Dr. Adi Imširović, sarajevski đak, harvardski student i Fulbrightov stipendista, a danas glavni istraživač Oksfordskog instituta za energetske studije, iza kojeg su i decenije radnog iskustva u realnom sektoru, stečenog na pozicijama šefa Globalnog odjela za naftu u Gazprom Marketing & Tradingu, direktora ureda Petracoa u Singapuru te regionalnog menadžera Texaco Oil Tradinga za Aziju, autor je niza stručnih radova i članaka o energetskoj sigurnosti te cijenama nafte i gasa, kao i knjige Trgovanje i otkrivanje cijena sirove nafte: Rast i razvoj međunarodnih tržišta nafte (Trading and Price Discovery for Crude Oils: Growth and Development of International Oil Markets), objavljene u avgustu prošle godine.
U razgovoru za Business Magazine, Imširović iznosi svoje viđenje aktuelne energetske krize uzrokovane ruskom agresijom na Ukrajinu te sugerira moguće putokaze za njeno ublažavanje, s posebnim osvrtom na opcije koje su u tom kontekstu na raspolaganju Bosni i Hercegovini.
BM: Ruska agresija na Ukrajinu ponovo je aktuelizirala energetsku ovisnost Evrope o Rusiji, a Evropska komisija prije nekoliko dana predstavila je i nacrt plana prema kojem bi EU “postala neovisna o ruskim fosilnim gorivima znatno prije 2030. godine“ – koliko su takve težnje uopće realne i ostvarive u tako kratkom roku, odnosno koja alternativna rješenja Evropljanima stoje na raspolaganju?
IMŠIROVIĆ: Energetska sigurnost postala je evropski problem broj jedan. Evropa je uveliko ovisna o ruskim fosilnim gorivima. Uvozi oko 40 posto prirodnog gasa, a neke zemlje, kao što su Finska i baltičke zemlje, čak i do 80 posto nafte i njenih derivata. U Njemačkoj i Velikoj Britaniji, pak, uvoz dizela iz Rusije vremenom doseže i polovinu ukupnoga uvoza tog goriva.
S obzirom da se nafta i naftni derivati uglavnom (oko dvije trećine) uvoze morem, njih je lakše zamijeniti uvozom iz drugih regija – Afrike, Sjedinjenih Američkih Država i zemalja OPEC-a.
To je malo teže s gasom, s obzirom na volumen tog energenta koji Evropa uvozi iz Rusije. Međutim, terminali za uvoz tečnog gasa mogu se izgraditi za dvije-tri godine i sa dodatnom infrastrukturom, koja bi povezala postojeće terminale, naprimjer iz Španije i Britanije, do kraja dekade ovisnost bi se mogla znano smanjiti, ako ne i eliminisati.
Naravno, ključne mjere su produženje roka rada postojećih nuklearki i korištenje “zelenih“ izvora kao što su vjetar i sunčeva energija.
Rat u Ukrajini nam je jasno pokazao da je drastično smanjenje ovisnosti o energiji iz Rusije u suštini pitanje opstanka demokratske Evrope. Dakle, Evropa nema izbora.
BM: Dok se deklarativno zalažu za drastično smanjenje kupovine ruskog gasa, nafte i uglja, zemlje EU ipak se ne usuđuju uvesti embargo na uvoz tih proizvoda – da li širenje sankcija i u tom smjeru naprosto čeka povoljnije vremenske prilike ili su igri još neki bitni ograničavajući faktori?
IMŠIROVIĆ: Izvoz nafte i gasa pokriva pola ruskog budžeta. Od toga, barem dvije trećine odnosi se na naftu i njene derivate, a na gas, dakle, puno manje.
Sa Evropom, situacija je suprotna. Ona je jako ovisna o ruskom gasu, što je problem koji ne može riješiti tako brzo.
Sankcije na uvoz nafte mogle bi lako izazvati retalijaciju u vidu zabrane izvoza gasa iz Rusije, što bi Evropu dovelo u jako težak položaj. Modeliranje na našem institutu pokazalo je da bi uz sve moguće mjere (uvoz tečnog prirodnog gasa, bolja efikasnost u potrošnji i slično) Evropi do iduće zime nedostajalo barem 10-15 posto gasa. Proizvodnja bi stala, a svjetla bi morala da se gase.
Dakle, širenje sankcija od strane Evrope može biti učinjeno samo u puno dužem vremenskom periodu.
