Nužnost odvezivanja Prometeja naziv je studije u kojoj su članovi Ekonomskog savjeta Vlade FBiH i Odbora za ekonomske nauke Akademije nauka i umjetnosti BiH te nezavisni eksperti sumirali svoja gledišta o tome kakvu strategiju ekonomskog razvoja Federacije BiH treba slijediti u postpandemijskom periodu. Kako federalna i bosanskohercegovačka ekonomija u cjelini mogu ubrzati dolazak svog Herakla i izbjeći sudbinu okovanog Prometeja, u razgovoru za Business Magazine objašnjava prof. dr. Vjekoslav Domljan, urednik Studije.
BM: U uvodnom dijelu Studije konstatirano je: “Ko se u doba digitalne globalizacije uzda u prirodne resurse i jeftinu radnu snagu, osuđen je na propast. Zemlje na višem stepenu razvoja ne konkuriraju robom, nego mozgovima“. S obzirom da se Federacija BiH, odnosno Bosna i Hercegovina u cjelini, oslanja prvenstveno na prirodne resurse i jefinu radnu snagu, a takozvani odliv mozgova galopirajućim tempom traje već godinama, da li to znači da nam više nema spasa i da je i ova studija kasno stigla?
DOMLJAN: Neke zemlje, naprimjer Južna Koreja, Tajvan i Hong Kong, provele su u razredu srednjeg dohotka svega sedam godina i postale zemljama visokog dohotka.
No, bilo je i onih poput Grčke i Argentine koje su u tom razredu provele 30-40 godina. Dovoljno je baciti pogled na mapu Europe i vidjeti da svega šačica zemalja nisu zemlje visokog dohotka – sedam balkanskih i tri istočnoeuropske.
Studija kazuje kako izvršiti strukturnu transformaciju ekonomije BiH da bi postala zemljom visokog dohotka. Bolje bi bilo da je Studija došla znatno ranije i da su je političari prihvatili. BiH bi već mogla biti zemljom visokog dohotka, za što u prosjeku treba 14 godina. No, BiH je taj rok uvelike premašila. Posljednjih desetak godina, to jest poslije globalne recesije iz 2009. godine. rasla je svega dva posto godišnje.
Kad je BiH pravila Strategiju razvoja 2008.-2013., pozvan je profesor Buiter (Willem Buiter, britanski ekonomista, op.a.) da održi predavanje. Kazao je koncem 2007. godine da stopa rasta ne smije biti niža od šest posto i da BiH čeka 20 teških godina. Tad su mislili da je pesimističan, a danas da je bio optimističan…
BM: U uvodniku se kao nužnost ističe provođenje čak dvije industrijske revolucije u narednih deset godina – koje konkretne mjere podrazumijevaju te revolucije i koliko je realan navedeni rok za njihovu provedbu, posebno imajući u vidu višedecenijsku pasivnost na tom planu, ali i vrijeme potrebno za brojne analize i druge pripremne radnje koje su u Studiji navedene kao preduvjet za revolucionarne iskorake?
DOMLJAN: Pet je ključnih uvjeta visokih stopa rasta – adekvatno otvorena ekonomija, makroekonomska stabilnost, tržište kao glavni mehanizam ekonomske aktivnosti, visoke stope štednje i investicija te mala, čvrsta i odlučna vlada.
Kad bi stvari išle kako idu, BiH bi trebala tri stoljeća da stigne Švicarsku. Ako bi povećala stopu rasta s tri na pet posto, trebalo bi joj stoljeće. Ako bi rasla po stopi od sedam posto, trebalo bi joj nešto više od pola stoljeća. U Strategiji razvoja FBiH 2021.-2031. razrađene su mjere za realistični i optimistični scenario.
Ključna riječ za BiH je produktivnost, a ključni agenti promjena su poduzetnici, posebice izvoznici. Treba ih pitati šta im treba i to koristiti u koncipiranju politika. Tako se može skratiti put i učiniti efikasnijim.
Južna Koreja je otpočela uspon i postala ekonomsko čudo kad je shvatila da je rast od dva-tri posto godišnje mali, pa je promovirala “svetu misiju“ zvanu “prvo izvoz“.
