Prema posljednjim podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovačke devizne rezerve dostigle su 10,27 milijardi KM, ukupna novčana masa iznosi 21,23 milijarde KM, vanjski dug zemlje je 8,75 milijardi KM, prosječna godišnja inflacija na niovu od 0,3 posto… Navedeni i drugi makroekonomski indikatori ujedno predstavljaju i svojevrsnu eksternu sliku rada Centralne banke, koja je u proteklih 20 godina svoga rada izgradila imidž jedne od najuspješnijih institucija na nivou BiH i možda jedine koja svojim ustrojem i djelovanjem u potpunosti opravdava prefiks državne, odnosno epitet nezavisne od političkih diktata i nacionalnih podjela.
Da li je takav vanjski odraz samo optička varka ili realan primjer kako sistem i u BiH može funkcionirati ako se profesionalnost i opće dobro postave iznad ličnih, stranačkih i kvazinacionalnih interesa, pokušali smo provjeriti jednodnevnim boravkom u našoj krovnoj finansijskoj instituciji, kako bismo na licu mjesta utvrdili koliko je unutrašnjost Centralne banke u skladu s njenom jakom fasadom.
Tranparentno i nezavisno
Senad Softić, guverner Centralne banke BiH, ne ostavlja ni najmanje mjesta za spomenutu dilemu, “Mi smo potpuno nezavisni, kredibilni, transparentni i kroz provođenje naše monetarne politike dajemo doprinos makroekonomskoj i svakoj drugoj stabilnosti u zemlji.
Nas štiti Zakon o Centralnoj banci, u čijem članu 3. piše da smo mi nezavisni od bilo koje političke partije, bilo koje vlade entiteta i ne primamo instrukcije od bilo koga sa strane. Argumentovano branimo naše stavove, svjesni da brinemo o blagostanju čitavog sistema monetarne i finansijske stabilnosti, ali ne reagujemo na sve javne primjedbe i kritike, već samo u određenim slučajevima, kao što je bilo sa nedavnom inicijativom za parlamentarni nadzor nad radom CBBiH – tada smo poslali državnom parlamentu naš stav da mi poslujemo u skladu da Zakonom, koji kaže da smo dužni da dajemo izvještaje jednom godišnje Parlamentarnoj skupštini, a kvartalno Predsjedništvu BiH, što su jedine dvije institucije kojima smo mi odgovorni, i to ne na način da oni vrše nadzor nad nama, nego da vide našu transparentnost”, podsjeća Softić, koji na opasku da je Centralna banka jedna od rijetkih državnih institucija koja solidno kotira i kod običnih građana u svim dijelovima zemlje, konstatuje da je dobar rejting među stanovništvom prvenstveno plod njihovog povjerenja u konvertibilnu marku.
“Naše je da obezbijedimo da vrijednost konvertibilne marke, izražena u euru, nikada nije, niti će biti, dovedena u pitanje. Mi smo imali svojevrstan test 2008. godine, kada su građani počeli podizati svoje depozite iz banaka, na šta smo reagovali obezbjeđujući dovoljne količine eura. Tom promptnom reakcijom ubijedili smo građane da nema potrebe da podižu svoje depozite, jer mi garantujemo za svaku konveribilnu marku koja je puštena u opticaj – svaka ima pokriće i to je ono što građani prepoznaju i zbog čega imaju povjerenje u Centralnu banku.
Mi smo usvojili strateške ciljeve, kojima prethodi sistem vrijednosti od nekoliko elamenata kojih se pridržavau svi zaposlenici, a to su profesionalizam, ravnopravnost, posvećenost, odgovornost i lojalnost. Mi smo zaista BiH u malom, poslujemo na cijeloj teritoriji zemlje i to u potpunosti u skladu sa evropskim standardima i kada konačno dođe trenutak ulaska BiH u EU, bit ćemo prva institucija potpuno spremna za taj proces”, poručuje Softić.
Ovu poprilično idiličnu sliku prikazanu iz guvernerske vizure potvrđuju i ostali djelatnici Centralne banke, pri čemu se neki sa dugogodišnjim stažem u toj instituciji sjećaju i vremena kada je stanje bilo daleko od ružičastog.
