Sam Goi rođen je 1949. u Kini, u provinciji Fujian, a kao šestogodišnjak s roditeljima je emigrirao u Singapur, gdje su na početku živjeli u garsonijeri. Iz rodnog grada Fuqinga zauvijek je ponio dijalekat koji je do te dobi naučio govoriti, hokchia, kojim govori i danas, premda je kasnije učio kineski i engleski. Engleski mu je u školi išao tako loše da je padao već u osnovnoj školi. Ono što je volio više od učenja engleskog bio je rad u očevoj maloj prodavnici napitaka, za šta je bio plaćen 60 dolara mjesečno. Polovinu od toga, dječak je davao za račune stana u kojem je porodica živjela, što je bio način na koji su ga roditelji nastojali naučiti da nema besplatnog života. Prve lekcije o trgovini i životu dobio je u očevoj prodavnici, ali se odlučio osamostaliti već kad mu je bilo 19 godina.
Goi je, naime, od oca pozajmio 10.000 dolara i otvorio prodavnicu i radionicu za popravljanje elektronskih aparata, uvjeren da će se samostalni život pokazati uzbudljivijim od rada za oca. No, činilo se da niko ne treba njegove usluge. Ljudi jednostavno nisu dolazili kupovati ni popravljati. Bila je to lekcija koju je zapamtio, ispričao je kasije za My Paper. „Veliki problemi sastavni su dio poslovanja. Uvjeren sam da ukoliko preduzetnici nemaju probleme – onda nemaju ni posla.“
Odlučio je produbiti znanja o mašinama i elektronskoj robi u večernjoj školi, a u međuvremenu nije odustajao od svoje radionice. Klijenti su uskoro, ipak, počeli dolaziti. U tri naredne godine, radionica je od dvojice došla na 200 radnika, a dvije godine kasnije, kompanija koju je nazvao Sing Siah i razvijao svakog dana došla je do godišnjeg prometa od 500.000 dolara. No, stvarnu slavu Sam Goi će postići u prehrambenoj industriji.
Carstvo jufke za kineske rolnice
Oca i danas smatra najzaslužnijim za vlastiti uspjeh. Na svečanoj dodjeli prestižne nagrade Businessmana godine koju je prije tri godine dobio po izboru Singapore Business Award, Goi je izjavio: „Moj otac ne može me vidjeti sada, ali znam da bi bio ponosan na moja postignuća. Hvala, oče!“ Zahvalnost ocu za sve čemu ga je naučio o poslu i podstrek koji mu je svojim novcem omogućio Sam Goi je nastojao pokazati za očeva života, ali otac nije bio zainteresiran za materijalna dobra. Iste te 2014., nedugo po očevoj smrti u 90. godini, Sam Goi je za Asia One ispričao kako je u očevim ormarima pronašao odjeću koju mu je godinama poklanjao, neotpakovanu, dirnut zaključivši kako je njegov otac cijelog života ostao skroman, bez obzira na bogatstvo koje je izgradio njegov sin i činjenicu da je mogao imati šta god bi poželio.
Istinski uspjeh Sam Goi je doživio sedamdesetih, iskoristivši priliku da kupi malu proizvodnju jufke za popularne kineske proljetne rolnice, imena Tee Yih Jia Po Piah. Dnevna proizvodnja od jedva 25.000 komada popiah jufke male singapurske fabrike u kojoj proizvodnja nije bila u potpunosti automatizirana bila je namijenjena lokalnom tržištu, a nakon što je tvornica 1977. završila u rukama Sama Goija po cijeni od 450.000 dolara, novi vlasnik je prepoznao njen potencijal u brzorastućoj prehrambenoj industriji koja je sve više težila gotovim jelima i proizvodima koji olakšavaju kuhanje, te je osamdesetih krenuo u istraživanje većih prilika za rast kompanije. Investiranjem u tehnologiju, Tee Yih Jia je 1984. automatizaciju i bolju kontrolu kvalitete iskoristio za ponudu svojih proizvoda izvan tržišta Singapura. Prvi kojima je uspio prodati svoje jufke, doduše, uz početno odbijanje, bili su kineski kuhari u Australiji.
„Sjećam se da smo tokom automatizacije morali promijeniti oblik jufke iz tradicionalno okrugle u kvadratnu. Ovaj oblik su najprije odbili i kuhari i svi drugi korisnici u industriji. Jednostavno, bili su naviknuti na okrugli oblik jufke, takvu su poznavali i takva im je trebala za njihovo kuhanje. Odlučio sam promijeniti to i pokrenuo kampanju kojom sam ih želio ubijediti da uvide vrijednost kvadratne jufke. Danas cijeli svijet koristi kvadratnu jufku. Posao preduzetnika je pronaći rješenje za problem, stvoriti nišu i dobro artikulirati vlastitu viziju. Singapur je danas sasvim drugačiji od onoga kakav je bio kad sam ja počinjao. Svaka generacija imat će svoje izazove i prepreke. I zato će iz svake generacije izaći preduzetnici koji rješavaju probleme i stvaraju dobrobit za društvo svog vremena“, ispričao je za Financial Times.
