Imati motiv, želju i biznis model su neophodni za uspješno poslovanje, bez obzira da li se radi o poduzetništvu žena ili muškaraca. Ako imate sve to, uspjeh ne može izostati, smatra Nadira Škaljić Mingasson, izvršna direktorica Stitch22, kompanije specijalizirane za razvoj, proizvodnju i promociju ručno rađenih odjevnih i dekorativnih artikala od prediva koja ima sjedište u Sarajevu. Nadira Škaljić Mingasson je ujedno osnivačica i predsjednica Udruženja Udružene sa kojim je zapravo i počela ova uspješna poslovna priča. Danas ručne radove bosanskohercegovačkih žena zahvaljujući Stitch22 nose ljudi na četiri kontinenta – Australiji, Aziji, Americi i Evropi. Butici u NewYorku, Seulu, Tokiju, diljem Evrope i Australije na svojim policama nude proizvode ovog modnog brenda vrhunske izrade i kvalitete.
BM: Kako je počela Vaša poslovna priča? Šta Vas je opredjelilo za modu i to kroz ručne radove?
ŠKALJIĆ-MINGASSON: Ideja se zapravo rodila prije nekih 20 godina dok sam još bila u inostranstvu. Živjela sam u Francuskoj od 1993. godine kada sam otišla, ne svojom voljom. Tokom života i rada u Francuskoj stalno sam imala želju i potrebu imati nešto iz Bosne i sa Bosnom. Kako sam radila u modnoj industriji, željela sam uvezati francusku modnu industriju sa ručnim radom bosanskohercegovačkih žena. Radila sam kao modni dizajner i 2000. godine sam se uvezala sa ženama iz Bosne i Hercegovine koje su se bavile pletenjem. Na taj način sam željela uvezati vještinu pletenja naših žena sa modnom industrijom. Najprije sam radila za jednu modnu dizajnericu, a zatim sam napravila vlastiti modni brend u Francuskoj kroz koji sam uspjela ostvariti svoju želju o uvezivanju ručnih radova bh. žena sa modnom industrijom.
BM: Kako je taj posao na kraju ipak prebačen u BiH?
ŠKALJIĆ-MINGASSON: U početku je to lijepo krenulo, ali se kao problem nametalo nepostojanje strukture žena koje bi organizirale profesionalan pristup i kvalitetu usluge pletenja, stručno savjetovanje sa modnim dizajnerima itd. Tada sam bila u dilemi, odustati od ove priče, ostati u Francuskoj gdje mi je porodica ili se vratiti u BiH i pokrenuti brend. Prevagnulo je ovo drugo. Od 2011. godine smo u BiH, u Sarajevu. Najprije je krenulo sa Udružene, kao udruženjem koje je okupljalo žene koje se bave ručnim radom, pletenjem, heklanjem, nekada smo imale i tkanje. Nabavljali smo materijale i dostavljale ih našim pletiljama koje su na osnovu našeg dizajna radile svoje ručne radove. Na godišnjem nivou angažiramo i do 350 žena, ali je stalno angažiranih oko 150.
BM: Jeste li se pokajali zbog svoje odluke da posao iz Francuske prebacite u BiH i da sa cijelom porodicom dođete ovdje živjeti i raditi?
ŠKALJIĆ-MINGASSON: Nisam se pokajala. Ova firma dobro radi, pomažemo određenom broju žena koje su u lošoj ekonomskoj situaciji da doprinesu svojim radom i poprave kvalitet života vlastitih porodica. Na taj način ostvarujemo i uticaj u društvu, doprinosimo osnaživanju, statusu u porodici, samopouzdanju žena. Javlja nam se sve veći broj žena koje žele raditi sa nama. Neke se i razočaraju, jer ne mogu raditi onako kako one žele, nego moraju ispuniti vrlo jasno definirane uvjete rada, kvalitet proizvoda, dizajna, standarda, rokova u kojima se sve treba uraditi. One koje se prilagode svim tim uvjetima su jako zadovoljne i naša saradnja traje. Jako sam ponosna na sve ovo što radim, to je i dobar primjer mojoj djeci, jer mislim da vlastitim radom trebamo davati dobre primjere.
BM: Kako je organiziran rad kompanije i udruženja?