Đorđe Racković, rukovodilac Odjeljenja za platne sisteme, koji na osnovu svog dvadesetogodišnjeg iskustva tvrdi da CBBiH funkcioniše kao porodica sastavljen od izuzetnih stručnjaka koji svoj posao obavljaju isključivo na principima profesionalnosti, “jer se ova vrsta posla na ovom nivou jedino tako može obavljati”, tako nam prepričava poprilično apsurdnu situaciju u kojoj se našao prije dvadesetak godina kao šef tima za promociju konvertibilne marke.
Početno nepovjerenje
“Veliki broj mojih tadašnjih radnih kolega odlazio je u bivši SDK i mijenjao plate u konvertibilnim za njemačke marke, tako da je poprilično smiješno izgledalo to da ja promovišem KM, a ne mogu u njenu vrijednost ubijedili ni vlastite kolege”, prisjeća se Racković, s neskivenim ponosom ističući, međutim, da je ta vrta skepse trajala samo prvih nekoliko mjeseci od uvođenja nove bh. valute.
S jednakim žarom, on se sjeća i vremena na prelazu dva milenija, koji je označen i prelaskom sa starog na novi sistem platnog prometa BiH.
“Mi smo tada praktično oborili svjetski rekord, jer nam je oprema došla tek u oktobru 2000. a trebali smo početi raditi po novom sistemu od januara 2001. godine. Nešto ranije organizovao sam odlazak u Sloveniju, koja je sličan proces već privodila kraju, kako bi ljudi vidjeli kako će u konačnici izgledati novi sistem. Na završnoj večeri sa predstavnicima slovenske Centralne banke, domaćini su nam pričali da se oni ni nakon deset godina tranzicije nisu uspjeli osloboditi zavoda za platni promet i da još uvijek rade po dvojnom sistemu, nakon čega su nas upitali za naš terminski plan. Kada sam im rekao da čekamo da za mjesec-dva dobijemo opremu i da planiramo da za tri-četiri mjeseca sve pripremimo i krenemo s radom potpuno nezavisno od starog ZPP-a, uslijedila je nevjerica, iz koje se nazirao i blagi podsmijeh, koji je nestao tek nekoliko mjeseci kasnije kada su Slovenci došli u uzvratnu posjetu, uvjerili se da stvari funcionišu i priznali nam da, s obzirom na vlastito iskustvo, nisu vjerovali da ćemo uspjeti u svom naumu.
Naime, postoje dva puta – jedan je tranzicija, koja od 10 faktora ima devet pluseva i jedan minus – dugotrajnost provedbe, a drugi Cut Off, koji smo mi radili, a koji od 10 stvari ima samo brzinu kao plus, a sve ostalo su minusi, jer svugdje može biti problema – no, na kraju smo dobrom pripremom uspjeli sve te potencijalne minuse pretvoriti u pluseve.
Sjećam se da sam tadašnjem guvrneru Peteru Nichollu rekao da je najbolje da s novim platnim sistemom krenemo od petka, 5. januara, a na njegovo čuđenje zbog čega preskačemo prethodna dva radna dana nakon Nove godine, pojasnio sam mu da ćemo tako, ukoliko nešto ne bude valjalo, imati mogućnost da sve eventualne nedostatke ispravimo tokom vikenda. Međutim, tog 5. januara sve je proteklo kako treba, a tako je i danas, s tim što smo konstantno radili na unepređenju novog platnom sistema – i trenutno radimo na proširivanju usluga za klijente, već imamo projekt za dio tog sistema koji se odnosi na žirokliring, gdje želimo biti potpuno spremni za pristupanje EU, tako da od kraja iduće godine, prema našem planu, sve banke i mi trebamo da imamo implementiran SEPA žiro kliring, koji je potpuno prilagođen evropskom načinu plaćanju, tako da naše eventualno pristupanje EU neće tražiti nikakvih dodatnih aktivnosti”, ističe Racković, najavljujući da će, od iduće godine, za određene institucije u funkciji biti i centralni registar računa fizičkih lica.
“Porođajne muke” vezane za ustroj Centralne banke i afirmaciju konveritiblne marke dobro pamti Enver Backović, koji je u te procese bio pionirski uključen praktično još od 1994. godine, kao viceguverner tadašnje Narodne banke BiH, a danas je u rad CBBiH uključen kao ekspert za monetanu politiku.
