Vjerujem, dragi moji, da neću pogriješiti ako kažem da vas (mene, definitivno) puno više zanima hoće li i ko izaći sa nekim smislenim planom oporavka mostarskog Aluminijuma, kojeg mediji u BiH nazivaju „posrnulim gigantom“ (po svoj prilici od papira). Nesporno je da su se u posljednjih godinu dana na svjetskom tržištu desili poremećaji koji su u značajnoj mjeri povećali troškove proizvodnje aluminija (više cijene struje, glinice, odluka EU o uvođenju carina na uvoz čelika i aluminija etc. No, isto je tako činjenica da problemi i gubici Aluminijuma (spominje se 500 miliona KM gubitaka) nisu nastali ove godine.
Ove godine su gubici i problemi u poslovanju samo kulminirali, potaknuti nepovoljnim vanjskim uvjetima. No, suštinski, problemi Aluminijuma traju godinama i uzrokovani su, ponajprije, unutrašnjim faktorima. Na prvom mjestu, lošim rukovođenjem, lošim poslovnim odlukama češće diktiranim političkom, nego tržišnom logikom (ako se o političkoj logici uopće može govoriti). Električna energija kupovala se od Hrvatske, koja, avaj, tu istu električnu energiju kupuje od BiH, jer vlastite nema dovoljno, isplaćivani su (za bh. prilike vrtoglavi) bonusi bivšim direktorima, sklapani ugovori koji su nanosili direktnu štetu kompaniji (tvrdnja predsjednika Upravnog odbora Aluminija) itd.itd.itd.
Godine lošeg upravljanja, loših poslovnih odluka, poslovanja više po političkim, nego tržišnim prinicipima vratile su se (očekivano) kao bumerang. I umjesto da se napravi ozbiljan plan revitalizacije kompanije, pokrene pitanje odgovornosti silnih uprava (biranih i po babu i po stričevima), sudskog procesuiranja, jer po svemu što se ovih dana može čuti i pročitati, materijala za tužilaštva ima u izobilju, vruć kesten se gura u ruke Vlade FBiH, kao jednog od većinskih dioničara. Spominje se čak i nekakav lex Aluminij prema kojem će ovoj kompaniji biti omogućeno poslovanje pod povoljnijim uslovima (jeftinija električna energija, državne subvencije itd.itd.)
Nesporno je da treba sačuvati radna mjesta i Aluminij od totalnog kraha, ali cijenu lošeg upravljanja i rukovođenja moraju ponajprije platiti oni koji su godinama vodili kompaniju – direktno u ponor.
