Za Evropsku uniju u godini koja je iza nas kriza nije manjkalo: mukotrpni pregovori oko Brexita, trgovinski sukob sa SAD, rastuća desnica… Ipak, 2019. je ključna godina za Evropsku uniju, slažu se ekonomski analitičari, naglašavajući kako će se upravo u ovoj godini izgraditi nova politička arhitektura evropske zajednice za narednu deceniju, što će odrediti i budućnost evropskog projekta.
Sami stručnjaci i brojni evropski lideri kažu da ne pamte da se u jednoj godini dešavalo toliko bitnih stvari za EU.
Brexit koji je zakazan za kraj marta, zatim izbori za Evropski parlament u maju gdje se očekuje jačanje populističkih stranaka, nakon čega slijedi i promjena brojnih liderskih pozicija u evropskim institucijama – Evropskoj komisiji, Evropskom vijeću, Evropskoj centralnoj banci, a ističe i mandat Federice Mogherini na mjestu visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Eventualni odlazak Britanije za EU je gubitak, prije svega kada je u pitanju vanjska i sigurnosna politika. Bez vojno snažne Velike Britanije je i utjecaj EU na globalnom planu smanjen. Privredno gledano, Evropa se može snaći i bez Britanaca, a ekonomisti mjesecima ponavljalju da će u tom razvodu Otočani pretrpjeti mnogo veću štetu.
NACIONALNE VLADE
Najbolje objašnjenje za stalne promjene u prognozi za EU kada su u pitanju ekonomija i privreda je – politika. Dva najveća problema EU, neravnomjerna raspodjela bogatstva te pravila i propisi Evropske komisije, dugi izvori nezadovoljstva za mnoge, eskalirali su u političkom glasu koji se više ne može ignorirati niti ušutkati, piše FxStreet. Uz istupanje Velike Britanije iz Unije, sve to znatno podiže rizik od ekonomskih i političkih potresa u EU.
Stvaranje ekonomskog bloka koji im služi, građani su nagradili odanošću. Ipak, kada se građani zemalja EU osjećaju loše zbog politike Evropske komisije, oni ne postavljaju pitanja parlamentu u Bruxellesu, već se obraćaju svojoj nacionalnoj vladi za pomoć.
U 2019. EU je pred ozbiljnim izazovom da umiri oslobođene političke snage koje su okusile moć i osjetile slabost ustanova. Evropski privredni rast trpjet će više nego ikad, jer će Evropa svoju pažnju i energiju okrenuti prema političkoj budućnosti.
Italija, Francuska i Njemačka, centralne zemlje EU, održale su nacionalne izbore u posljednje dvije godine. Zajednička nit izbora u sve tri zemlje bila je ogorčenost biračkog tijela na vladajuću klasu i njenu spremnost da posegne za novim i neistraženim strankama i vođama.
Događaj koji će definitvno imati najveću refleksiju na Evropsku uniju je Brexit, iako je britanska premijerka Theresa May doživjela težak poraz na glasanju u parlamentu 15. januara o njenom sporazumu o Brexitu sa EU. Samo dva i po mjeseca prije predviđenog izlaska Velike Britanije iz EU, poraz Therese May ostavlja niz ishoda Brexita – od oživljavanja njenog sporazuma, izlaska iz EU bez sporazuma, do održavanja novog referenduma na kojem bi Brexit mogao biti sasvim obustavljen.
Britanski mediji stava su da bi izlazak bez sporazuma bio katastrofa za britansku privredu.Stavovi na evropskoj strani La Manchea takvi su da se forsira teza kako su ekonomske posljedice Brexita britanski problem.
Trgovinski spor između SAD i Kine do sada nije mnogo utjecao na Evropu. Ipak, u posljednja tri mjeseca dionice su pale i na evropskim berzama, prateći tako američke i azijske, ali treba imati na umu da ekonomski problemi nisu počeli u četvrtom kvartalu 2018., nego u prvom.
Primarno pitanje za privredu Evropske unije u 2019. jeste hoće li ova godina donijeti recesiju. Znakovi nisu dobri. Privredni rast u 28-članoj organizaciji naglo je opao u prva tri tromjesečja od zatvaranja 2017. godine od 2,7 do 1,6 posto u trećem kvartalu 2018. godine. Kvartalna ekspanzija prepolovila se s 0,4 na 0,2 posto.