“Čak su i prijedlozi o imenu nove državne valute trajali mjesecima, jer se baratalo različitim istorijskim nazivima, poput dolara, groša, talira…, da bi na kraju prevladala konvertibilna marka. Ja lično imao sam primjedbu na takav naziv, objašnjavajući činjenicu da se konvertibilnost ne može određivati nazivom, nego se ona mora dokazati u praksi…”, prisjeća se Backović, kojeg to blago neslaganje sa izborom imena bh. valute nije omelo da izuzetno aktivno radi na opravdavanju njenog epiteta konvertibilnosti, posebno na vanjskom planu.
Uspješna promocija
“Ona je interno automatski bila konvertibilna, s obzirom na princip Valutnog odbora, koji podrazumijeva da monetarna aktiva odgovara monetarnoj pasivi po određenom fiksnom kursu, ali smo htjeli postići i eksternu konvertibilnost, pa smo organizovali promotivnu kampanju, prije svega u susjednim državama, a potom Sloveniji, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Njemčakoj…, gdje je velika koncentracija naše dijaspore, ali i naših ljudi koji putuju prema tim zemljama. To je bio zahtjevan zadatak, jer, iako ljudi u tim zemljama koje se bave monetarnim finansijama i bankarstvom dobro znaju šta je Valutni odbor, nužno je bilo steći njihovo povjerenje, tako da smo im morali lično prezentirati KM i pridobiti ih za sklapanje aranžmana koji su u početku bili uvjetovani garancijama u vidu odgovarajućih depozita, što se kasnije, kada smo stekli povjerenje, promijenilo i sve je išlo mnogo jednostavnije.
U početku nije išlo glatko ni na domaćem terenu, jer trebalo je steći i povjerenje naroda, koji nije znao šta je Valutni odbor, mada smo mi i do tada imali internu konveribilnost u smislu zamjene bivšeg bosanskog dinara za njemačke marke. Dvije varijatne KM – za Federaciju BiH i Republiku Srpsku, distribuirane su na način da su pomiješane, odnosno da je većim dijelom federalna slata u RS i obrnuto, ali ljudima to nije bilo bitno, jer nisu gledali šta na novčanici piše, nego šta se s njom može napraviti. Čim su shvatili da sa KM mogu otići u Hrvatsku, Srbiju i druge zemlje i zamijeniti je za tamošnje valute, a i ovdje je slobodno mijenjati, ona je istog momenta bila prihvaćena”, ističe Backović, koji, potcrtavajući da je i nakadašnja Narodna banka, čije devizne rezerve od 300 miliona nakadašnjih njemačkih maraka su prenesene na CBBiH, faktički funkcionisala kao Valutni odbor, bez puno filozofiranja izbija adute iz ruku dežurnih kritičara koji periodično izlaze u javnost sa upozorenjima da je taj princip prevaziđen i da je vrijeme da naša zemlja dobije centralnu banku u punom smislu tog pojma.
“CBBiH jeste Valutni odbor i nije centralna banka u klasičnom smislu. Ona puno više liči na primjenu takozvanog zlatnog standarda, nego na neku emisionu ustanovu koja će emitovati novac ex nihilo – iz ničega. Ne, mi uvijek imamo podlogu zašto to radimo, a ta naša podloga je euro – znači, koliko eura uđe, toliko može izaći KM, što je vrlo slično zlatnom standardu, po kojem se po fiksnom paritetu može izdati novčanica onoliko koliko se može prikupiti zlata.
Ono što obezbjeđuje Valutni odbor jeste povjerenje ljudi, jer ne može doći do inflatornog udara u monetartnom smislu i on je u tom smislu odigrao veliku ulogu, a što se tiče kritika i primjedbi da poslije 20 godina nešto treba mijenjati, mi ćemo svakako, to je 100 posto izvjesno, ulaskom u EU izaći iz koncepta Valutnog odbora, jer tada ulazite u sistem evropskih centralnih banaka i morate biti klasična centralna banka, sa svim funkcijama koje centralne banke u okviru evropske monetarne unije imaju”, naglašava Backović.
