Početkom maja objavljena informacija o imenovanju Predsjedništva Arbitražnog suda pri Vanjskotrgovinskoj komori (VTK) BiH, praćena najavom otvaranja sudnice za arbitražu u u komorskim prostorijama, u većem dijelu domaće javnosti stvorila je svojevrsnu zabunu utemeljenu na utisku da se radi o novoformiranom mehanizmu za rješavanje privrednih sporova. No, ustvari se radi o instituciji koja u našoj zemlji djeluje već četvrt stoljeća, ali su njeni dosadašnji dometi evidentno bili toliko skromni da čak ni oni kojima je namijenjena – pripadnici bosanskohercegovačke poslovne zajednice, praktično nisu bili ni svjesni njenog postojanja.
Zakonska podloga
“Arbitražni sud, kao institucionalna međunarodna arbitraža, egzistira još od 1998. godine. Naime, Zakonom o Privrednoj komori BiH, a kasnije i Zakonom o Vanjskotrgovinskoj komori BiH, kao njenom pravnom sljedniku, utvrđeno je da se ‘pri Komori organizuje Arbitražni sud pred koji privredni subjekti mogu iznositi međusobne sporove u skladu sa zakonom, radi sporazumnog rješavanja tih sporova, posredovanjem ili odlučivanjem o tim sporovima, ako stranke ugovore nadležnost ovog suda’.
Osnovna akta koja reguliraju rad Suda su Pravilnik o organizaciji i radu Arbitražnog suda pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH, Odluka o utvrđivanju tarife troškova arbitraže, Lista arbitara Arbitražnog suda u kojem obje strane imaju sjedište, odnosno boravište na teritoriji BiH i Lista arbitara Arbitražnog suda u kojem barem jedna strana ima sjedište, odnosno boravište na području druge države.
U slučaju da u Pravilniku nema potrebnih odredbi i stranke nisu nešto drugo ugovorile, primjenjuju se odredbe zakona o parničnom postupku za koji arbitar, odnosno arbitri, ocijene da je najprihvatljiviji u datom slučaju. Također, postoji mogućnost da stranke ugovore i to da se na postupak pred Arbitražnim sudom primjenjuju pravila o arbitraži Komisije Ujedinjenih nacija za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL).
Kako Bosna i Hercegovina nema poseban Zakon o arbitraži, arbitražno rješavanje sporova regulirano je zakonima o parničnom postupku entiteta i Distrikta. Drugi bitan propis, tačnije prvi, jeste Konvencija o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih odluka (tzv. Njujorška konvencija).
Prema našem mišljenju, Njujorška konvencija, zakoni o parničnom postupku koji su harmonizirani i Pravilnik o organizaciji i radu Arbitražnog suda su solidan pravni okvir za primjenu arbitraže u praksi“, za Business Magazine objašnjava zakonsku podlogu za funkcioniranjr arbitraže u našoj zemlji Belma Šabić–Selimović, sekretar Arbitražnog suda.
“Arbitražna presuda je konačna i ima snagu pravosnažne presude redovnog suda te je, kao i presuda bilo kojeg redovnog suda, izvršna u redovnom izvršnom postupku“
Podsjećajući da je osnovna svrha Arbitražnog suda “rješavanje sporova između domaćih i stranih privrednih subjekata iz njihovih međusobnih odnosa o pravima i obavezama kojima mogu slobodno raspolagati“ i da je on nadležan “ukoliko se radi o trgovačkom sporu u kojem stranke mogu slobodno disponirati predmetom spora, ukoliko za tu vrstu spora nije predviđena isključiva nadležnost redovnog suda te ukoliko su se stranke sporazumjele o nadležnosti arbitraže“, Šabić–Selimović pojašnjava proceduru za pokretanje i vođenje arbitražnog postupka, odnosno umplemntacije odluka Suda.
“Arbitražni postupak se pokreće tužbom koja se dostavlja suprotnoj stranci na odgovor. Po zaprimljenom odgovoru na tužbu, imenuje se arbitar pojedinac ili arbitražno vijeće (što zavisi od sporazuma stranaka u postupku). Imenovani arbitar, odnosno arbitražno vijeće, pristupa ispitivanju dokaza, po potrebi poduzima mjere radi dopune dokaznog postupka, zakazuje usmenu raspravu, te donosi rješenja kojima upravlja postupkom. Nakon okončanja usmene rasprave, arbitar (ili arbitražno vijeće) pristupa izradi presude, koja se, nakon razmatranja i saglasnosti od strane predsjednika arbitražnog suda, dostavlja strankama u postupku.
Arbitar, odnosno arbitražno vijeće, može donijeti presudu i bez održavanja usmene rasprave ukoliko ocijeni da su dostavljeni pismeni podnesci i dokazi dovoljni za donošenje presude i ukoliko postoji saglasnost stranaka o tome.