Indijski premijer Vajpayee je sakupio softveraše i pitao ih šta može učiniti za njih. Obećao je provesti iznesenih 108 prijedloga i zatražio 50 milijardi dolara izvoza u narednih 10 godina, što je premašeno.
BM: Prema Studiji, spomenute revolucije trebale bi se bazirati na velikim preduzećima kao liderima razvoja – koliko od 95 domaćih velikih kompanija ima potencijal za preuzimanje uloge “lokomotive“, koje industrijske grane bi činile okosnicu tog razvojnog koncepta i zar je uopće moguće na taj način “točak historije“ vratiti unazad?
DOMLJAN: (Re)industrijalizacija se ne provodi više izgradnjom industrijske baze, nego uključivanjem u globalne lance vrijednosti. Ta politika je sukladna politici pametne specijalizacije Evropske unije, specijalizaciji regija u djelatnosti u kojima imaju komparativnu prednost.
Tih stotinjak velikih kompanija ostvaruje dvije trećine bh. izvoza, pa su nedvojbeno lideri razvoja svojih regija, odnosno lokomotive na koje treba kačiti vagone – mala i srednja poduzeća. Treba imati u vidu da nema ino konkurentnosti bez ekonomije iskustva i posebice ekonomije obima.
Kod razmatranja djelatnosti, ne treba gledati samo unazad, tj. ono u čemu BiH ima tradiciju i komparativnu prednost (namještaj, metalna industrija i slično), nego i unaprijed, tj. raditi ono šta rade oni koju su ispred BiH (informacijsko-komunikacijski sektor, zračni promet, obnovljivi izvori energije itd.).
BM: Mogu li se ekonomski tokovi radikalno preusmjeriti samo u FBiH, bez poduzimanja jednako revolucionarnih koraka i u RS? S druge strane, s obzirom na kompleksnost ustroja države i dramatično loše međuentitetske političke odnose, kako pokrenuti ekonomski razvoj cijele BiH?
DOMLJAN: Ne može se postizati ravnotežu, tj. usklađivati agregatnu ponudu i agregatnu tražnju, bez upravljanja na razini ekonomije. No, BiH nema monetarnu politiku, ni politiku deviznog kursa, jer je sebi vezala ruku valutnim odborom. Druga joj je ruka – fiskalna politika, iščašena u pravcu entiteta, pošto se na razini BiH može provoditi samo neutralnu fiskalnu politiku i to baziranu na indirektnim porezima.
Stoga je teret uravnoteživanje ekonomije na središnjoj razini, pri čemu je politika direktnih poreza u Federaciji BiH nadalje podijeljena između FBiH i deset kantona.
U ekonomiji “iščašene ruke“, samo čudom se mogu uklanjati strukturne neravnoteže, čak i kad bi bilo znanja i volje da se to čini. Niti Dejton, niti “oni drugi“, niti bilo što drugo smeta primjerice Zapadnohercegovačkoj županiji, Kantonu Sarajevo ili Republici Srpskoj da politikom produktivnosti, utemeljenoj na obrazovanju i znanosti, ostvaruju visoke stope ekonomskog rasta.
Dakle, u aktualnoj bh. situaciji treba se okrenuti politici produktivnost i poticati agregatnu ponudu. Ako se teško može uticati na agregatnu tražnju, može se uticati na segmente agregatne ponude.
BM: Kako dostići optimističnu stopu rasta od sedam posto (ili barem “realističnu“ od pet posto) razvojem digitalnog preduzetništva, provođenjem finansijskih reformi i privlačenjem sredstava dijaspore? Koji je ciljani udio svake od te tri stavke u rastu BDP-a? Kojim pravcem bi trebao ići razvoj digitalnog poduzetništva i čime privući sredstva dijaspore?
DOMLJAN: Razvoj (F)BiH treba temeljiti na 4D – digitalizaciji, dekarbonizaciji, depozitaciji i dijasporizaciji. Svaka od tih komponenti može doprinijeti s 1,5 do 2,0 procentna poena ekonomskom rastu.