Referirajući se na neka davno prošla vremena, na osnovu navedenih objašnjenja moglo bi se zaključiti da je konvertibilna marka “čvrsta kao Željina odbrana”. No, zlobnici i mlađi čitaoci koji se ne sjećaju zlatnog doba bh. fudbala od prije tri-četiri decenije na osnovu takvog poređenja mogli bi pohrliti u mjenjačnice da svoje zalihe KM brže-bolje pretvore u neku zapadnu valutu, pa smo stoga odustali od “lirskih slika” tog tipa i realnu ocjenu kvaliteta domaće valute potražili i od Rusmira Bureka, samostalnog stručnog saradnika za vještačenje novca, koji je nekada bio stub odbrane FK Željezničar, a danas je stub odbrane CBBiH od falsifikatora i krivotvoritelja, što su, kako nam je odmah u startu pojasnio, dvije različitite kategorija kriminalaca, jer prvi prepravljaju vrijednost originalnih, dok drugi izrađuju potpuno nove lažne novčanice i kovanice.
Vrhunska zaštita
“U aspolutnoj većini slučajeva, iznad 99 posto, radi se o krivotvorinama, mada smo prije nekoliko godina u Mostaru, recimo, zabilježili i falsifikovanje u kojem je novčanica od 20 KM prepravljena u nepostojećih 25 KM – i prošla kod trgovca!?
U 90 posto slučajeva sumnje na krivotvorinu su opravdane, jer su službenici komercijalnih banaka koji nam ih prijavljuju prilično iskusni, pogotovo kada se radi o novčanicama.
Krivotvorine se najviše podmeću starijim ljudima na pijavi ili navečer konobarima, u apoenima od 10, 20, 50 i 100 KM, zavisi po godinama – u ovoj godini smo u cjelini zaprimili najmanje sumnjivih novčanica, kojih godišnje obično bude od 1.200 do 1.300, dok krivotvorenih kovanica imamo oko 4.000 godišnje i to većinom u apoenu od 1KM”, otkriva nam Burek, koji na naše čuđenje zbog učestalosti krivotvorenja kovanica niske vrijednosti odgovara jednostavnim objašnjenjem da to uopće nije sitan kriminal kako se čini na prvi pogleda, jer je tu vrstu krivotvorine najlakše podvaliti, budući da malo ko provjerava valjanost sitništa kojeg stavlja u džepove. Uz opasku da su u zadnje vrijeme primjetne i kovanice od 1KM vrlo dobrog kvaliteta, Burek kaže da su, pak, krivotvorene novčanice KM sve lošije – na običnom papiru i s nekvalitetnom štampom i bojom, ali da su “opasni” dolar i euro, pogotovo zbog toga što prosječni građani i nisu pretjerano upoznati s njihovim originalnim izgledom. Ipak, među krivotvorinama u procentu od 75-80 posto prednjači domaća te evropska valuta, najčešće u apoenima od 50 i 100 eura, s tim što je u posljednje vrijeme sve prisutnija krivotvorena novčanica od 20 eura iz nove serije.
Prenoseći nam svoje osmogodišnje iskustvo rada na vještačenju novca, Burek posebno ističe ulogu službe čiji je član u izradi novčanica KM, pri čemu potencira kvalitet zaštite domaće valute koji je, kako kaže, na vrhunskom nivou.
“Stvaranje novčanice je umjetnost i vrlo je zanimljivo, od same izrade profila nekog lica u tačkicama i crtama, do ravne i reljefne štampe. Sve naše novčanice su zaštićene prvoklasno, pogotovo izdanja 2012. i 2017., jer imamo najmodernije zaštitne elemente, kao na novčanici od 100 dolara.
Imamo novi vodeni žig, sa prepoznatljivim kipovima postavljenim ispred zgrade Banke, promijenjena je i zaštitna nit – možda ste primijetili plastificirano pero rađeno na bazi pčelinjeg oka, po uzoru na 100 dolara”, opisuje Burek, uz napomenu da svaka novčanica prije štampanja prolazi više od sto vizuelnih i mašinskih kontrola te kao sljedeći cilj unapređenja izgleda novčanica konvertibilne marke navodeći približavanje njenog dizajna nivou švicarskog franka.
Za razliku od Bureka, koji vrlo slikovito dočarava zanimljivost svog posla, pritom elegantno zaobilazeći detalje koji bi na bilo koji način mogli otkriti više nego što trebaju znati ljudi izvan njegove kancelarije, Jasmin Hadžigrahić, rukovodilac Odjeljenja za informacione tehnologije, mnogo je samozatajniji u opisivanju načina na koji on i njegove kolege štite integritet Centralne banke i bankarskog sistema u cjelini. Čak ni kada se treba pohvaliti činjenicom da Centralna banka nikada nije bila žrtva iole ozbiljnijeg hakerskog napada, što je hronična opasnost od koje strijepe sve finansijske institucije na svijetu, Hadžigrahić se ne opušta i svaku riječ mjeri filigranskom vagom.
