Dr. Fikret Alić, profesor na Mašinskom fakultetu u Tuzli, ujedno je i jedan od najuspješnijih bosanskohercegovačkih inovatora. Uz predavanja iz oblasti toplotne i fluidne tehnike, Alić većinu svog radnog dana provodi u fakultetskoj Laboratoriji za istraživanje i razvoj – Termofluidna tehnika, koju opisuje kao poligon raznih projekata, doktorskih i magistarskih radova, ali i za “modeliranje, simuliranje i višestruko-unakrsna ispitivanja vlastitih inovacija“.
“Inovacije oslanjam na termofluidnu tehniku, čime direktno potičem i naučno– istraživački rad, a što je moja primarna oblast interesovanja i rada“, objašnjava Alić u razgovoru za Business magazine.
Takav pristup nauci, kroz kombiniranje teorije i prakse, rezultirao je i sa 46 nagrada za Alićeve izume prezentirane na međunarodnim sajmovima inovacija i novih tehnologija od 1998. do danas. Samo u prošloj godini, za patentno rješenje Adaptivni toplinski izvor, Alić je na međunarodnim sajmovima inovacija osvojio deset medalja, od kojih šest zlatnih. Ove godine, naučnoj javnosti prvi put se predstavio vojnom inovacijom Pristroj za hlađenje, balansiranje i prigušivanje bojevog oružja, koja je i prva te vrste koju je ikada izlagala Asocijacija inovatora BiH, a koja je već na njenoj premijeri na izložbi u Istanbulu nagrađena bronzanom medaljom.
“Riječ je o kompleksno-funkcionalnom i tehnički jednostavnom sistemu koji je namijenjen hlađenju cijevi vatrenog oružja. Mimo toga, istovremeno se smanjuje razina zvuka prilikom paljbe i balansira osa cijevi vatrenog oružja naročito pri rafalnoj paljbi. Uz mogućnost jednostavne i brze montaže i demontaže, ovaj trojni efekt poboljšava manevarske sposobnosti vatrenog oružja u različitim uvjetima korištenja“, ukratko opisuje Alić, koji svojim primjerom ilustrira da uvriježeno mišljenje kako patenti domaćih inovatora nemaju plodno tlo u smislu otkupa prava na primjenu u domaćim kompanijama. Naime, on precizira da će po okončanju višestrukog unakrsnog ispitivanja i optimiziranja po više aspekata, što su prošle i sve njegov ranije inovacije, patent ponuditi domaćoj namjenskoj industriji.
U konekstu stereotipa o koliziji između međunarodnih uspjeha bh. inovatora i manjku interesa za njihove izume na domaćem tržištu, Alić objašnjava da se, kao i obično, i tu radi o medalji koja ima dvije strane.
“Svaka inovacija u početku je samo pretpostavljeno rješenje, koje ne treba biti sadržano u postojećem stanju tehnike, jer inače nije inovacija.
Nadalje, utvrđivanje patentabilnosti je nezaobilazan proces, koji treba u zakonskom roku započeti u odnosu na datum podnošenja prijave patenta u nacionalni ured za patente. Paralelno s navedenim, vrše se modeliranja, simuliranja te višestruko unakrsna ispitivanja, iz kojih vlasnik inovacije treba da dobije što više korisnih informacija o svom pretpostavljenom inovativnom rješenju. Nažalost, većina inovatora – što zbog objektnivnih, a što zbog subjektivnih razloga, preskače navedene korake i proglašava inovaciju patentom, naivno se nadajući da će se javiti potencijalni kupac. To su najčešće greške na strani inovatora.
Država, s druge strane, decenijski ne uspostavlja partnerski odnos sa inovatorima, već nešto što ima kvazisocijalni karakter. Shodno navedenom, finansijska sredstva koja bi potpomogla afirmaciju inovacije su mala i nedostatna. Kompanije koje bi eventualno ulagale u neku bh. inovaciju svjesne su rizika i država mora te kompanije osloboditi poreza i ostalih nameta, dok inovacija ne zaživi na tržištu. Država mora garantirati tim kompanijama refundiranje uloženog finansijskog kapitala ukoliko inovacija propadne. Prethodno navedeno predstavlja glavni problem i ujedno i odgovor zašto je procenat realiziranih inovacija u našoj državi mali“, potcrtava Alić.
