Svijet je i prije trpio teške krize gladi, ali one su bile regionalne i uzrokovane različitim razlozima – ekstremnim vremenskim prilikama, ekonomskim padovima, ratovima ili političkom nestabilnošću, piše New York Times.
Stručnjaci kažu da je u ovom slučaju problematika globalna i uzrokovana mnoštvom faktora povezanih s pandemijom koronavirusa i prekidom ekonomskog poretka – iznenadnim gubitkom prihoda za bezbroj miliona ljudi koji su već jedva preživljavali. Problem su i kolaps cijena nafte, rašireni nedostatak sigurnih prihoda od turizma, prekomorski radnici koji nemaju novca za slanje kući i tekući problemi poput klimatskih promjena, nasilja, preseljenja stanovništva i humanitarnih katastrofa.
Već od Hondurasa do Južne Afrike i Indije, protesti i pljačke izbili su usred frustracija zbog zastoja i brige zbog gladi. Zatvaranjem nastave više od 368 miliona djece izgubilo je obroke i grickalice koje inače dobivaju u školi.
Globalno ne nedostaje hrane niti prijeti masovno gladovanje od pandemije. No, logistički problemi u sadnji, žetvi i prijevozu hrane ostavit će siromašne zemlje izložene u narednim mjesecima, posebno one ovisne o uvozu, rekao je Johan Swinnen, generalni direktor Međunarodnog instituta za istraživanje hrane u Washingtonu.
Iako je sistem distribucije hrane i maloprodaje u bogatim zemljama organiziran i automatiziran, rekao je, sistemi u zemljama u razvoju su “intenzivno angažirani”, čineći ove lance opskrbe mnogo ranjivijima na propise Covid-19 i socijalne distance. ”
Čak i ako ne dođe do velikog porasta cijena hrane, stanje sigurnosti hrane za siromašne ljude vjerojatno će se pogoršati u cijelom svijetu. To se posebno odnosi na ekonomije onih u Sudanu i Zimbabveu koje su se borile prije izbijanja, ili one poput iranske koja je prihode od nafte češće koristila za finansiranje kritične robe poput hrane i lijekova.
U Venezueli bi pandemija mogla nanijeti razoran udarac milionima koji već žive u najvećem svjetskom ekonomskom kolapsu izvan ratnog vremena.
U rasprostranjenom Petareu slumu na periferiji glavnog grada Caracasa i zatvorenom u cijeloj državi, Freddy Bastardo i još petero u njihovom domaćinstvu ostali su bez posla. Njihove zalihe hrane koje je osiguravala vlada, a koje su dolazile samo jednom svaka dva mjeseca prije krize, odavno su presušile.
“Već razmišljamo o prodaji stvari koje koristimo u kući da bismo mogli jesti”, rekao je 25-godišnji Bastardo, inače zaštitar:
“Imam komšije koji imaju hranu i zabrinuti su da, ako protesti počnu, možda nećemo uspjeti otići odavde.”
Neizvjesnost u vezi s hranom također je značajna u Indiji, gdje se radnici s dnevnim nadnicama s malo ili nimalo socijalne sigurnosti suočavaju s budućnošću u kojoj glad predstavlja neposredniju prijetnju od virusa.
Obzirom da su plaće presušile, procjenjuje se da je pola miliona ljudi napustilo gradove, što je pokrenulo “najveću masovnu migraciju u naciji od neovisnosti”, izjavio je Amitabh Behar, izvršni direktor indijske kompanije Oxfam.
Indijska vlada pokrenula je javne kuhinje ali radnici poput Nihal Singha gladuju jer se gužva u tim centrima povećala posljednjih dana.
“Umjesto koronavirusa, glad će nas ubiti“, rekao je Singh, koji se nadao da će pojesti svoj prvi obrok u jednom danu.
Migranti koji su čekali na liniji s hranom borili su se jedni protiv drugih za tanjir riže i leće. Singh je rekao da ga je sram trčati za hranom, ali da nema druge mogućnosti.
“Karanatena je zgazila naše dostojanstvo”, rekao je.
Izbjeglice i ljudi koji žive u zonama sukoba vjerojatno će biti najteže pogođeni.
Kalendarska i ograničenja kretanja već uništavaju male prihode prognanika u Ugandi i Etiopiji, kao i isporuku sjemena i poljoprivrednog alata u Južnom Sudanu i raspodjelu pomoći u hrani u Srednjoafričkoj Republici. Mjere zatvaranja u Nigeru, u kojem živi skoro 60.000 izbjeglica koji bježe pred sukobom u Maliju, dovode do golemog rasta cijena hrane, prema podacima Međunarodnog odbora za spašavanje.