“Maksimalno smo fokusirani na zaštitu naše infrastrukture i IT sistema u cjelini, tako da, i ukoliko je bilo hakerskih napada, oni su bili vezani za servise koji ne uključuju podatke CBBiH, odnosno neke naše vanjske servise, tako da bilo kakav eventualni problem sa hakerskim napadom ne bi ugrozio poslovanje Centralne banke”, sve je od “tajni zanata” koje uspijevamo saznati od Hadžigrahića, koji u Centralnoj banci radi od 2009. godine, a svoje odjeljenje opisuje kao “malu porodicu čiji članovi pomažu jedni drugima i koji se uvijek iznova moraju dokazivati ostalim kolegama, pružajući im svakodnevnu podršku, kojima pokazuju kolika je uloga i značaj IT sektora”.
Saradnja s medijima
Jedna od onih koji direktno ovise upravo o funkcionalnosti IT sistema Banke je i Ana Margetić, šefica Službe za monitoring transakcija konvertibilne marke. U CBBiH zaposlila se 1997. godine, po okončanju studija u Sjedinjenim Američkim Državama, kao asistentica viceguvernera, ubrzo nakon čega je “bačena u vatru” pri uspostavljanju SWIFT sistema plaćanja, odnosno reforme platnog sistema, što je bila više nego dovoljna referenca za dalje vođenje Službe za velika plaćanja, na čijem čelu je bila 12 godina prije preuzimanja monitornig službe.
“Monitoring transakcija KM u osnovi podrazumijeva korištenje jedinog instrumenta monetarne politike koji imamo na rapolaganju, odnosno monitoring računa obaveznih rezervi komercijalnih banaka.
Taj monitoring trenutno pokazuje da su te obavezne rezerve poprilično iznad zakonskog minimuma, što nije nužno dobro, jer znači da privreda ne funkcionira, da banke jednostavno nemaju gdje uložiti pare, nego ih drže na računu, što je najgore što se može uraditi. Mogli bi eventualno izvesti vani taj višak, ali s obzirom na to da smo mi uveli negativnu kamatnu stopu na depozite komercijalnih banaka iznad obavezne rezerve, opet ih manje košta da ovdje drže svoj novac, nego u evropskim bankama”, objašnjava pat poziciju u kontekstu vječitog prepucavanja domaćih privrednika i komercijalnih bankara o tome da li je starija koka ili jaje, odnosno da li je prevelika likvidnost banaka plod njihove nevoljkosti da ulažu u privredu ili manjka kvalitetnih privrednih projekata.
“Inspekciju” Centralne banke završavamo tamo gdje obično započinje svaki naš kontakt sa tom institucijom – u press službi. Danijela Golijanin, asistentica za odnose s javnošću, više se i ne sjeća da li je u CBBiH počela raditi 1998. ili 1999. godine, ali vrlo dobro pamti da je posao dobila “sasvim slučajno, javivši se na oglas u novinama, bez bilo kakve štele”.
“Radila sam za strance, a pošto mi je isticao ugovor, prijavila sam se na konkurs CBBiH, tadašnji guverner Peter Nicholl pozvao me na razgovor i primio me na posao”, priča nam Golijanin, koja je praktično jedna od osnivača Službe za odnose s javnošću Centralne banke. Evocirajući uspomene iz tih vremena, ona ističe da je sve morala učiti u hodu, uključujući i brojne bankarske i ekonomske pojmove od kojih su mnogi bili novost i za domaće stručnjake sa dugogodišnjim iskustvom u finansijskoj struci.
“Nije bilo baš lako, tim prije što smo uporedo bili i prevodioci, a radili smo i mnoge druge poslove koji nisu baš u potpunosti bili u opisu radnog mjesta.
Samo promovisanje konvertibilne marke bilo je prilično naporno i stresno. Naprimjer, desila mi se situacija da obilježavamo prvi rođendan KM, što uključuje i odgovarajući baner u tri jezičke verzije, ali ja sam jedostavno previdjela da riječ sretan ima i svoju inačicu, tako da sam zbog jednog slova morala juriti u fabriku, da zaustavim štampanje i ispravim grešku, koja bi se, da je ostala, tumačila na ko zna kakav način.
