Richard Thaler je nagradu u iznosu 1,1 milion dolara, jedinu koju nije ustanovio sam Alfred Nobel, nego Švedska centralna banka koja je finansira od 1968. godine, zaslužio za svoj pionirski rad u premošćavanju jaza između ekonomije i psihologije.
“Istražujući posljedice ograničenog rasuđivanja, socijalnih predispozicija i manjka samokontrole, pokazao je da ove osobine često sistematski utiču na individualne odluke, a time i na krajnji ishod na tržištu”, navela je Akademija u svom pojašnjenju za dodjelu Nobelove nagrade za ekonomiju Thaleru.
Thalerov teoretski rad uvjerio je brojne svjetske ekonomiste da obrate pažnju na ljudsko ponašanje, a mnoge svjetske vlade da obrate pažnju na ekonomiju. Thaler je možda prvi dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju čiji se rad osjeti na računima miliona ljudi, makar na američkom tlu.
Spoj psihologije i ekonomije
Univerzitetski profesor Richard Thaler rođen je 1945. u East Orangeu, u New Jerseyu, a diplomirao je na Univerzitetu Case Western Reserve. Doktorat iz ekonomije odbranio je na Univerzitetu u Rochesteru 1974. godine. U vrijeme Thalerovog usavršavanja, na području ekonomije vladalo je uvjerenje da su ljudi racionalni akteri u društvu.
Thaler je počeo razmišljati drugačije još kao brucoš: pitao bi ljude o njihovim izborima i otkrio da su odgovori drugačiji od onih u udžbenicima. Prekretnicu u karijeri novopečenog nobelovca označilo je otkrivanje rada izraelsko-američkog profesora psihologije i nobelovca Daniela Kahnemana te njegovog dugogodišnjeg saradnika Amosa Tverskyja, koji su razrađivali ideju da ekonomija mora obratiti pažnju na stvarno ponašanje ljudi. Thaler je 1995. godine počeo predavati na Univerzitetu Chicago, instituciji koja se povezuje s racionalističkim pristupom ekonomiji.
“Najbolji način da izoštrite svoje vještine je da igrate protiv najboljih”, prokomentirao je primajući Nobelovu nagradu.
Akademski rad profesora Thalera mogao bi se sažeti u nepregledni niz dokaza da standardne ekonomske teorije ne opisuju stvarno ljudsko ponašanje. Naprimjer, dokazao je da ljudi ne gledaju na sav svoj novac jednako. Eksperimentima je pokazao da su ljudi nespremni prodati ono što posjeduju, čak i po cijeni višoj od one po kojoj su predmet kupili. Odnosno, ljudi se više trude izbjeći gubitke, nego postići nove dobitke.
Jedan od najzanimljivijih eksperimenata koje je Thaler proveo zajedno sa Kahnemanom i Jackom L. Knetschom 1974. godine postavio je učesnicima dva pitanja: koliko biste maksimalno bili spremni platiti lijek za bolest kojoj ste izloženi i koja, ukoliko obolite, a šanse za to su 0,001 posto, vodi do brze i bezbolne smrti u jednoj sedmici, te, koliko biste minimalno novca tražili za volontiranje u istraživanju navedene bolesti pri čemu su šanse da obolite 0,001 posto, a ukoliko biste oboljeli, ne biste mogli kupiti lijek. Za tradicionalne ekonomiste, odgovori na oba pitanja bili bi identični, jer je identičan rizik. Thaler je, međutim, došao do drugog zaključka: ljudi bi bili spremni platiti 200 dolara za lijek, ali bi zahtijevali 10.000 dolara za volontiranje u istraživanju. Ljudi cijene svoje postojeće zdravlje toliko da bi platili 50 puta više da ga zadrže, nego što bi platili da im bude malo bolje. Ovo objašnjava i zašto kompanije ne povlače racionalne poteze koji bi razbjesnili njihove kupce usljed osjećaja nepravde ili odbojnosti.
Predvidiva iracionalnost
Upravo pravednosti tiče se jedno od najvažnijih otkrića profesora Thalera. Thaler je pokazao da će ljudi kazniti nepravedno ponašanje kompanija čak i ako sami nemaju koristi od toga, što ima važne ekonomske implikacije.
Standardna ekonomska teorija predviđala je da će tokom ekonomskog pada poslodavci rezati plaće do nivoa koji odgovara potražnji za njihovom robom ili servisima, što bi značilo da nema razloga da se ekonomsko usporavanje veže za povećanje nezaposlenosti. Ali, radnici smanjenje plaća smatraju nepravednim te poslodavci, u pokušaju da izbjegnu gnjev radnika koje namjeravaju zadržati, radije pribjegavaju otpuštanju nego rezanju plaća.
Kolumnista je New York Timesa i autor bestselera Nudge namijenjenog pomoći ljudima da donose bolje odluke, a pojavio se i u filmu The Big Short iz 2015. donoseći zasigurno jednu od najgledanijih lekcija u historiji ekonomije, o uzrocima finansijske krize koja je pogodila svijet 2008. godine. Svojim radom unutar bihevioralne ekonomije, Thaler je pokazao da su ljudi predvidivo iracionalni, te da se ponašaju na načine koji oponiraju ekonomskoj teoriji. On nije uvjeravao ekonomiste tek da su ljudi iracionalni, nego je pokazao da se ljudi odmiču od racionalnosti na ustaljene načine, tako da njihovo ponašanje, ipak, može biti predviđeno i korišteno u uzorcima.
Švedska kraljevska akademija Thalera je nagradila za okretanje ekonomije u pravcu realističnijeg razumijevanja ljudskog ponašanja i za korištenje svojih uvida za poboljšanje javnih politika, poput mijenjanja američke politike prema automatskom upisivanju zaposlenih u programe štednje za penziju koja se povećava ili smanjuje u skladu s povećanjem ili rastom njihovih primanja, što oslobađa ljude odluke o štednji, ili automatskom prijavljivanju djece na obrok u školi. Thalerova ideja bila je da vlade i poslodavci moraju učešće u programima učiniti podrazumijevajućom opcijom, da bi inercija bila na strani optimalnog ishoda.
Upitan kako namjerava potrošiti novčani dio nagrade, Thaler je odgovorio: “To je dosta zabavno pitanje. Pokušat ću ga potrošiti što je iracionalnije moguće.”