Iznimno niska stopa domaće štednje pretvara se u značajno višu stopu agregatne štednje zahvaljujući inozemnim transferima, iza kojih stoje penzije, doznake rodbini, dohoci neformalnog sektora i grantovi državi. Znatno veća sredstva dijaspore mogu se privući, između ostaloga, izdavanjem zelenih obveznica i sličnih financijskih instrumenata koji bi osigurali porast investicija, dekarbonizaciju energetskog sektora, dali alternativu javnom penzionom fondu i zaoštrili konkurenciju na financijskom tržištu.
Prema bh. vlastima, emisiju stakleničkih plinova do 2030. godine treba smanjiti za 33.2 posto u odnosu na 1990. godinu i utrošiti na to 17 milijardi KM. Slikovito kazano, treba svake godine praviti solarnu farmu od 400 MW, a toga, kako vidimo, nema niti može biti barem do 2024. godine.
Digitalno poduzetništvo treba provoditi slijeđenjem iskustva 3I – Irske, Izraela i Indije. Treba utemeljivati centre za proučavanje softvera, u sklopu čega bi se razvio i jedan IK tehnopolis, tj. Sarajevska dolina. Kao što je Indija razvila Bangalore dolinu na iskustvima Silikonske doline, i BiH treba koristiti znanja, veze i kapital svoje dijaspore.
BM: Koje sve finansijske reforme je potrebno provesti i zbog čega je u okviru njih posebno važno uvesti nove depozitno-kreditne institucije? Na koji način se mogu postići visoke stope štednje u zemlji gdje većina stanovništva živi na ivici siromaštva?
DOMLJAN: Treba ukinuti pravni monopol banaka i uvesti i druge kreditno-depozitne institucije, razvijane u BiH od otomanskog doba do 1992. godine. Posljedica je “uvoz štednje“, posebno izražen od 2004. do 2007. godine. Bez podizanja stope domaće štednje s pet na barem 15 posto agregatnog dohotka nema većih stopa rasta. No, i ovakva BiH investira oko 7,5 milijardi KM godišnje, zahvaljujući ino transferima od četiri milijarde KM, 1,5 milijardi KM kredita te oko dvije milijarde KM domaće privatne i javne štednje. Treba imati u vidu da će od 2020. godine pa nadalje javna štednja ponovo biti negativna, čime se pitanje financiranja razvoja zaoštrava.
Nužno je uvesti nove financijske instrumente, mehanizme i institucije. Cenzus za osnivanje banaka treba podići na 25-30 miliona KM, pa bi se, uz mogućnost pojave novih štedionica, i niz banaka pretvorio u štedionice kao regionalne institucije, za koje bi cenzus bio 10 miliona KM, dok bi se na lokalnoj razini osnivale štedno-kreditne zadruge s cenzusom od milion KM.
Treba reformirati i preskupi platni promet, posebice inozemni, i dopustiti telekomima i drugim organizacijama da se njime bave. Safaricom vodi platni promet Kenije, a londonski The Economist u članku “Why does Kenya lead the world in mobile money?“ ističe da Kenija ima M-Pesu, globalno vodeći mobilni novčani sistem preko kojega se slivaju ino transferi u zemlju.
Iznimno je važno privlačiti inozemne izravne investicije. No, dok se ne smanji korupcija, njih neće biti. Bit će tako dok javne institucije imaju monopol u pružanju usluga, dok se činovnicima ostavlja diskreciono pravo odlučivanja, dok se ne počnu primjenjivati sankcija za kršenje propisa i dok javnost bude slavila one “koji su se snašli“, umjesto da ih se gnuša…
BM: Možete li nam pojasniti konstataciju o “nevoljnosti provođenja unutrašnje devalvacije zbog političkih razloga“ – ako nismo pobrkali pojmove, to bi značilo smanjenje cijene rada, koja je ionako na očajno niskom nivou, te je nejasno kako bi to doprinijelo ekonomskom napretku?
DOMLJAN: Istodobno se dva cilja ekonomske politike, tj. postizanje vanjske i unutrašnje ravnoteže ne može rješavati jednim instrumentom, i to direktnom fiskalnom politikom entiteta i kantona.