ŠKALJIĆ-MINGASSON: Zbog zakonskih procedura u BiH morali smo uvezati udruženje i kompaniju. Preko Udruženih angažiramo žene koje se bave pletenjem, jer kao firma ne možete imati toliko žena angažiranih po ugovoru o djelu. Sa druge strane, kao udruženje ne možete izvoziti pa smo osnovali Stitch22. Osim što ženama osiguravamo materijale i dizajn za pletenje, redovno organiziramo i obuke, kojima unapređujemo njihov rad i vještine. Trenutno imamo pet centara u Konjicu, Jablanici, Kaknju, Olovu i Rudom. Nedavno smo pokrenuli i centar u Kalinoviku. Nismo još uspjeli doći do pletilja na sjeveru Bosne, gdje mislimo da postoji ogroman potencijal. Ali to je nešto čemu ćemo se posvetiti jako brzo.
BM: Kakvo je iskustvo rada žene sa ženama?
ŠKALJIĆ-MINGASSON: Naš cilj je da kroz ovaj posao promijenimo stvari nabolje u životima svih nas, kako žena koje rade ovdje u sjedištu, tako i naših pletilja. U sredinama gdje rade naše pletilje se osjeti naš uticaj, prepoznaju nas kao uspješan biznis. Imamo primjere naših žena pletilja koje su spremne raditi do četiri ujutro kako bi ispunile rokove i osigurale vrhunski kvalitet proizvoda. Kroz ovaj posao i one same postaju svjesnije značaja svoje uloge u porodici i društvu.
BM: Da li ste ikada kao žena u biznisu osjetili neku vrstu diskriminacije zbog činjenice da ste – žena?
ŠKALJIĆ-MINGASSON: Bilo je toga, što direktno, što indirektno. Odlično se sjećam razgovora sa jednim službenikom carine, kada smo imali problem što nam je roba zadržana na carini. U jednom trenutku me upitao imam li kakvog muškarca u firmi, jer ja kao ovo ne razumijem!! Imamo i slučajeve naših pletilja, odnosno, muških članova njihove porodice koji u početku ne shvataju ozbiljno ovaj posao pa to posmatraju kao da se mi zabavljamo. To traje obično do trenutka dok žena ne donese novac koji je zaradila od te „zabave“ i njime obnovi fasadu na kući. Ali, nije ta vrsta pasivno-agresivne diskriminacije prema ženama u biznisu karakteristika samo naših područja. Imamo mi i nekoliko muških klijenata iz inozemstva sa takvim stavom, uzrokovanim činjenicom da smo žene. Više se ne uzbuđujemo zbog toga, jer smo se uvjerile da možemo uspješno raditi i bez njih. Došla sam do zaključka da je to njihov, a ne naš problem. Na takve slučajeve diskriminacije više se ne osvrćemo, niti im pridajemo posebnu pažnju.
BM: Šta je, prema Vašem mišljenju, potrebno uraditi i unaprijediti kako bi se veći broj žena u BiH odlučio na pokretanje vlastitog biznisa?
ŠKALJIĆ-MINGASSON: U BiH ima puno žena koje ne mogu pokrenuti vlastiti biznis, jer živimo sa naslijeđem koje im ne daje tu mogućnost. Recimo, puno žena u BiH se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, što je dobro. Ali, nije dobro to što one to svoje bavljenje poljoprivredom ne pretvaraju u ozbiljan vlastiti biznis, nego se zadovoljavaju proizvodnjom za porodicu, rodbinu, prijatelje. Nekako mi se čini da su nam male ambicije. Moramo biti ambicioznije. Bh. žene su jako hrabre i mogu puno trpiti. Voljela bih da manje trpe, a više se pouzdaju u sebe. Naše žene su jako pametne, ali im nedostaje samopouzdanja. Ako imaju samopouzdanje, sigurno će napraviti uspješan biznis. Srećom, primjećujem da dolaze mlade, obrazovane, generacije koje u sebi imaju i ambicije i samopozdanja. Inače, smatram da je uspješan biznis onaj u koji osoba ili osobe koje ga pokreću ulože vlastiti novac. A najuspješniji biznis je onaj u koji se uloži pozajmljeni novac.“