BM: Za razliku od EU, Amerikanci su zabranili uvoz ruske nafte. S obzirom da, prema raspoloživim podacima, SAD samo 7,5 posto svoje nafte uvozi iz Rusije, koliko je to svrsishodan potez, a koliko samo taktička varka od koje će SAD, kao veliki proizvođač i odnedavno neto izvoznik, u konačnici značajno profitirati?
IMŠIROVIĆ: Američka zabrana na uvoz ruske nafte je simboličan potez koji je popularan na obje strane Kongresa, budući da su Republikanci uvijek na poziciji podrške domaćim proizvođačima.
Amerikanci su počeli uvoz ruske nafte, a posebno naftnih derivata (različite vrste mazuta), kao zamjenu za uvoz teške nafte iz Venecuele, na koju su stavili sankcije. Oni su u pregovorima i ako bi nafta iz Venecuele ponovo potekla ka Americi, nedostatak ruske nafte se ne bi niti osjetio.
BM: Kakva je u cijeloj priči pozicija Velike Britanije – u kojoj mjeri je ona ovisna o ruskoj energiji, a, s druge strane, relaksirana činjenicom da više nije u EU i ne mora pratiti njenu energetsku politiku?
IMŠIROVIĆ: Britanija je možda izvan Evropske unije, ali moderna Evropa nikada nije bila ovako ujedinjena. Britanija je uvela oštre sankcije, kao i zabranu na uvoz nafte i derivata iz Rusije do kraja godine.
Ona je ovisna o Rusiji sa oko 12 posto nafte i derivata iz te zemlje. Posebno je ovisna o uvozu dizela i ruski dizel čini gotovu polovinu uvoza tog derivata. Međutim, ta ovisnost nije dovoljno značajna da se ne može provesti zabrana.
BM: Na prvi pogled, trenutnu naftnu krizu najjednostavnije bi bilo prevazići povećanom proizvodnjom OPEC-a – ako se zanemari sveprisutna želja za ekstraprofitom koji se nudi usljed rata u Ukrajini, koje su objektivne okolnosti zbog kojih navedeno rješenje nije realna opcija?
IMŠIROVIĆ: OPEC može vrlo brzo dodati par miliona barela nafte na tržište i ublažiti trenutnu krizu i visoke cijene.
Problem je politički, jer američki predsjednik Joe Biden, od dolaska na vlast, još nije kontaktirao princa Mohammeda bin Salmana, de facto lidera Saudijske Arabije. S druge strane, Salman ima odlične odnose sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Mislim da OPEC jako griješi. Sa ekonomskog stanovišta, visoke cijene dovest će do ubrzane energetske tranzicije i velike rezerve u zemljama kao što je Saudijska Arabija postat će praktično bezvrijedne. Sa etičkog stanovništva, nastavljanje odnosa sa Putinom nakon invazije na Ukrajinu otprilike je historijski ekvivalentno Americi koja nastavlja kordijalne i ekonomske odnose sa Sadamom Huseinom nakon invazije na Kuvajt.
BM: S laičkog aspekta, čini se da u galopirajućem rastu cijena nafte i njenih derivata ima i mnogo špekulativnih elemenata, ali i klasičnog ratnog profiterstva, prvenstveno kada je riječ o maloprodaji, gdje je odmah po ulasku prvih ruskih tenkova u Ukrajinu došlo do drastičnih poskupljenja benzina nabavljenih još prije nekoliko mjeseci po daleko nižim veleprodajnim cijenama od današnjih. Koliko je takav utisak osnovan i ima li uopće lijeka za takvu vrstu trgovačkog “lova u mutnom“?
IMŠIROVIĆ: Svako tržište ima špekulativnih elemenata i to je normalno. Špekulanti daju tržištu likvidnost. Oni se klade da cijene mogu da porastu, ali i da padnu. Međutim, kritika špekulanata je samo kada cijene rastu – mada oni često doprinose i znatnom padu cijena.
Dugoročno, fundamentalno stanje na tržištu poobjeđuje, a špekulanti zarade ili izgube pare. To, naravno, važi za konkurentna tržišta. Kada tržište nije konkurentno, velike naftne firme povećavaju cijene vrlo brzo nakon naftnoga šoka, a spuštaju ih sporo i kasno. Jedini lijek je liberalizacija tržišta i što veća konkurencija.
Uloga države je da razbija monopole i omogućava što niže ulazne barijere novim i manjim firmama.