Isključena je mogućnost vanjske devalvacije zbog valutnog odbora, dok se o unutarnjoj i ne razmišlja. Stoga je rezultat neminovan – devalvacija kroz depresiju. Ako domaće cijene, zbog vezanosti konvertibilne marke za euro, prate ino cijene, uravnoteživanje mora ići kroz depresiju. No, niko ne računa koliko košta nezaposlenost, kao što je računao Keynes (John Maynard Keynes, britanski ekonomista, op.a.) za Veliku Britaniju. Uzmite samo broj nezaposlenih, puta prosječan doprinos zaposlenog agregatnom dohotku, puta 25 godina i dobijete cijenu stabilnosti monetarnog sistema, monopola banaka, nepoduzetnosti stanovništva i nebrige političara.
Unutarnja (fiskalna) devalvacija znači oporezivanje uvoza i subvenciranje izvoza, koju je predložio Keynes kao alternativu vanjskoj devalvaciji. Unutrašnja devalvacija se može provesti i smanjivanjem poreza na rad (direktnih poreza) i povećanjem poreza na potrošnju (indirektnih poreza), tj. smanjivanjem nameta na pekara i povećanjem nameta na štrucu.
Ako BiH želi slijediti EU, po trećina poreznih prihoda treba dolaziti od direktnih poreza, indirektnih poreza i socijalnih doprinosa. Sada ni desetina poreznih prihoda ne dolazi od direktnih poreza, jer vlast neće da oporezuje sebe i svoje.
BM: Koliko je ispravan utisak, koji proističe iz opaski o devalvaciji, da autori studije valutni odbor doživljavaju kao svojevrstan balast, odnosno koncept koji je ispunio svoju ulogu i koji treba napustiti? Koja je alternativa i šta bi ona donijela?
DOMLJAN: Nema vrhunskog ekonomiste koji podržava valutni odbor.
Protive se valutnom odboru, počevši od Keynesa pa do Krugmana (Paul Krugman, američki ekonomista i Nobelovac, op.a.), koji onoga koji je uveo valutni odbor u BiH naziva “monetarnim Raspućinom“, “prodavačem magle“ i slično.
Nije sporno da valutni odbor u nerazvijenim zemljama može riješiti problem inflacije, no čemu služi poslije i po koju cijenu? Niko ne pita kako je moguće stalno imati vanjskoekonomsku neravnotežu, tj. stalni deficit platne bilance i umjerenu ino zaduženost uz nesmetano funkcioniranje valutnog odbora. Na primjeru Džibutija odgovor je hawala, tj. neformalni kanali novca. Ima svega jedno istraživanje crne ekonomije u BiH i to od USAID-a, provedeno 2001. godine.
Nedvojbeno je da se ortodoksni valutni odbor treba olabaviti kroz reforme i modifikacije po uzoru drugih zemalja s valutnim odborom, posebice onih kao što je Hong Kong. No, ovo pitanje nije lako raspravljati, jer se neinformiranost obično nadoknađuje bukom u vidu viška patriotizma.
Nadalje, regija bi s Evropskom unijom mogla ispregovarati eurizaciju regije, jer je njena sudbina volens-nolens (htjeli – ne htjeli, op.a.) vezana za EU. Pored Crne Gore i Kosova, Bosna i Hercegovina, Srbija i Sjeverna Makedonija bi trebale nastojati uvesti euro i to bi bio put ka uvezivanju regije.
BM: U dijelu Studije posvećenom zapošljavanju, sugerira se da “aktivne politike zapošljavanja trebaju biti usmjerene na opću podršku nezaposlenim za pronalazak posla i specifično na ranjive skupine (one s visokim rizikom dugoročne nezaposlenosti), umjesto na one s najvišim nivoom obrazovanja…“ te da “programi javnih radova mogu poslužiti kao važan instrument u borbi protiv masovne nezaposlenosti…“ – na prvi pogled djeluje da je ta sugestija u koliziji sa porukom Studije o nužnosti oslanjanja na mozgove, a ne na jeftinu radnu snagu?
