Fikret Čaušević, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, nastavio je svoj akademski angažman na međunarodnom planu, objavivši svoju novu knjigu – A Study into Financial Globalization, Economic Growth and (In)Equality (Studija o finansijskoj globalizaciji, ekonomskom rastu i (ne)jednakosti), koju je renomirani izdavač Palgrave Macmillan na svjetsko tržište plasirao ovog proljeća. Bio je to direktan povod za razgovor sa profesorom Čauševićem, koji je za Business magazine otkrio osnovna saznanja do kojih je došao u ovom naučnom istraživanju, posebno ih pojašnjavajući u kontekstu aktuelne ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini i regionu.
BM: Šta je bilo u središtu Vašeg istraživanja i kakvi su glavni zaključci?
ČAUŠEVIĆ: Šta je osnovni paradoks finansijske liberalizacije? Vrlo interesantno je da su ustvari najveći finansijski problemi i negativan odnos između relativnih stopa rasta, odnosno stopa promjene bruto domaćeg proizvoda po zemljama u odnosu na ukupan procenat promjene svjetskog BDP po glavi stanovnika – u najrazvijenijim ekonomijama. Zaključak je da je u grupi najrazvijenijih zemalja došlo do generiranja najvećih finansijskih problema, najvećih špekulacija i najvećih pronevjera kapitala i kod većine njih nije postojala pozitivna korelacija između potpune finansijske libaraliziranosti i ekonomskog rasta u prvih 14 godina ovog stoljeća, a posebno u periodu 2005. – 2014.
Za razliku od njih, među 20 najbrže rastućih ekonomija svijeta, čak je 18 zemalja u razvoju, a samo dvije razvijene, i to Latvija na 20. mjestu, koja je tek postala zvanično razvijena, i Makao, koji nije nezavisna država nego specijalno administrativno područje Kine – on je treći na listi, ali zahvaljujući rastu zasnovanom na turizmu, odnosno kocki.
U prvih 14 godina ovog stoljeća, od razvijenih zemalja najbolje stojeće ekonomije bile su Njemačka, Švedska i Švicarska.
Od 2005. Njemačka je smanjila i svoj javni dug, za razliku, recimo, od Francuske, čiji javni dug je veći od 82 posto njenog BDP-a, što još uvijek nije alarmantno, ali imajući na umu izdašnost francuskog socijalnog sistema, realno je tu očekivati probleme. Francuska neće moći ekonomski izdržati takvu izdašnost sitema socijalne zaštite i morat će kresati te rashode, a to će prvo raditi tamo gdje su otpori najmanji – u kulturi i obrazovanju, mada će morati i da redefinira svoje vojne rashode, jer sumnjam da će ih moći priuštiti na nivou poput sadašnjih. Dakle, Francuska bi mogla biti veliki problem za cijelu Evropu, jer se po svim pokazateljima makroekonomski loše ponašala.
Takve relacije između finansijske libaralizacije i efekata na ekonomski rast mogu vrlo lako da dovedu do preispitivanja nekih od ključnih stavova. Ustvari, to je već u toku – Sjedinjene Američke Države, koje su tradicionalno bile najveći proponent liberalizacije, u zadnje četiri godine uvele su najveći broj restrikcija na trgovinu robama…
Vidjet ćemo šta će se dalje dešavati…
BM: Kakva je korelacija između liberalizacije u kontekstu direktnih stranih investicija i ekonomskog rasta?
ČAUŠEVIĆ: Tu je možda najilustrativniji primjer Kine, koja je bila jedna od najbrže rastućih svjetskih ekonomija i, prema podacima Svjetske banke, u periodu od 2000. do 2014. privukla 2.240 milijardi američkih dolara direktnih stranih investicija.
Od toga je najviše – oko hiljadu milijardi dolara, uloženo u periodu 2009. – 2014. Međutim, bruto društveni proizvod Kine je više rastao u periodu do 2009. – drugim riječima, efikasnost direktnih stranih ulaganja je poslije bila značajno manja, tako da je realna stopa prosječnog rasta bila u padu od 7,6 posto…
BM: Pojednostavljeno rečeno, ključna je, dakle, struktura investicija, a ne isključivo njihov obim?
ČAUŠEVIĆ: Da, važan je kvalitet direktnog stranog ulaganja, odnosno u šta se ulaže…
U našem regionu, recimo, u prvih 10 godina ovog stoljeća zemlje sa najviše direktnih stranih investicija po stanovniku bile su Hrvatska i Bugarska, sa prosjekom od oko 5.150 dolara po stanovniku, ali je intresantno da je najveći porast njihovog priliva bio od 2005. do 2008., a obje zemlje su upravo u tom periodu naglo povećale svoj vanjski dug – Bugarska sa 60 na 105 posto, a Hrvatska sa 63 na 100 posto BDP-a.
