladinih potpora. Zbog toga je kompanija morala proširiti svoju djelatnost i na privatne i komercijalne građevine. Iduće teško razdoblje u historiji kompanije bio je Drugi svjetski rat kada su, istina tek nakratko, morali promijeniti djelatnost. Izgradnju hramova morali su zamijeniti manufakturom mrtvačkih kovčega. Ubrzo su došle osamdesete, doba ekonomskog procvata u Japanu, kada je kompanija uzimala velike kredite da bi investirala u nekretnine. No, kada se mjehur ekonomske pohlepe rasprsnuo, u recesiji koja je Japan pogodila 1992. godine akvizicije Kongo Gumija doslovno su krahirale. Osim toga, tih je godina posljednji CEO kompanije Masakazu Kongo odveo Kongo Gumi u još veću diverzifikaciju slijedeći kratkotrajne hirove tržišta, proširivši se na izgradnju zgrada, bolnica i hotela. Iako su ti potezi veoma naškodili kompaniji, ipak nisu bili fatalni. Završni udarac zadala je kulturalna promjena. Japanci su u velikom broju prestali pohoditi hramove, stoga je od 1998. godine zabilježen značajan pad narudžbi za njihovu izgradnju. Do 2004. godine prihodi su pali za značajnih 35 posto pa je Masakazu reagirao otkazima određenom broju radnika i stezanjem budžeta. Ni to nije pomoglo te su pred kraj 2005. dugovi narasli na 343 miliona dolara i više ih nije bilo moguće servisirati. Novi menadžment, onaj koji je došao s novim vlasnikom, velikom japanskom građevinskom kompanijom Takamatsu, već je u svojoj prvoj godini kompaniju vratio na staze uspjeha, ostvaren je profit od 20 miliona jena. Kompanija je sada podružnica Takamatsua te je i dalje usko specijalizirana za izgradnju budističkih hramova.
