Ne znam za vas, dragi moji, ali ja nekako sve manje vjerujem u onu narodnu Ćutanje je zlato. Uvjerena sam, a mogla bih podastrijeti i hrpu dokaza da smo tu gdje jesmo upravo zato što smo ćutali. Osim problema sa kojima se na dnevnoj bazi susrećemo, kada zarad žurbe, pristojnosti, umora ili tek želje da što prije završimo posao pa otćutimo, sve češće primjećujem da čak i tamo gdje nas zovu „da uzmemo učešća u javnoj raspravi“ najviše prostora da govore dobijaju predstavnici vlasti i vladinih institucija (oni koji su nas i doveli tu gdje jesmo, jel’ te?), dok je ostalima namijenjena uloga ćutača, klimoglavaca, popunavatelja broja poželjnih učesnika da bi se ispunila forma zašto je skup uopće i sazvan.
Nedavno sam prisustvovala skupu na kojemu se razgovaralo o poreznoj reformi, a panelisti su bile osobe iz politike, akademske i poslovne zajednice. Nisam precizno štopala vrijeme, ali znam sigurno da su predstavnici vlasti i vladinih institucija dobili barem dvostruko više vremena da iznose svoje stavove o tome u kojem pravcu treba ići porezna reforma u odnosu na poslovnu zajednicu. Hvala Bogu, predstavnik akademske zajednice iza sebe ima višedecenijsko iskustvo borbe sa gomilom bučnih studenata smote je rekao sve što je želio i mislio.
Jedini koji su bili pitani pa prekidani taman kada su trebali dati odgovor na pitanje koje im je postavljeno (nakon što bi napravili kratki uvod) bili su, pogađate, biznismeni. Podrazumijeva se da su organizatori na ovakvim skupovima ljubazni prema panelistima, učesnicima, gostima – no, ovoga puta lijepo se mogla osjetiti tanka linija koja ljubaznost spram ostalih učesnika dijeli od snishodljivosti sa kojom su se organizatori, a i pripadajući moderator, odnosili spram pripadnika vlasti i vladinih institucija. Da nije žalosno, bilo bi smiješno, kako je moderator „paneliste koji su došli i nisu dužni trpiti grijehe onih koji nisu došli“ (odnosi se na ekipu iz vlasti i vladinih institucija) pokušali braniti od učesnika konferencije naoružanih do zuba – argumentima.
Ne trebam reći da je ono što su govorili ljudi iz poslovne zajednice (realnog sektora, prakse, života) bilo xyz puta zanimljivije od nekakvih istraživanja, projekcija i priče o tome šta bi bilo kad bi bilo (a po svoj prilici neće biti).
I zato na kraju savjet organizatorima ovakvih događaja. Vlade, parlamenti, vladini dužnosnici su vrlo promjenljive kategorije (uglavnom traju četiri godine) i njihova je obaveza da učestvuju u javnim raspravama i odgovaraju na pitanja građana. Biznismeni, novinari, građani traju mnogo, mnogo duže…