Znači, šta se desilo, kakva je struktura vanjskih ulaganja tu bila? Oko 55 posto direktnih stranih investicija bilo je usmjereno na finansijske usluge, građevinarstvo i trgovinu, što su sve ulaganja koja su orijentirana primarno na domaće tržište i generiraju ekonomski rast vođen domaćom tražnjom, koji je izrazito bio podržan intenzivnom kreditnom aktivnošću banaka.
Dakle, nije poenta u samoj vrijednosti direktnih stranih investicija, nego u njihovom kvalitetu – one u jednoj zemlji mogu biti vrijedne 15, a u drugoj pet milijardi dolara tokom pet godina, ali ako je u ovu drugu 70 posto uloženo u izvozno orijentiranu prerađivačku industriju, a u prvoj je 10 milijardi otišlo u servisni sektor orijetniran na domaće tržište, onda će ova u koju je više investirano ustvari biti suočena sa rastom uvozne zavisnosti, odnosno rastom vanjskog duga u odnosu na BDP…
BM: U tu klopku nisu upale samo zemlje naše regije?
ČAUŠEVIĆ: Kriza javnih dugova u EU, posebno u eurozoni, postala je jasna u maju 2010., kada je za Grčku bilo definitivno da je de facto bankrot.
U problemu je bila i Republika Irska, koja je povećala svoj javni dug sa 24 na 122 posto, koja je specifična, što sam pokazao i u knjizi – u periodu 2012. – 2014. ona je uspjela smanjiti svoj javni dug sa 122 na 77 posto, ali to je i dalje triput više nego 2006. godine.
No, bio je potreban jako veliki interventni paket za Irsku, u čiji bankarski sektor je ubrizgano više od 90 milijardi eura samo sa nivoa EU direktno, a od 2008. do 2012. dato je i 145 milijardi eura garancija za irski bankarski sektor.
Ukupan paket u obliku direktnog ubrizgavanja svježeg novca Evropskog stabilizacionog fonda (European Stability Mechanism – ESM) u bankarski sektor EU, prije svega eurozone, u periodu 2008. – 2012. bio je 592 milijarde eura, a u obliku garancija 906 milijardi eura, čemu treba dodati i sredstva Međunarodnog monetarnog fonda za Irsku, Portugal, Grčku i Španiju…
Bit je u tome da je djelovala jedna supranacionalna institucija, koju je osnovala EU da spašava neke od najznačajniih zemalja eurozone…
BM: Taj model mi zvuči nalik na Vašu ideju o formiranju evropskog garantnog fonda za zapadni Balkan, koju ste predstavili prije nekoliko godina?
ČAUŠEVIĆ: I u svojoj najnovijoj knjizi iznio sam svoj prijedlog o osnivanju garantnog fonda Evropske unije za zapadni Balkan, kojim bi EU garantovala za emisiju državnih obveznica zemalja regije čijom bi se prodajom finansirali isključivo razvojni projekti – infrasturktura plus izvozno orijentirani poslovni klasteri na međudržavnoj osnovi.
EU bi zauzvrat imala efektivne mehanizme kontrole upravljanja regionalniom javnim kompanijma, jer bi njihovi novčani tokovi bili ključni zalog za navedene garancije. Po tom osnovu, EU bi imala pravo na “zlatnu dionicu” u svim javnim kompanijama, čime bi direktno uticala na poboljšavanje korporativne kulture i sprečavanje uticaja politike na donošenje ključnih poslovnih odluka, ali isto tako i sprečavanje pritisaka za pretjerano brzu privatizaciju tih kompanija, jer iskustvo iz posljednjih dvadesetak godina pokazalo je da nije tačna teza da je privatni kapital nužno bolji i efikasniji – najbolja je kombinacija državnog i privatnog…
U ovoj knjizi predložio sam osnivanje takvih fondova za sve regione u svijetu, odnosno sve zemlje u razvoju koje su članice nekih regionalnih integracija…
BM: Kako stoje stvari s tim prijedlogom na domaćem terenu – je li ga iko od nadležnih barem ozbiljno razmotrio?
ČAUŠEVIĆ: Nisam dobio poziv ni od jednog kreatora ekonomske politike na bilo kojem nivou vlasti u BiH. Mada, moj prijedlog se prvenstveno odnosi na državni nivo, jer podrazumijeva emisiju državnih obveznica – dakle ne entitetskih. Entititeti tu trebaju sarađivati i založiti imovinu javnih preduzeća.
Znači, to je test, ne isprazna priča da smo za BiH. Dajte da konkretno pokažemo, zalaganjem imovine preostalih pet velikih infrastrukturnih preduzeća – tri elektroprivrede i dva telekoma, za emisiju državnih obveznica. Telekom Srpske je prodat, ali u regionalnom kontekstu posmatrano, njegov vlasnik Telekom Srbije je državno preduzeće, pa ako se Vlada Srbije odluči na njegovu privatizaciju, onda bi mogli koristiti i taj paket kao zalog za regionalne projekte koji bi bili na relaciji naših dviju zemalja, a za koje bi garantirao evropski fond…
