Peptički ulkusi su ranice nastale na sluznici probavnog trakta. Procjenjuje se da deset posto populacije Zapadnog svijeta razvije ulkusnu bolest za vrijeme svoga života. U Sjedinjenim Američkim Državama svake godine od ove bolesti oboli više od četiri miliona ljudi.Bolest se najčešće javlja u gornjem dijelu probavnog trakta, u želucu ili dvanaestopalačnom crijevu.
Oštećenja odbrambenih mehanizama
U organizmu postoji vaga između vlastitih odbrambenih mehanizama i agresivnih faktora važnih za nastanak ulkusa. Posebne ćelije želuca produciraju jednu vrstu sluzi, koja kao foto-film oblaže sluznicu želuca. Njena zaštitna funkcija je u tome da bude barijera između sluznice želuca i kiselih probavnih sokova, neophodnih u procesu probave. Pored toga određene ćelije želuca luče tvari koje neutraliziraju želučanu kiselinu, te produkte (prostaglandini) koji sluznicu čine otpornijom na agresivne faktore odgovorne za nastanak ulkusne bolesti. Upravo su oštećenje ili loša funkcija ovih vlastitih odbrambenih mehanizama odgovorni za “ranjivost” organa prilikom izlaganja probavnim sokovima i drugim vanjskim faktorima rizika, što dovodi do oštećenja ćelija i posljedičnog razvoja ulkusa.
Bolesnici s ulkusnom bolešću najčešće imaju široku lepezu simptoma. Mogu biti potpuno bez simptoma, ili što je manje uobičajeno mogu razviti po život opasne komplikacije, kao što je perforacija ulkusa ili krvarenje. Glavni simptomi ulkusne bolesti su: bol u želcu,nadimanje,brzi osjećaj sitosti nakon uzimanja hrane,gubitak apetita, mučnina,povraćanje i krvarenje (crna stolica i anemija).
Ovdje se mora istaknuti da se slični simptomi mogu susresti i kod drugih bolesti okolnih organa, kao što je sindrom iritabilnog kolona, neulkusna dispepsija, kolelitijaza. S druge strane postoji “preklapanje” simptoma, tako da se iscrpnim razgovorom s ljekarom mogu iskristalizirati takozvani “tipični” simptomi vezani za ulkus dvanaestopalačnog crijeva, kao što je žgaravica.Simptomi se najčešće javljaju dva do pet sati nakon obroka, odnosno na tašte, te noću između 23 i dva sata, kada je sekrecija kiseline u želucu najjača. Suprotno od toga, pacijenti s želučanim ulkusom pate više nedugo nakon uzimanje hrane, a korištenje lijekova za brzo neutraliziranje kiseline ne donosi im često olakšanje.
Dva najčešća uzroka ulkusne bolesti su Helicobacter pylori i nesteroidni antireumatici (ibuprofen, ketoprofen…).
Infekcija Helicobacterom pylori predstavlja najčešću hroničnu infekciju čovječanstva. Pretpostavlja se da se bakterija nalazi u želucu polovice svjetske populacije. Njeno prisustvo odgovorno je za direktno oštećenje ćelija želuca i dvanaestopalačnog crijeva, nakon čega one postaju osjetljivije i podložnije razvoju hronične upale sluznice. Za sada nije jasno zašto je većina ljudi s hroničnom infekcijom i upalom sluznice bez simptoma, a neki od njih razvijaju ozbiljne probleme, kao što je ulkusna bolest.
Nesteroidni antireumatici odgovorni su za nastanak većine ulkusa kod bolesnika bez dokazane infekcije Helicobacterom pylori. Rizik razvoja ulkusne bolesti zavisi o vrsti nesteroidnog antireumatika, dozi primijenjenog lijeka, te dužini trajanja liječenja.
Endoskopija ključna za dokazivanje bolesti
Genetski i faktori okoliša važni su elementi u razvoju bolesti. Emocionalni stres doprinosi bitno ponovnoj pojavi ulkusne bolesti, ali nikada nije sam za sebe uzrok za njen nastanak. Pušenje je zasigurno rizični faktor za razvoj ulkusa, kao i unos alkohola, kafe, čaja i gaziranih pića.
Endoskopsko dokazivanje ulkusne bolesti je osnovno. Ovim putem pored direktnog uvida u stanje sluznice, može se uzeti uzorak za patohistološku analizu, kojom se procjenjuje stepen upale, isključuje maligna bolest i utvrđuje status infekcije Helicobacterom pylori. Jasno je da je nemoguće gastroskopirati sve bolesnike sa simptomima ulkusne bolesti, tako da se nekada inicijalno može učiniti testiranje na infekciju Helicobacterom pylori, kod bolesnika s tipičnim simptomima, bez značajne anemije ili gubitka na tjelesnoj težini. “Pozitivne” bolesnike treba liječiti po standardnim preporukama, te u slučaju ponovnog javljanja simptoma svakako raditi endoskopski pregled, a ne ponovno testiranje na Helicobacter pylori.
Najčešće komplikacije ulkusa su krvarenje i perforacija (kada nastane duboki ulkus koji probije sve slojeve zida želuca ili dvanaestopalačnog crijeva, tako da nastane rupa u crijevu. Krvarenje se najčešće prepoznaje po ubrzanom pulsu, padu pritiska i crnoj stolici. Većina krvarenja iz ulkusa može se zbrinuti endoskopski. Krvarenje se zaustavlja ubrizgavanjem “sklerozansa” ili adrenalina u okolinu krvne žile, injekcijom specijalnih vrsta “ljepila”, toplinskim sredstvima, laserom ili jednostavno postavljanjem “kvačica” na krvareću krvnu žilu. Samo dva do pet posto bolesnika zahtijeva hirurško zbrinjavanje. Perforacija ulkusa se prezentira naglim pojačanjem bolova u trbuhu i rješava se hirurški.
Većina ulkusa uspješno se liječi lijekovima. Početni korak je utvrditi infekciju Helicobacterom pylori ili otkloniti prekomjernu upotrebu nesteroidnih antireumatika. Nažalost još ne postoji jedinstveni lijek kojim se liječi infekcija Helicobacterom pylori. Za sada je preporuka da se liječenje provodi s dvije vrste antibiotika i antisekretornim lijekom (lijekovi koji blokiraju lučenje solne kiseline) u trajanju od sedam do deset dana. Ovakav tretman osigurava izlječenje u 90 posto bolesnika. Uspjeh liječenja najviše zavisi o saradnji bolesnika, koji treba uzimati propisanu terapiju u pravilnom ritmu i dovoljno dugo, u skladu s preporukom ljekara.Po završenoj terapiji eradikacije Helicobacter pylori, kod većine bolesnika potrebno je nastaviti antisekretornu terapiju još četiri do šest sedmica.