DOMLJAN: Misija tzv. zavoda za zapošljavanje nije stvaranje radnih mjesta, jer u tržišnoj ekonomiji ne postoji institucija čija bi to bila misija. Ni firme ne služe stvaranju radnih mjesta – njihova ciljna funkcija je stvaranje vrijednosti (profita), a zapošljavaju samo koliko je u funkciji profita. Ako im je isplatljivije, kupovat će robote, a ne zapošljavati radnike.
Zavodi za zapošljavanje imaju misiju posredovati između poslodavaca i (ne)zaposlenih. Pored te ekonomske funkcije, trebaju imaju i socijalnu – u ime solidarnosti pomagati onima koji djelovanjem tržišta ne mogu naći radno mjesto. Te ranjive skupine (osobe s tjelesnim poteškoćama, pripadnici izvjesnih etničkih skupina i sl.) treba zapošljavati, jer drukčije ne mogu naći posao.
Programi javnih radova se u moderno doba provode isključivo za rješavanje masovne lokalne nezaposlenosti. Takvi programi imaju više funkcija – služe kako čišćenju gradova, korita rijeka i slično, tako i čišćenju evidencija zavoda zapošljavanja (da se testira kome stvarno treba posao).
Nema analiza učinaka programa zavoda i poređenja tih rezultata sa stanjem kakvo bi bilo da nije bilo intervencije, pa tako ni opovrgavanja tvrdnje da zavodi služe izvlačenju profita iz zdravih firmi radi održavanja zaposlenosti slabih firmi, pri čemu taj neefikasni redistributivni sistem puno košta.
BM: Kada govorimo o cijeni rada, indikativan je podatak iz Studije da je produktivnost radnika u BiH četiri puta manja od produktivnosti radnika u Njemačkoj. S druge strane, plate bh. radnika višestruko su manje od njemačkih. Da li je i kako moguće izaći iz tog začaranog kruga po principu “koliko para, toliko muzike“, budući da bez veće produktivnosti nema ni većih plata, ali i da se veća produktivnost ne može bazirati na “minimalcu“?
DOMLJAN: Stopa ekonomskog rasta sastoji se od stope zaposlenosti i stope produktivnosti. Nemoguće je za zemlju višeg srednjeg dohotka, kakva je BiH, imati visoku stopu ekonomskog rasta bez povećanja produktivnosti, tim prije što će Njemačka i druge europske zemlje uvelike riješiti problem nezaposlenosti BiH u postpandemijskom razdoblju. Dakle, ključno pitanje nije smanjivanje nezaposlenosti, jer će to riješiti oni koji “glasaju nogama“, nego povećanje produktivnosti privatnog i javnog sektora.
U BiH od tri radnika dva rade u privatnom i jedan u javnom sektoru, što je više čak i od skandinavskih zemalja, posebice od EU i OECD (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) prosjeka, ali u rangu s Kosovom. Računica je prosta – 2×750 KM+1×1.500 KM=3.000/3=1.000 KM. Oni koju su uvelike neproduktivni – oni u javnom sektoru, imaju dva puta veću prosječnu plaću od onih koji su sigurno produktivni – onih u privatnom sektoru.
S druge strane, samo radnici s visokim plaćama mogu stvarati proizvode s visokom dodanom vrijednosti i obratno. Ne može se imati 80 dolara po stanovniku izvoza dobara visokog tehnološkog sadržaja i dobro živjeti. No, u fokusu politika u BiH nije produktivnost nego minimalna plaća (i topli obrok). Zasad, nema izlaska iz začaranog kruga, jer se tim pitanjem niko i ne bavi.
BM: Studijom predviđene pretpostavke za ekonomsku renesansu FBiH i BiH su, između ostalog, jačanje efikasnosti javnog sektora i konsolidiranje javne potrošnje, koje, s obzirom na strukturu zaposlenih u javnom sektoru i nivou njihove stručnosti i volje za rad, a pogotovo za bilo kakav oblik “stezanja kaiša“ zvući kao apsolutno nemoguća misija – kojim mehanizmima se može poboljšati efikasnost cijele armije podobnih, a nesposobnih, i još ih pritom natjerati da se odgovorno ponašaju prema novcu poreznih obveznika čije nekontrolirano rasipanje je višedecenijska svakodnevna praksa?