Pokazatelji raspoloženja pokazali su najveće pogoršanje. Nekoliko njih, kao što je Sentix, palo je s 32,9 na -0,3 tokom godine, Anketa potrošača EC pala je sa 1,3 u januaru na -3,9 u novembru 2018., a pokazatelj povjerenja u proizvodnji EC-a smanjio se s 9,7 na 3,4, te je izašao iz postrecesijskog uspona.
U tome leži najveći problem za EU. Političke i ekonomske vijesti ni 2019. godine neće biti mnogo bolje. Problema su prepune i četiri najveće ekonomije EU.
Njemačka, koja je decenijama pogonsko gorivo EU, usporila je rast. Vijeće ekonomskih stručnjaka u zemlji očekuje samo 1,5 posto rasta ove godine. Jedan od razloga je to što proizvođači automobila u zemlji imaju problema sa prilagođavanjem ciljevima EU za emisije ispušnih plinova.
U Francuskoj nasilni i neočekivani protesti žutih prsluka protiv poreza na goriva uzdigli su nacionalne političke kalkulacije. Posljedica protesta mogao bi biti prepolovljen BDP u četvrtom tromjesečju na 0,2 posto sa 0,4 posto. Smatra se da su trgovci izgubili milijardu eura prihoda od početka protesta u novembru 2018.
Čini se da je italijanski budžetski spor s Evropskom komisijom riješen kompromisom koji omogućava objema stranama da odu zadovoljne. Koalicijska vlada u Rimu potrošit će oko dva posto BDP-a na podršku privredi. To je manje od njihovog prvobitnog plana od 2,4 posto, ali daleko više od deficita od 0,8 posto koji je obećala prethodna vlada.
Konačno, tu je i Brexit. Neizvjesnost oko toga hoće li uopće doći do Brexita te ako do njega dođe, kakve će biti prirode, sve je veća kako se približava 29. mart.
OPASNOST OD RECESIJE
EU i državni dužnosnici na kontinentu moraju znati da bi neregulirani izlazak bio štetan za EU, kao i za Veliku Britaniju. Uslijedila bi recesija s obje strane kanala. Možemo se samo nadati da je nepopustljivost Evropske komisije pregovaračka taktika, a ne ekonomska bezbrižnost.
Evropska centralna banka (ECB) je pod Mariom Draghijem produžila svoj odgovor na finansijsku krizu duže od bilo koje druge centralne banke. U isto vrijeme, Federalne rezerve SAD počele su podizati stope od nule, gdje su bile prije tri godine. Program normalizacije stope Federalnih rezervi povremeno je kritiziran jer ni u jednom trenutku u protekle tri godine američka privreda nije pokazala potrebu za višim stopama. Inflacija je bila mirna, rast umjeren.
Trajanje programa ECB-a u velikoj mjeri govori o nestalnoj slabosti privrede EU u proteklih pet godina i ponavljajućim političkim i finansijskim problemima koji su počeli s grčkom krizom.
Ako ekonomija EU padne u recesiju ove godine, pitanje je šta ECB može učiniti? Hoće li banka oživjeti kupovinu svojih obveznica u roku od nekoliko mjeseci nakon što ih je završila? Hoće li početi negativne stope?
Evropska valuta euro bila je pod pritiskom u drugoj polovini 2018. godine zbog stalnih povećanja stopa od strane Feda, Brexita i italijanskog duga. Sporazum EU s Italijom i skromni nedavni porast eura bit će privremeni predah, govore prognoze.
Ispreplitani problemi naglog usporavanja privrednog rasta u EU i opasnosti od Brexita, euro dovode u daleko lošiji položaj u odnosu na dolar. Američka privreda je sve jača i Fed može podržati rast dolara ako to bude potrebno. ECB ne može, a euro bi mogao platiti tu cijenu.
Ako globalna privreda posrne i povuče EU u recesiju ili ako recesija stigne iz Brexita ili nekog drugog izvora, političke posljedice za Evropu mogu biti opasnije od pukog ekonomskog raseljavanja.
Ipak, nije sve tako crno. Iako će unutrašnje previranje u EU dovesti do niskog rasta Evrope ili u najgorem slučaju recesije, ostatak svijeta neće automatski drastično usporiti u 2019. godini. Ako dvije najveće svjetske ekonomije mogu riješiti svoje neslaganje, njihova ekonomija može pokrenuti globalni rast. Snažna svjetska privreda može spasiti EU od recesije, ali to neće riješiti politički nesklad koji se širi u EU.