BM: U svim sličnim krizama, najgore prođu ekonomski patuljci poput Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, koliko veliku stratešku grešku su vlasti BiH i njenih entiteta napravile rasprodavši kompletnu naftnu industriju, čime su praktično ostali i bez terminala, odnosno mogućnosti stvaranja robnih rezervi kojima bi se mogli ublažiti tržišni potresi poput ovog?
IMŠIROVIĆ: Nije za državu da se bavi naftnom ili bilo kojom drugom industrijom. Međutim, uloga države je da brine za energetsku bezbjednost. Gas je tu dobar primjer. Mi ovismo o Ruskom gasu 100 posto. Hrvatska je sagradila LNG terminal (terminal prirodnog tečnog gasa) u Rijeci i ima alternativu. Mi bi se također morali povezati na taj (ili neki drugi) terminal da bi ojačali svoju energetsku bezbjednost.
Stvaranje robnih rezervi je jako skupo, ali postoje alternative. Država bi mogla izgraditi skladišta i ponuditi privatnom sektoru da skladišti robu u njima, pod uslovom da, u slučaju da su potrebne, te zalihe mogu biti korištene po tržišnim cijenama (Japan i Indija, naprimjer, imaju takve aranžmane).
BM: Kada je riječ o eventualnom povezivanju BiH na riječki ili neki drugi LNG terminal, koliko je to zahtjevan projekt u smislu potrebne infrastrukture, odnosno novca i vremena?
IMŠIROVIĆ: Oko BiH jako se puno investira u gasnu infrastrukturu. Takozvani konektor između Grčke i Bugarske trebao bi biti završen ove godine, a drugi, između Bugarske i Srbije, iduće godine. Kada se ovi gasovodi završe, teoretski bi tečni prirodni gas mogao da se iskrca u Grčkoj ili Turskoj i dovede u BiH preko Srbije. Čak bi i gas iz Azerbejdžana mogao stići istom vezom. Međutim, Gazprom je već zakupio sav gasovodni kapacitet na toj vezi i može lako da zatvori tu opciju.
Postoje dvije druge opcije za vezu sa hrvatskim gasovodom – 107 kilometara veze od Zenice do Slavonskog Broda i 100 kilometara gasovoda na bh. strani od Travnika, preko Posušja, do Imotskog u Hrvatskoj. Međutim, ovaj gasovod bi zahtijevao još jednu liniju na Hrvatskoj strani, između Imotskog i Splita, dakle dodatnih 100 kilometara gasovoda.
Gasovodi otprilike koštaju oko tri miliona eura po kilometru, ali cijena varira u zavisnosti od terena i broja pumpi, odnosno kompresora.
Mislim da je trenutna politička klima u Evropi povoljna za rad na nekom od ovih projekata u kojima bi se morali naći privatni investitori uz podršku od nekih međunarodnih organizacija (MMF, Svjetska banka…). Mislim da bi mnoge strane kompanije bile zainteresovane za učešće u ovom projektu, pogotovo penzioni fondovi kojima je to idealna investicija, s redovnim prihodom i s niskim rizikom.
Konačno, trebalo bi raditi i na drugim projektima čiste energije, kao što su solarna i vjetar.
BM: Da li je realnije očekivati da Rusi obustave dotok gasa Evropi ili da ekstremno povećaju njegovu cijenu? Koja opcija je ustvari gora, posebno s aspekta siromašnih zemalja poput BiH?
IMŠIROVIĆ: Rusi imaju dosta uticaja, ali ne kontrolišu međunarodne cijene nafte, a ugovori sa evropskim zemljama uglavnom su bazirani na tržišnim cijenama. Rusi su već prijetili zatvaranjem protoka gasa za Evropu u slučaju da Evropa zabrani uvoz ruske nafte i derivata. Ruski federalni budžet puno više zavisi o izvozu nafte i derivata, a Evropa puno više zavisi o uvozu gasa. U tom pogledu su kao vezani blizanci i naglo razdvajanje bi bilo opasno za obje strane. Zbog toga će ovo razdvajanje potrajati malo duže…
BM: Kakav epilog energetskog rata uzrokovanog ruskom agresijom na Ukrajinu očekujete i od čega će njegov epilog prvenstveno zavisiti?
IMŠIROVIĆ: Nažalost, mislim da će konflikt i tenzija sa Putinom da se pooštravaju. Kina bi mogla da odigra odlučujuću ulogu moderatora, jer njima visoke cijene energije uopšte ne odgovaraju.
