Briga nam služi kao emocionalni podsjetnik na teme i stvari kojima se moramo vratiti, jer se niko osim nas njima neće baviti. Nevažno je da li pričamo o odluci kad će, recimo, neki sastanak biti održan ili o tome da li zaposliti nekog novog – i male i velike odluke sa sobom nose brigu, čiji je vjerni pratilac često poriv da se reagira, odnosno da se sa tom brigom nešto uradi, kako bi se ona umanjila. To je zato što je briga, odnosno ono što je čini kad je raščlanimo jedno neprijatno stanje, a u prirodi nam je da težimo da se takvih stanja oslobodimo. Niko, ili barem većina nas, ne voli da mu je neprijatno, nelagodno, da ga boli i zato se trudimo da odbacimo, ućutkamo ili ignoriramo negativne emocije i senzacije koje osjećamo u datom trenutku.
Nije anksioznost
Briga se nerijetko poistovjećuje sa anksioznošću, iako bi u ovom kontekstu bilo dobro razdvojiti ih. Imaju mnoge sličnosti, ali brigu ćemo ovdje razlikovati prevashodno po kognitivnoj komponenti, koja se sastoji od onoga što su naši dominantni obrasci mišljenja u situacijama koje nam izazivaju brigu. Primjera radi, ako je situacija tijesan rok za zadatak u okviru važnog projekta, briga može da ima sljedeće komponente:
- Kognitivnu: „Da li ćemo stići sve da uradimo? Da li je trebalo da X uradim drugačije? Da li je bolje sada ili kasnije da održimo sastanak?”
- Emocionalnu: Osjećanje anksioznosti i/ili razdražljivosti, uznemirenost
- Ponašajnu: Poriv da se nešto uradi ili da se izbjegne suočavanje sa objektom brige, odnosno zatrpavanje radnim zadacima, loša organizacija ili ponašanja kao što su prokrastinacija, pasivnost ili agresivnost, itd.
Ono što u ovom kontekstu odvaja brigu od anksioznosti nalazi se u kognitivnoj komponenti. Naime, sva pitanja koja odražavaju strepnju u vezi sa prošlim događajima pripadaju anksioznosti, pošto prošlost ne može biti izmijenjena. Sve ono čiji sadržaj su sadašnjost i budućnost pripada brizi, tako da kognitivna komponenta brige – za razliku od anksioznosti, koja je sklona katastrofiranju, samoomalovažavanju i precjenjivanju važnosti određenih aspekata stvarnosti i nas samih nije problematična.
Drugim riječima, kad ste poduzetnik, normalno je i očekivano da brinete, jer za to svakako imate dobre razloge.
Obrasci ponašanja
Već znamo da na emocionalnu komponentu ne možemo direktno utjecati. To možemo učiniti jedino posredno, tako što ćemo prestati trošiti vrijeme i energiju na mijenjanje nečega što ne može da se svjesno i voljno promijeni, a to je odgovor našeg autonomnog nervnog sistema na podražaj iz spoljašnje ili unutrašnje okoline. To jest, ne možemo promijeniti emociju. Ako, međutim, vremenom odustanemo od onih ponašanja i obrazaca koji vode učvršćivanju te emocije kao našeg emocionalnog odgovora, onda može doći i do promjene samog emocionalnog odgovora. Dok se to ne desi treba utjecati na ponašajnu komponentu. To ćemo učiniti tako što ćemo napraviti plan akcije kog ćemo se držati. On će biti promišljen i zasnovan na činjenicama. Treba reći sebi da već radimo sve što možemo (i zaista je važno da to i radimo – to je suština promjene u ponašajnoj komponenti) i da ne treba „trčati pred rudu“. Ako neka odluka može sačekati, neka sačeka. Ako neka mora da se donese odmah, neka se donese. Pored toga što osjećate brigu, možete sebi dati oduška i prihvatiti tu emociju kao normalnu i potom reagirati na način za koji znate da je konstruktivan.
U vašoj moći
Na ovaj način zatvaramo krug – umjesto starog, dobrog utjecaja situacije (rok koji se približava) na kognitivnu komponentu („Da li ćemo stići sve da uradimo?!”), pa na emocionalnu (anksioznost, osjećaj sagorjelosti, panika) i ponašajnu (odlaganje obaveza ili sagorijevanje), mi idemo u drugom pravcu, a to je ponašanje (bolja organizacija pred nastupajući stresan period), što dovodi do redefiniranja situacije i to više nije ista ona situacija u kojoj vam se rok beznadežno približava, već situacija za koju imate resurse. Samim tim, može doći do drugačijeg emocionalnog odgovora, a čak i ako do toga ne dođe, sjetite se da u sadašnjem trenutku činite sve što je u vašoj moći. Tako ponovo dolazimo do ponašanja i krug je zatvoren. Primjena ove strategije zahtijevat će dvije veoma važne stvari. Prva je kognitivna i tiče se toga šta mislimo o predmetu naše brige. Naravno da ćemo se njemu posvećivati u mislima i od toga ne treba bježati. Štaviše, premetanje predmeta brige po mislima dok radimo nešto sasvim drugo, može dati uvide i perspektive koji nam inače ne bi bili dostupni. Dakle, možemo sebi dozvoliti da se time bavimo, koristeći sve svoje organizacione vještine sortiranja, postavljanja prioriteta, planiranja i slično.
Prihvatanje sebe
Također, druga važna stvar spoj je kognitivnog i emocionalnog aspekta, a tiče se našeg odnosa prema nama samima. Ukoliko taj odnos karakteriziraju nježnost i razumijevanje ka samima sebi, uz prihvatanje da smo pogrešivi, nestrpljivi ili previše sitničavi, oni predstavljaju važan katalizator (re)akcije koja za cilj ima izgradnju kvalitativno drugačijeg odnosa koji imamo sa samima sobom. Zato, kad dođe stresan dan, neka sumorna srijeda prijepodne i sve vam brige ovog svijeta zakucaju na prozor, pustite ih da privire. One koje će vam pomoći da se nečeg dosjetite, uradite danas umjesto sutra ili delegirate. One koje su tu samo da vas iritiraju mnogo prije vremena zamolite da sačekaju svoj red, a potom odaberite šta ćete i kako sa njima raditi, imajući na umu da to često neće biti ni lijepo ni prijatno. Ali, dok god se držite upravo osmišljenog pravila „Jedna briga po jedinici vremena”, imate šanse da vas ne usisa vrtlog od stresa i anksioznosti, već da ga okrenete u svoju korist ili makar ga iz daljine pozdravite.