Uz pomoć japanskih i evropskih inženjera, Tee Yih Jia je postala prva kompanija koja je u potpunosti automatizovala proizvodnju jufke za proljetne rolnice, a to joj je dvije godine kasnije donijelo i Nacionalnu nagradu za produktivnost. Bio je to prvi put da je ova nagrada dodijeljena srednje velikom preduzeću u Singapuru. Kraj osamdestih obilježen je ekspanzijom kompanije Tee Yih Jia i prodorom na tržišta Kine, Tajvana i Sjedinjenih Američkih Država. U Kaliforniji je Sam Goi odlučio izgraditi dvije tvornice za proizvodnju japanskih rezanaca i napitaka od fermentiranog mlijeka, dok je u rodnoj kineskoj provinciji Fujian u saradnji s kineskom kompanijom China Pacific izgradio tvornicu za proizvodnju proljetnih rolnica i peciva samosa. Tee Yee Jia postala je prva prehrambena kompanija u Fujianu koja je dobila certifikat HACCP i ISO 9002, kao i dozvolu za izvoz proizvoda u Evropu.
O zasluženom uspjehu prehrambene imperije na čelu koje se nalazi Sam Goi svjedoče nagrade kojima su okrunjeni njeni proizvodi. Brend indijskih samosa Tee Yih Jia Spring Home osvojio je 1987. nagradu SIFST za najbolji proizvod koju dodjeljuje Institut za prehrambenu industriju i tehnologiju u Singapuru, a dvije godine kasnije jufka za proljetne rolnice nagrađena je Zlatnom medaljom na belgijskom takmičenju Monde Selection. Udobno smještena na listi 50 najuspješnijih kompanija u Singapuru, Tee Yih Jia je i devedesetih nastavila putem koji je dotad polučio uspjeh i proširila svoju ponudu proizvoda na druge gotove proizvode azijske kuhinje. Na samom kraju milenijuma, Tee Yih Jia je predstavila smrznuti roti paratha, tradicionalni indijski hljeb koji se obično pravi ručno. Automatizaciju je provodio sam Sam Goi. „Uvijek sam volio isprljati ruke“, rekao je za Asia One.
Popularnost azijske kuhinje
Smrznuti roti paratha brzo je pronašao svoje mjesto na evropskom tržištu, te ga danas u svojoj ponudi imaju svi veliki lanci supermarketa za koje Tee Yih Jia proizvodi tradicionalni indijski hljeb uz pakovanje curry sosa. Evropsko tržište u međuvremenu je postalo najveće tržište za kompaniju Sama Goija te se sjedište njene prodaje danas nalazi u Velikoj Britaniji. Posljednjih petnaest godina, kompanija Tee Yih Jia proširila se na nove fabričke pogone i prigrlila bolju tehnologiju te nastavila povećavati svoje prisustvo na tržištima širom svijeta. Najnovija strategija Sama Goija jesu višenamjenski proizvodi namijenjeni kupcima izvan Azije koji možda nisu uvijek zainteresirani za azijsku kuhinju: roti paratha tako može služiti kao pita hljeb, tijesto za pizzu ili tortilja, reći će vam reklame kompanije Tee Yih Jia.
Više od 90 posto proizvoda brenda Spring Home danas se prodaje izvan Singapura, u Evropi, Sjevernoj Americi, Južnoj Africi, Bliskom istoku i Azijsko-pacifičkoj regiji te je teško naći zemlju svijeta u kojoj ljudi nisu čuli za roti parathu, kineski dim sum, indijske samose, rižine okruglice ili jufku za proljetne rolnice koje proizvodi Tee Yih Jia. Popularnost azijske kuhinje u cijelom svijetu i činjenica da fabrike u vlasništvu njegove kompanije dnevno proizvode 35 miliona komada zamrznutih jufki za proljetne rolnice, ali i interes singapurskog milijardera za izgradnju nekretnina u Kini, pobrinuli su se da Sam Goi dospije na Forbesovu listu najbogatijih ljudi svijeta s bogatstvom od 2,5 milijarde dolara.
Goi se, naime, nije zaustavio samo na uspjesima u prehrambenoj industriji, nego je svoje poslovanje proširio i na nekretnine. Nekoliko godina nakon što je u svom rodnom gradu izgradio fabriku, Sam Goi je uvidio i prilike koje pruža kinesko tržište nekretnina, u to vrijeme iznimno privlačno za kupovinu. Pametne investicije u kineske nekretnine u prvoj deceniji novog milenijuma višestruko su uvećale svoju vrijednost, a 2012. Goi je kupio i većinski udio u kineskoj građevinskoj kompaniji GSH koja posluje u Kini i jugoistočnoj Aziji. Listi svojih nekretnina uskoro je pridodao i malezijsko odmaralište Sutera Harbour Resort. Osim na investicije, dio novca singapurskog milijardera odlazi i na društveno korisne projekte, te je šest miliona dolara donirao za izgradnju Centra za zajednicu Ulu Pandan. „Dobrostojeći bi trebali pomagati marginalizovanima“, izjavio je za Financial Times, dodajući da je od novca daleko teže izdvojiti vrijeme.