BM: Možete li nam malo šire obrazložiti navedenu konstataciju, koja odudara od prilično uvriježenog stava analitičara da Kinezima upravo odgovara ovakva situacija, “jer će se Rusi morati umjeriti na kinesko tržište i, ovisni o njemu, sniziti i cijene energenata koje tamo izvoze“?
IMŠIROVIĆ: Ta teza uopšte nije tačna i to možemo da vidimo po reakciji na tržištu. Rusi moraju diskontovati svoju naftu za prodaju u Kini, ali je taj diskont od daleko viših cijena. Kina je najviše beneficirala od otvorenog međunarodnog tržišta i mira u svijetu kroz ekonomski razvoj.
Plaćanje je Rusima i dalje problem, a ako se to i riješi sa Kinom preko nekih bar ter aranžmana, Rusija bi se sve više vezala i ovisila o ekonomski i vojno jačoj Kini. To bi bio “skok iz vatre u vrelu tavu“!
Dakle, Kinezima možda situacija politički odgovara, ali ne i ekonomski. Kinezi su jako dobri trgovci, oni će kupiti uvijek po dobroj i diskontovanoj cijeni, međutim, ovaj rat definitvno im ne odgovara iz dva razloga. Prvi je taj što je Kina izrasla u zadnjih 20-30 godina kroz otvoreno tržište i globalizaciju, tako da joj ekonomsko zatvaranje, odnosno deglobalizacija, nikako ne bi išli u prilog. Drugo, ovaj rat je uzrok visokih cijena hrane, energije, sirovina, a sve to Kina uglavnom uvozi.
Ako je cijena nafte 110 umjesto 80 dolara, to što Kinezi dobiju veliki diskont nije nikakav benefit, jer da nije rata cijena bi bila mnogo povoljnija i bez diskonta.
BM: Kada već govorimo o Kinezima, otkud nagli pad cijena nafte, koji je uslijedio nakon nekoliko sedmica galopirajućeg rasta – da li je on posljedica isključivo ponovne pojave korona virusa u Kini?
IMŠIROVIĆ: Rat Rusije protiv Ukrajine je samo jedan od faktora koji trenutno utiču na svjetsko tržište.
Širenje COVID epidemije u Kini, koje bi moglo dovesti do znatnog pada potrošnje drugog po veličini potrošača nafte u svijetu, jako je važan faktor. Međutim, ima i drugih.
Jedan od njih su i špekulanti, koje smo ranije spominjali i koji su svakako profitirali na početku krize. Također, očekivalo se da SAD i Velika Britanija, a potom i EU, zabrane uvoz ruske nafte i naftnih derivata – međutim ispostavilo se da EU to ne može učiniti, tako da tržište nije izgubilo svu rusku naftu, već dva-tri miliona barela dnevno, što je relativno lako nadoknadivo. Treći faktor je činjenica da i SAD i Velika Britanija aktivno rade na ukidanju sankcija Iranu i Venecueli, uz istovremeni pritisak na OPEC da poveća proizvodnju.
Dakle, sve su to faktori pojeftinjenja nafte, ali mislim da je najveći korona virus, jer Kina je drugi najveći potrošač na svijetu i ako ponovo uvede lockdown to bi moglo u vrlo kratkom roku rezultirati smanjenjem njene potrošnje za dva-tri miliona barela dnevno, čime bi se praktično kompenzirao gubitak uvoza iz Rusije…
BM: U konačnici, šta se može očekivati po pitanju stabilizacije cijene nafte i naftnih derivata, pod pretpostavkom da će rat u Ukrajini potrajati?
IMŠIROVIĆ: Prema mom mišljenju, pod uslovom da rat potraje malo duže, ali da značajno ne eskalira, izgubit ćemo dva-tri miliona barela ruske nafte dnevno, što se vrlo lako može nadoknaditi povećanjem proizvodnje OPEC-a – Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati sami mogu proizvoditi dodatnih dva miliona barela praktično već od sutra.
Ako se ukinu sankcije protiv Irana i Venecuele, to je još milion i po barela dnevno.
Znači, vrlo lako možemo nadoknaditi tih dva-tri miliona ruskih barela –istina, bez zaliha koje bismo htjeli imati, takozvanog excess capacity, ali situacija bi se mogla relativno lako kontrolisati. Kad bi sve išlo opisanim tokom, cijena nafte mogla bi ostati na 90 do 100 dolara po barelu.
S druge strane, na Institutu smo modelirali da svaki milion barela koji izgubimo, a ne nadoknadimo, znači otprilike deset do 15 dolara skuplji barel nafte.
