Bata je ime nekadašnje porodične obućarske fabrike, koja je danas multinacionala firma, sa sjedištem u Švicarskoj u Lozani i ima četiri operacione jedinice u svijetu – u Evropi, Azijsko-pacifičkom regionu, Latinskoj i Sjevernoj Americi. Bata zapošljava više od 50.000 ljudi i posluje u 68 zemalja. Bata ima proizvodnju u 26 zemalja, te proizvodi godišnje 150 miliona pari obuće, a dnevno u svojim trgovinama prodaje milion pari.
Cipele i industrijalizacija
Krajem 19. stoljeća, Tomáš Baťa zajedno sa bratom i sestrom odlučio je da od obućarske radnje napravi industrijsku firmu. Mane uvijek pretvoriti u prednosti, glasilo je zlatno životno pravilo ovog češkog kralja cipela, koje je počeo da primjenjuje čim je 1894. kao osamnaestogodišnjak preuzeo posao u skromnoj obućarskoj radionici svoga oca u Zlinu, gradu u češkoj pokrajini Moravskoj.
Sa jedva 350 dolara u džepu posudili su dvije mašine za šivanje i poručili kožu na veresiju. Već nakon godinu dana, Tomáš je zapao u dugove. Kako nije imao novca za nabavku nove kože za cipele, dosjetio se da ih pravi od platna, a da zalihe stare kože iskoristi za đonove. Odziv mušterija bio je nevjerovatan. Iz Beča, samo tokom jednog dana, stiglo je na hiljade porudžbina. Tako je Baťa smislio jedan od hitova 20. stoljeća– platnene cipele sa kožnim đonom koje su prozvane batovke. Od zarađenog novca izgradio je 1900. godine u češkom Zlinu svoju prvu fabriku na 200 kvadratnih metara i zaposlio 50 radnika, a firma je postala javno društvo.
Fasciniran Amerikom, Bata je sa trojicom saradnika 1904. godine otišao preko okeana da prouči tamošnju proizvodnju cipela, ali i šta je recept za američki san. Prvo što je primijetio je da za život zarađuju i djeca, a potom da su Amerikanci ludi za inovacijama. Ipak, na njega najveći utisak ostavio je poslovni model Henrija Forda – automatizacija i specijalizacija proizvodnje sa ciljem da se proizvede što više u što kraćem vremenu. Baťa se vratio u Zlin kao zakleti pobornik produktivnosti, a potom je kupio njemačke i američke mašine. Do 1911. fabrika je imala već 600 zaposlenih. Za izradu jednog para cipela potrebno je bilo samo četiri sata, a kada su stizale veće porudžbine, fabrika je radila i noću. Ostali obućari u Moravskoj doslovno su bili uništeni.
Rat i širenje
Početkom Prvog svjetskog rata firma je imala 400 zaposlenih, a 1925. već 5.200 ljudi. Sa izbijanjem rata svi radnici kompanije su regrutovani. Tomáš je odmah otišao u Beč sa namjerom da sklopi posao da proizvodi obuću za austrougarsku vojsku. U roku od dva dana uspio je da dobije narudžbu za pola miliona pari i garanciju da njegovi radnici neće otići na front. Pred kraj rata kompanija je imala oko 5.000 radnika, koji su dnevno proizvodili 10.000 pari vojničkih cipela.
Kada je 1918. formirana država Čehoslovačka, osnovani su i mnogobrojni ogranci kompanije, koji su uništili konkurenciju u gotovo cijeloj zemlji. Obuća po mjeri otišla je u historiju, a onda je Bata otvorila sopstvenu mrežu radnji za prepravku cipela. Međutim, Evropu je potresla poslijeratna ekonomska kriza, pa je Bata imala pun magacin jer je mjesečno prodavala samo onoliko koliko proizvede za četiri dana. Uskoro se na ulicama pojavile reklame sa pesnicom koja udara u natpis Skupoća i informacijom da su cipele Bata postale duplo jeftinije. Radnicima su smanjene plaće za 40 posto, ali niko nije otpušten. U roku od tri mjeseca prodate su sve zalihe. Zna se da sniženje cijena znači ogromne gubitke za fabriku, ali to je bio jedini način da kompanija dođe do svježeg novca. Gotovinom, koja je imala tri puta veću nabavnu moć, kupljeno je tri puta više materijala. Za godinu dana, u Batinoj fabrici zaposleno je 1.800 novih radnika.
Kontinualna proizvodnja sa transporterom sa slobodnim padom uvedena je 1924., a 1928. godine i proizvodnja na traci. Proizvodnja se povećala dvostruko, a broj zaposlenih za 35 posto. Godine 1928. osnivane su prve filijale u inostranstvu. Tomáševa firma je 1929. već postala svjetski poznato dioničko društvo, sa fabrikama u Švicarskoj, Nemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Jugoslaviji, Poljskoj, Holandiji, SAD i Indiji, a početkom tridesetih Bata je postala vodeći svjetski izvoznik obuće.
