Socijalno preduzetnišvo predstavlja upotrebu preduzetničkog ponašanja i razvijanje preduzetničkih vještina za postizanje socijalnih ciljeva i dobrobiti za zajednicu. Radi se o preduzećima koja ne postoje primarno radi ostvarivanja profita i koja pružaju robu ili usluge koje su direktno povezane sa njihovim eksplicitnim ciljem da rade za dobrobit zajednice. Socijalno preduzetništvo je još uvijek mlada nauka i postoji njenih nekoliko definicija. Socijalna preduzeća imaju često za cilj stvaranje profita jer tako grade finansijsku održivost, ali ne postoje prvenstveno radi finansijske dobiti, već radi ostvarivanja socijalne misije.
Izumitelj modernog socijalnog poduzetništva je profesor dr. Muhamed Yunus koji je ujedno i prvi dobitnik Nobelove nagrade iz Bangladeša te dobitnik i 26 počasnih doktorata za neizmjeran doprinos ovoj oblasti i sistemskom radu na smanjenju siromaštva u proteklih nekoliko decenija.
Tri stuba
U praksi, socijalno preduzetništvo je već vrlo značajan dio ekonomije i BDP-a Evropske unije gdje trenutno egzistira više od dva miliona socijalnih preduzeća, odnosno više od 10 posto od ukupnog broja preduzeća u EU, što predstavlja 11 milliona osoba koje rade u ovom sektoru (više od šest posto ukupne radne snage). Kada govorimo o snazi, upravo pod snagom potreba, prakse i prije svega poduzetnika, vlasti u gotovo svakoj EU članici mnogo se kvalitetnije bave ovom temom u proteklih pet godina, nego što je to bio slučaj ranije. Širom EU, zbog ogromnog praktičnog doprinosa u borbi protiv siromaštva i nezaposlenosti socijalno preduzetništvo je već među najvažnijim temama mnogih dionosioca odluka.
Bosna i Hercegovina se u ovoj oblasti nalazi u sličnoj sitaciji kao i cijeli region, što će reći da kasni najmanje jednu deceniju za EU. Radi se na više oblasti istovremeno, kako na teoretskoj tako i na praktičnoj razini i često sa nedovoljnom povezanošću i bez strateškog i liderskog pristupa koji bi uvezao i optimizirao sve napore. Sa jedne strane, uspostavljaju se pravni okviri, proces ide sporo jer entiteti odvojeno nastoje razviti ovu oblast i sa druge strane radi se na podizanju svijesti, umrežavanju aktera, preciznom shvatanju definicije socijalnog preduzetništva i slično. Kao što je to često i slučaj, sama socijalna preduzeća idu brzo naprijed, ne čekajući sistem i pravni okvir da se razviju, jer koriste trenutne tržišne prilike i mogućnosti.
Usporavajućih faktora u razvoju socijalnog preduzetništva u BiH ima nekoliko, jedan od njih je, pored navedenog odvojenog rada na razvoju ove teme i oblasti, i nedovoljan nivo razumijevanja socijalnog preduzetništva od strane vlasti i ključnih donosioca odluka u zemlji. Međutim, sa druge strane, veoma kvalitetan vjetar u leđa i ogroman razvojni potencijal dolazi od strane međunarodne zajednice u BiH koja izdvaja sve više sredstava putem novih projekata za razvoj ove oblasti u Bosni i Hercegovini.
Trenutno počinje nekoliko inicijativa, a sam eko-sistem socijalnog preduzetništva ima par odličnih primjera i aktera, koji su već postali poznati u svijetu. Jedna od takvih organizacija je i Fondacija Mozaik koja je veoma aktivna u ovoj oblasti i na svim aspektiva razvoja eko-sistema socijalnog preduzetništva. Trenutno stanje razvoja je veoma izazovno, ali i zanimljivo jer cijeli eko- sistem treba kreirati pa tako se u BiH trenutno razmišlja i započinje sve više raditi na razvoju poduzetničkih centara posvećenih isključivo socijalnom preduzetništvu, ili kreiranju banaka i fondacija koje bi finansirale isključivo socijalna preduzeća i tako dalje.
