Razija Mujanović je ime koje znaju svi, a to se čini i posve logičnim – riječ je o najboljoj košarkašici koju je BiH ikada imala i jedina sa ovih prostora koja je primljena u FIBA-inu Kuću slavnih. Startala je u Jedinstvu iz Tuzle koji je odvela do titule prvak Evrope, igrala za broje klubove diljem Starog kontinenta, a onda uradila i nemoguće – zaigrala je za Detroit Shock u američkoj WNBA. Karijeru dugu 27 godina okončala je u svojoj 41 godini. U aprilu 2019. godine je angažirana kao Team Manager ženskih selekcija Bosne i Hercegovine ispred Košarkaškog saveza BiH. Nedugo zatim postala je član Komsije za žensku košarku FIBA Evrope čime je Bosna i Hercegovina prvi put dobila svoj glas u ovoj Komisiji.
Pod njenom rukovodnom palicom reprezentacija BiH u ženskoj košarci po prvi put se našla na Svjetskom prvenstvu za košarkašice koje se ovaj put igra u Australiji, što je, već samo po sebi veliki uspjeh ženske košarke u našoj državi. Kaže to i Razija Mujanović u razgovoru za Business Magazine, no, napominje da iza toga stoji veliki rad i upornost cjelokupnog tima na čijem je čelu. Poseban segment njenog djelovanja čini i podrška košarkaškim klubovima iz malih sredina u Bosni i Hercegovini čija je česta gošća, govornik je na konferencijama za mlade, te učesnica humanitarnih akcija i projekata koji imaju za cilj promociju i afirmaciju sporta. Ona je i ambasadorica Servis centra SOCI Tuzla koji je osnovan za porodice djece i osoba sa poteškoćama u razvoju
Godine 2017. je kao 13. košarkašica postala članica FIBA Hall of Fame, te je ponovo imala priliku da bude sportski ambasador svoje zemlje. U Ženevi je za govornicom pred milionskim auditorijem održala govor u kojem je pozvala velikane košarke da posjete Bosnu i Hercegovinu i da upoznaju djevojčice i dječake čiji su oni ideali.
Dobila je desetine nagrada i priznanja kao što su: Najevropljanka BiH koju dodjeljuje Evropski pokret u BiH, Nagrada za životno djelo u izboru Nezavisne agencije, Evropskog udruženja menadžera i časopisa Euromanager, Super žena na Festivalu savremene žene u Tuzli, nagradu Za životno djelo od strane Sportskog saveza Grada Tuzla, nagradu Ponos nacije od strane Sportskog saveza Zavidovići, priznanje Za doprinos u razvoju i promociji sporta na 24. izboru sportiste Tuzlanskog kantona, Ambasador sporta od strane Sportskog saveza BiH, te mnoge druge.
Vijest o povratku Razije Mujanović obradovala je proslavljene sportiste Jusufa Nurkića i Maricu Gajić koji joj daju punu podršku u radu, a posebno djevojčice koje će sada imati priliku da uče od najbolje.
BM: S obzirom na funkciju koju obavljate da li se više osjećate sportašicom ili je to sada već poslovni svijet?
MUJANOVIĆ: Ova funkcija mi je nekako prirodna, jer sam zauvijek vezana sport, sada nisam na terenu, ali jesam pored terena. Mislim da posao koji sada radim zaista najbolje znam da radim, a to najviše i volim, tako da se sve sretno spojilo. Nisam od onih koji sjede u kancelariji i obavljaju poslove, pa sam zaista vrlo zadovoljna što u ovoj funkciji stalno mogu biti uz igračice, za sve što treba ja sam uvijek tu.
BM: Nova funkcija koja je donijela nove i drugačije odgovornosti…
MUJANOVIĆ: Za mene je uvijek jedan princip važan – uvijek smatram da mogu više, uvijek želim biti jedan korak naprijed i nikada se ne bojim izazova što se posla tiče i naravno, uvijek se trudim da što više od sebe dam. Tako je bilo u sportu, tako je i danas sa ovim poslom.
BM: DA li ste bili u prilici osjetiti određene rodne predrasude u obavljanju ovog posla ili Vaša zaista impresivna biografija sama po sebi poništava takve mogućnosti?
MUJANOVIĆ: Moram reći da ja neku rodnu diskriminaciju nisam osjetila i vjerovatno je to zbog mog imena, tu ste u pravu.
BM: A općenito, da li i sport nosi neku rodnu diskriminaciju?
MUJANOVIĆ: Da, toga ima već u činjenici da se pravi razlika između muškog i ženskog sporta. Nekako je cijenjeniji muški sport u svim granama sporta, nije to samo u košarci. Muške ekipe više privlače i publiku i sponzore, a mislim da to u sebi nosi jednu rodnu neravnopravnost, iako ženska utakmica može biti jako zanimljiva, puno zanimljivija nego muška utakmica.
BM: Čini mi se da ovdašnja publika to počinje shvatati, ali tek kada dodje neki rezultat?
MUJANOVIĆ: Da, naši ljudi su to počeli gledati na drugačiji način valjda iz te potreba za rezultatom, pobjedom i kada pobjeđujete, onda su svi uz vas.