DOMLJAN: Tamo gdje nema tržišta, simulira se benchmarkingom (benchmarking – uporedna procjena, op.a.). Jednostavno kazano, efikasnost i rashode institucije javnog sektora treba porediti s onima od komparativnih zemalja. Tako s može ustanoviti ima li viška ili manjka policajaca, vatrogasaca, sudaca, carinika i sl., a ne putem tzv. sistematizacije radnih mjesta, koju prave činovnici koji uvijek ustanove da ih nedostaje.
Dakle, za dati obim inputa (zaposlenici, kapital, materijal i drugi resursi) može se na bazi npr. analize stohastičke granice ustanoviti koliki bi trebali biti outputi i porediti ih sa stvarnim outputima. Može i drugačije – postignuti obim outputa može se postići sa za znatno manje inputa.
Kao što se dijete koje ne prohoda za 12 mjeseci vodi doktoru, tako se i institucija koja ne prohoda za 36 mjeseci vodi ekspertima. No, u BiH toga nema, pa npr. Zračna luka Mostar može stalno povećavati zaposlenike i gubitke i biti ispod komunističkog broja putnika iz 1991. godine. Ili na hiljadu priključaka na vodu treba biti dva-tri zaposlena, a u BiH ima operatera s 25 zaposlenih na 1.000 priključaka.
No, ovo niko, počevši od poreznih obveznika, ne stavlja na dnevni red, a kamoli da traži da se sastavi tim nezavisnih eksperata i sačini analizu. Ni ino razvojne agencije, koje kažu da su tu da pruže tehničku pomoć BiH – npr. zdravstvenom sektoru, to ne rade, pa nikako da saznamo koliki je stupanj efikasnosti.
BM: S obzirom da u Studiji i sami napominjete da je tokom pandemije “više od 100 zemalja ublažilo teret PDV-a, dok je više od 20 zemalja smanjilo stopu PDV-a, a BiH nije učinila ništa“, te da “u BiH u doba pandemije jača dualnost ekonomije – širi se zaposlenost javnog spram zaposlenosti privatnog sektora“, na čemu temeljite optimizam da je bilo šta od Studijom obuhvaćenih reformi moguće realizirati, tj. da za to postoji politička volja i sposobnost?
DOMLJAN: U izradi Studije je sudjelovalo 18 autora, a poziv sam otvorio svima koji smatraju da imaju ideju kako dići BiH s aktualne na veću putanju rasta. Zadatak eksperata je dati prijedloge i time se njihova uloga završava, a političara da biraju optimalni prijedlog.
Svaka vlast, pa tako i bh. vlast, reagira na pritisak. No, pritiska nema, jer mogući akteri promjena (radnici, poslodavci, studenti, nezaposleni itd.) ne žele trošiti vrijeme, energiju i novac na poduzimanje kolektivnih akcija. Čekaju da neko drugi riješi problem i da se okoriste od toga bez ikakvih rizika. To se naziva džabić, slijepi putnik ili muktaroš.
Stoga političari po vlastitom nahođenju utvrđuju agendu, a na njoj nikad nisu stvarni (pressing problems), nego izmišljeni problemi (chosen problems).
Pogledajte TV dnevnike ili naslove novina, pa ćete vidjeti potpunu dominaciju izmišljenih problema, onih koje samo političari mogu stvoriti i riješiti. Pitanja koja život znače ne interesiraju političke snage. Nisam čuo ni novinara koji kaže: “Ministre, znamo šta ćete odnijeti s vlasti – barem pola miliona KM samo kroz plaću, a šta donosite na vlast? Imate li program koji će donijeti barem 500.001 KM, tj. barem Vašu plaću, a za nas dva miliona manje-više?“.
No, u fragmentiranom, ruralnom i moralno zapuštenom društvu, s intelektualcima bez intelektualnog imuniteta, uvijek će se naći dovoljno izmišljenih problema. I zašto bi političari mijenjali svijet u kojem im je bolje nego u bilo kojem drugom svijetu i uz to se mučili s reformama? Pa dok traje – traje, ionako su osigurali sebe i svoje!