Red i radno vrijeme
Te 1930. godine je uvedeno produženo radno vrijeme. Radno vrijeme, koje počinje u sedam, produženo je do 17 sati, ali su zato od 12 sati svi radnici imali dva sata pauze. Sindikati i Komunistička partija tvrdili su da je upravo dodatni neplaćeni rad razlog što je u kompaniji uvedena dvosatna pauza. Za vrijeme pauze, zaposlenima je preporučena rekreacija u parku, odlazak u kino koji je osnivač kompanije podigao u centru mjesta kao najveće kino zdanje u centralnoj Evropi. Također, uz industrijski kompleks u Zlinu izgrađeno je stambeno naselje za radnike i njihove porodice. Nešto ranije, osnivač kompanije osnovao je i svoju prvu školu u koju prima 600 četrnaestogodišnjaka. Polaznici škole morali su sami da se finansiraju i bilo kakva pomoć roditelja bila je zabranjena. Zarađivali su 120 kruna sedmično, od kojih su 70 plaćali na smještaj u internatu, hranu i odjeću, a ostatak je svako moroa da stavi na svoj račun kao ušteđevinu. Također, Tomáš, koji je završio samo osnovnu školu, osnovao je i Trgovačku akademiju i bio autor je priručnika Svi koji su se obogatili. Radnicima i studentima nije bilo dozvoljeno da sjede po kafanama niti da piju alkohol. Preporučeno im je mlijeko, pa je svojevremeno izvještavano o nevjerovatnoj potrošnji mlijeka u Zlinu i iznenađujućoj nezainteresovanosti za alkohol u zemlji piva. Bata je bio naširoko poznat i po tome da je na nogama nosio različite cipele – pored jedne Batine, drugu konkurentsku, da bi ispitao koja je udobnija. Već 1931. godine promijenjen je pravni oblik preduzeća u dioničko društvo, Bata je imao sve dionice. Rano ujutru, 12. jula 1932. godine, Tomáš je insistirao da uprkos gustoj magli odleti privatnim avionom na važan sastanak. Na upozorenja pilota odgovara: „Nisam prijatelj čekanja“. Avion je udario u dimnjak fabrike i Tomáš Bata poginuo je u 57. godini, ostavljajući iza sebe sina Tomika. Međutim, u oporuci je pisalo da su prethodne godine sve dionice firme Bata AD prodate Tomáševom bratu Janu.
Cipele i gume
Nakon smrti osnivača, firma se globalno razgranala i proširila oblasti svog djelovanja na proizvodnju pneumatika, tehničih guma, vještačkih vlakana, igračaka, mašina alatljika, mašina za šivanje, aviona, bicikala, itd. Koncern je već imao i građevinsku proizvodnju i osiguravajuće društvo Atlas, a 1938. godine imao je i 63 inostrana društva, sopstvenu željezničku prugu, turističku agenciju, prevozničko preduzeće, robne kuće, prodavnice (oko 8.000 prodavnica u Češkoj i više od 8.000 u inozemstvu), stambeni fond, sopstvena polja i šume. Koncern je zapošljavao više od 67.000 radnika, a od toga više od 25.000 u inozemstvu.
Jan je odlučio da nadmaši brata pa je predstavnike kompanije poslao na afričko i južnoameričko tržište. Dok su u Evropi slutili novi rat, Čehoslovačka je pet godina bila na prvom mjestu u svijetu po izvozu kožne obuće sa reklamama po cijeloj Evropi: Ni korak bez Bate. Jan je 1939. godine pred ratnom stihijom pobjegao u SAD, dok je Tomášev sin Tomik sa majkom bio u Kanadi. Iz ta dva centra posao kompanije se dalje razvio, uprkos ratu, a potom i nacionalizaciji cjelokupne imovine u Čehoslovačkoj i drugim evropskim zemljama gdje su komunisti došli na vlast.
Tomik je preuzeo upravljanje kompanijom nakon Janove smrti 1965. godine. Bata je bila jedan od oficijelnih sponzora FIFA Svjetskog kupa 1986. godine održanog u Meksiku, a u novijem periodu kompanija je sponzorirala Svjetski kup u elektronskim sportovima 2014. godine. Nakon globalnih ekonomskih previranja tokom 90-ih, kompanija je zatvorila nekolicinu proizvodnih pogona u razvijenim zemljama i fokusirala se na širenje maloprodajnog lanca. Kompanija je od osnivanja prodala više od 14 milijardi pari obuće.