Arbitražna presuda je konačna i ima snagu pravosnažne presude redovnog suda te je, kao i presuda bilo kojeg redovnog suda, izvršna u redovnom izvršnom postupku“, precizira Šabić–Selimović.
Skepsa privrednika
“Kompanije ne koriste često arbitražni mehanizam rješavanja sporova zbog nedovoljne informisanosti i neopravdanog nepovjerenja prema postupcima koji se ne vode pred redovnim sudom“
Iako, prema njenim riječima, “arbitraža na lagodniji, mirniji, fleksibilniji, prijateljski način pokušava riješiti nastali spor između stranaka, u principu imajući uvijek na umu njihovu eventualnu dalju poslovnu saradnju“, domaći prirednici vrlo rijeko posežu za tim načinom rješavanja međusobnih sporova. Šabić–Selimović smatra da je faktičko stanje takvo “zbog nedovoljne informisanosti i neopravdanog nepovjerenja prema postupcima koji se ne vode pred redovnim sudom“.
“Prema našem mišljenju, domaći privrednici imaju pogrešnu percepciju da će samo presuda koju donese redovni sud biti izvršna i da će samo na taj način uspjeti namiriti svoje potraživanje, iako je činjenica da je upravo arbitraža ta koja pruža mogućnost da se brže nego pred državnim sudom dobije pravomoćna i izvršna presuda, budući da protiv arbitražne odluke nisu dopušteni redovni pravni lijekovi, da je arbitražna presuda konačna i da ima snagu pravosnažne presude redovnog suda, da je izvršna u redovnom izvršnom postupku, da je arbitražni postupak u principu jednostepen i nejavan, te da se najčešće radi o stranama u sporu koje ne žele prekinuti međusobnu poslovnu saradnju, ali žele što prije i jeftinije riješiti nastali spor.
U posljednje vrijeme ipak primjećujemo trend povećanja prepoznatljivosti ovog mehanizma rješavanja sporova, te ćemo ga nastaviti promovisati i približiti poslovnim subjektima“, potcrtava ona u osvrtu na skepsu privrednika prema Arbitražnom sudu.
Na pitanje o evropskim i iskustvima zemalja regije u kontekstu efikasnosti arbitražnih sudova i benefita koji proizilaze iz takvog načina rješavanja privrednih sporova, pak, Šabić–Selimović odgovara ponovo potencirajući prednosti arbitraže u odnosu na redovan sudski postupak.
“Osnovne prednosti arbitraže ogledaju se sljedećem – ona se temelji na volji stranaka, a ne na ovlasti države (što znači da stranke imaju veću kontrolu nad samim postupkom), stranke imaju široka ovlaštenja u izboru arbitara, arbitri sačinjavaju vremenski raspored (stranke na taj način mogu unaprijed znati koje će se radnje poduzimati i u kojem vremenskom periodu), postupak nije javan, postupak je brz i efikasan (dužina trajanja postupka je u prosjeku od šest mjeseci do godinu dana), postupak je jednostepen (presuda je konačna i na nju se ne može žaliti.
Uz to, arbitri ulažu dodatni napor prilikom vođenja postupka, jer su svjesni da nema ‘popravnog’, odnosno da nema više instance koja će korigovati njihovu eventualnu grešku.
I iskustva zemalja u okruženju, kao i većine evropskih zemalja, pokazuju da su institucionalne arbitraže formirane pri trgovačkim, privrednim komorama, jer je institucionalna arbitraža jeftinija za stranke, ima svoju organizaciju, pravila rada, široku paletu stručnjaka kao arbitara, od univerzitetske, poslovne, pravne i pravosudne zajednice, što joj omogućava bolje korištenje kako materijalnih tako i ljudskih resursa“, rezimira Šabić–Selimović.
Razlika od medijacije
Šabić–Selimović za naš magazin razjašnjava i sličnosti, odnosno razlike, između arbitraže i medijacije, postupka koji je također prilično davno uveden u BiH, ali u praksi baš i nije zaživio.
“Rekli bismo da svaki od ovih postupaka ima svoje prednosti, međutim, osnovna razlika ogleda se u tome što medijator ne odlučuje o sporu, nego ima ulogu da pomaže strankama da pronađu neko prihvatljivo zajedničko rješenje kojim bi bili zadovoljeni njihovi suprotstavljeni interesi. S druge strane, u arbitražnom postupku arbitri donose odluku na temelju prava i stranke nemaju utjecaja na sadržaj arbitražnih odluka.
Razlika se ogleda i u tome što sporazumi, odnosno nagodbe, nisu provodive u smislu izvršenja arbitražnih odluka propisanih Konvencijom o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih odluka (tzv. Njujorška konvencija), prema kojoj su sve zemlje koje su potpisale Konvenciju pristale, s određenom rezervom ili bez nje, na izvršenje stranih arbitražnih odluka“, ističe Šabić–Selimović.