BM: Kakav je Vaš stav: da li o temama rodne ravnopravnosti treba govoriti ili već sam razgovor o tome daje argumente onima koji kažu da razlike trebaju da postoje?
MUJANOVIĆ: Ma, to je samo realnost o kojoj pričamo. Sve žene, a pogotovo uspješne žene u svim sferama života, trebaju dići svoj glas za jednakopravnost u svakodnevnom životu i u poslovnom životu. Posebno ako se zna da žena može u obavljanju nekog posla biti puno sposobnija od nekog muškarca.
BM: Koja je to osobina koja ide u prilog svakoj osobi koja želi poslovni rezulat, bez obzira čime se bavi i bez obzira na spol?
MUJANOVIĆ: U svakom slučaju je to jedna upornost, istrajnost, mislim da je neizostavno i posjedovanje osjećaja odgovornosti koji se mora imati, a i tu mislim da su žene odgovornije od muškaraca. Ali, nikada odustati. Svima se dešava da nekada ne ide onako kako smo zamislili i planirali, ali ne treba napuštati i odustajati, nego naprotiv, treba samo još upornije raditi i sigurno da rezultati neće izostati.
BM: Vaš svijet su cijeli život bile žene, što je i logično s obzirom na ono čime ste se bavili. I danas su žene oko Vas, kakva iskustva nosite, kakve su žene prema ženama u karijeri?
MUJANOVIĆ: Ma dobro, mislim da su žene malo ljubomorne i to je suštinski problem kod žena, za razliku od muškaraca koji su po tom pitanju dosta drugačiji. Tom lošom osobinom žene same sebe degradiraju, jer je puno logičnije da se neko uspješan, talentovan za nešto, obodri i da se pruži jedna veća podrška. Ja tako razmišljam cijeli život i tako i inače radim.
BM: Da li su naše djevojke mlade generacije samosvjesnije, pa samim tim i u većoj mogućnosti da ostvare zacrtane ciljeve?
MUJANOVIĆ: To je za mene individualna stvar. Ne bih baš rekla da su danas žene nešto puno više samosvjesnije nego neke ranije generacije, pa i ranije je bilo žena koja su imale svijest o tome koliko vrijede i tako su djelovale. To sve zavisi od karaktera žene. Ukoliko žena vjeruje u sebe, osjeća to, može sve što želi. Mislim da se neko mora roditi sa takvim karakterom, da vjeruje u sebe i da ima svoje samopouzdanje i onda toj osobi, uz rad i upornost, nema premca ni u čemu.
BM: Kako je Vama bilo preći iz svijeta sporta u svijet poslovnih razgovora, odluka, razmišljanja? Da li je trebalo vremena da se snađete ili to prosto ide prirodno i izvire iz ovoga što ste rekli, iz Vašeg karakatera?
MUJANOVIĆ: Mislim da to sve ide prirodno, meni je zapravo bila olakšavajuća okolnost to što sam vezana za sport, što sam u sportu tolike godine, jer osim što sam igrala, bila sam upoznata i sa organizacijom po klubovima, šta se radi, kako se radi… Jako veliki broj klubova sam promijenila i vidjela razne načine vođenja, ophođenja i svega ostalog, tako da mislim da se meni tu nije bilo baš teško uklopiti. Na početku, dok čovjek malo sagleda šta i kako, odluči šta bi trebalo, na koji način, ali mislim da sam imala sreću da imam saradnike sa kojima jako dobro sarađujem. Uvijek u nekoj kvalitetnoj komunikaciji dogovaramo i sarađujemo u punom smislu te riječi.Nisam od onih autoritativnih direktora koji smatra da zato što sam direktor, tako mora biti. Ne, ja uvijek saslušam ljude oko sebe, svi mi možemo pogriješiti, ali ako želimo napredovati moramo slušati ljude i zajedno raditi na tome da tih grešaka bude što manje.
BM: Može li se reći da je to još jedna ženska osobina koja donosi kvalitet u cjelokupno poslovanje?
MUJANOVIĆ: Mislim da može. To je jedno razumijevanje koje nosimo u sebi, spremne smo saslušati, razumjeti nečije razloge za ovo ili ono, dok su muškarci nešto drugačiji. I ako nešto i ne ide dobro, nisu voljni to lako priznati i saslušati svoje saradnike.
BM: Koliko biznis u BiH razumije značaj sporta i da li ste zadovoljni podrškom poslovne zajednice BiH?
MUJANOVIĆ: Iskreno da vam kažem ima ljudi koji zaista podržavaju sport, međutim ovi naši, kako bih ja to rekla, giganti, nisu imali sluha. Mogli su podržati, ali nažalost, uopšte ne podržavaju.
Moraju shvatiti šta sport znači, koliko je važan za sportiste, ali i za sve nas, pa tako i za kompanije koje posluju u BiH. I nemislim samo na košarku, nego na sve sportove, jer je dokazano koliko imamo talenata. Neprirodno je da u ovom trenutku manje firme daleko više podržavaju sport, a da velikih kompanija nema skoro nikako. Treba se stvoriti klima u kojoj će biti jasno šta jako sponzorstvo donosi nekoj kompaniji, ali i ta kompanija treba takva ulaganja gledati dugoročno i pomoći da rezultati dođu.