Znalo se desiti i da nam pukne guma na džipu kojim prevozimo promotivni materijal, pa onda letke dijelimo ručno, bukvalno od vrata do vrata…”, otkriva nam Glojanin onu malo neugodniju stranu posla, vraćajući se odmah na njegov ljepši dio, u kojem ona posebno ističe konatakte sa običnim građanima koji, kako kaže, svakodnevno zovu i traže različite savjete.
“Meni jedan od dražih takvih poziva, koji mi je ostao u neizbrisivom sjećanju, stigao je prije nekoliko godina iz Mostara, kada nas je čovjek nazvao i pitao šta može uraditi sa novcem iz dječije kasice u kojoj je bilo 400-500 KM, ali sve u novčanicama od po 5KM, koje su prestale važiti, a već im je bio istekao rok za zamjenu. Kada sam mu poslije nekoliko dana javila da je rok za zamjenu produžen, bio je oduševljen i za muštuluk mi je poslao čokoladu koju smo kolege i ja sa zadovoljstvom podijelili, mada u principu ne smijemo primate nikakve poklone”, objašnjava nam Golijanin, izražavajući zadovoljstvo što je većina građana koji se obraćaju Službi pozitivno raspoložena prema Centralnoj banci te precizirajući da se njihovi upiti mahom odnose na probleme s kreditima, ali da ima i vedrijih, pa i pomalo neobičnih tema telefonskih poziva, poput raspitivanja za mogućnost kupovine dukata radi adekvatne organizacije svadbe, odnosno kićenja mlade…
Što se, pak, tiče odnosa s kolegama novinarima, Golijanin pokazuje izuzetnu odlučnost u dokazivanju tvrdnje koja nema nikakvog uporišta u realnosti, ali je izuzetno kolegijalna – da među predstavnicima medija koji sarađuju sa CBBiH nema niko “težak”. “Nismo imali nekih teških situacija s novinarima, iako smo dnevno znali imati po 80 novinarskih upita. Jesmo na press-konferencijama imali suvišnih pitanja, ali ne i bilo kakvih ozbiljnih problema s novinarima, vjerovatno i zbog toga što je svaki guverner bio dosta otvoren prema medijima.
U posljednje vrijeme dodatno smo se otvorili prema javnosti putem društvenih mreža, mislim da smo jedina institucija koja ima Twitter, a kada je riječ o novinarima, oni puno koriste našu web statističku stranicu, koju također mnogo koristi i diplomatski kor”, zaključuje Glojanin priču o otvorenosti Banke, istovremeno nas ljubazno obavještavajući da od fotografiranja Trezora ipak nema ništa, jer i svaka tranparentnost ima svoje granice…
Manjak ljudstva
Na pitanje o eventualnim manjkavostima u unutrašnjem ustroju Centralne banke, jedinu konkretnu primjedbu, kao što i priliči, nudi jedan od njenih najiskusnijih radnika – Đorđe Racković.
U svom živopisnom stilu, on objašnjava da je, u slučaju odjeljenja na čijem je čelu, osnovni problem to što “ne želimo sjediti na lovorikama, nego smišljamo nove projekte, koji potom ostaju kod nas”.
“Menadžment Banke nastoji i da uštedi pa se nekad možda štedi i gdje ne bi trebalo – to je neka moja zamjerka. Zašto? Naime, napravili smo registar računa, pa je on i ostao kod nas, a isto se desilo i sa registrom kredita, pa onda osnovni posao bude opterećen drugim stvarima…”, objašnjava Racković, čiju “pritužbu” guverner Softić komentira konstatacijom da CBBiH kontinuirano unapređuje svoju organizaciju, “za šta uvijek treba kvalitetnih ljudi”.
“Radimo na evaulaciji doprinosa pojedinih uposlenika, tako da ćemo vjerovatno izvršiti i neke preraspodjele poslova.
U svakom slučaju, smatramo da su nam ljudski resursi najvredniji dio organizacije i da je sve ovo što smo do sada kvalitetno uradili bilo zahvaljujući kvalitetnom kadru u CBBiH”, diplomatski odgovara Softić.