Napokon, treći koristan te relativno novi stub razvoja jeste umrežavanje svih aktera iz ove oblaste putem relevantnih konferencija koje često nose u sebi naziv „dobra ekonomija“ što u većini slučajeva podrazumijeva da se tiče socijalnog preduzetništva i nečeg što je, prije svega, dobro za zajednicu. Bosna i Hercegovina kao i cijeli region ima poprilično jedinstvenu priliku da, po uzoru na EU, iskoristi ovu mogućnost za ekonomski razvoj, smanjenje broja nezaposlenih i druge benefite koje socijalno poduzetništvo može generirati. Ali preduzećima u ovoj oblasti i akterima ovog eko-sistema bit će potrebna i značajna pomoć jer se, prije svega preduzeća, susreću sa mnogo više izazova, nego obična preduzeća.
Faktori rizika
U svom razvoju i u svakodnevnim aktivnostima praksa pokazuje da socijalna preduzeća prave nekoliko grešaka koja mogu uticati na njihov daljni razvoj. Naime, sa željom da na što brži i bolji način riješe određene socijalne probleme u društvu ili da pomognu članovima jedne ili više ranjivih grupa, socijalna preduzeća, odnosno poduzetnici često zanemaruju činjenicu da i socijalno preduzeće mora, prije svega, imati veoma kvalitetan i snažan poslovni model. To znači da ova preduzeća moraju biti konkurentna i da proizvod ili usluga moraju biti kvalitetni jer za to ne postoji alternativa ako se želi uspjeti na tržištu. Činjenica da je preduzeće socijalno, dolazi u drugi plan i može tek onda činiti veliku prednost za odabir kupaca, ali kvalitet ili proizvod ne smiju biti slabiji u omjeru cijena/kvalitet od drugih konvencionalnih preduzeća. Sve ovo čini jedan značajan otežavajući faktor zato što su izazovi vođenja većine socijalnih preduzeća u svakodnevnici veći nego kod običnih kompanija, pogotovo ako se među uposlenicima nalaze predstavnici određenih ranjivih grupa, što je čest slučaj.
Druga učestala greška i faktor rizika u svakodnevnici socijalnog preduzeća jeste finansijski menadžment, odnosno preveliki fokus na socijalne aspekte, a nedovoljan na finansijsku održivost, upravljanje gotovinskim tokovima i slično. Mnogo je slučajeva u praksi gdje su socijalna preduzeća morala obustaviti poslovanje, prestati pružati jednu prijeko potrebnu socijalnu uslugu i na društveno odgovoran način, te tako ugrozili odličnu ideju, jer upravljanje finansijama nije bilo dovoljno rigorozno i kvalitetno. Što znači da u ovoj oblasti također visok nivo stručne pomoći je neophodan socijalnim preduzećima kako bi njihove često briljantne ideje i veoma dobre za društvo postale održive i tako napravile još veći impakt u zajednici.
Treći faktor rizika koji smanjuje uspješnost socijalnih preduzeća vezan je za situaciju u kojoj socijalni preduzetnici ili finansijeri ovakvih preduzeća smatraju da je „non for profit“ isto što i „non-profit“ organizacija, odnosno da zanemaruju važnost profitabilnog poslovanja. Socijalna preduzeća itekako moraju poslovati profitabilno, u socijalnim preduzećima je također veoma važno da težak rad, dobri rezultati ili talenat budu adekvatno nagrađeni u smislu plaće kao naknade za rad i nepojmljiv je uspjeh socijalnog preduzeća koje bi poslovalo bez profita. Tako da ne samo da treba praviti profit u poslovanju nego treba imati adekvatnu strategiju upravljanja ljudskim potencijalima i svim drugim aspektima menadžmenta. Međutim, i tu leži suštinska razlika za klasičnim preduzećima, navedeni profit ne smije služiti bogaćenju investitora/vlasnika kompanije nego je on reinvestiran u daljnji razvoj preduzeća i unaprjeđenje usluga/proizvoda.
Stopa uspješnosti
Ono što je također važno imati na umu, pogotovo danas u Bosni i Hercegovini dok se kroji i uspostavlja eko-sistem za socijalno preduzetništvo, jeste odgovor na pitanje ako preduzeće zapošljava predstavnike ranjivih skupina ono je automatski socijalno preduzeće? Odgovor je negativan. Kao što preduzeća mogu biti socijalna bez zapošljavanja ijedne osobe iz navedenih grupa, tako i preduzeća mogu zapošljavati osobe sa invaliditetom, bivše ovisnike, RVI, ili druge teško zapošljive skupine, a da nisu socijalna preduzeća, ukoliko, naprimjer, dobit tog preduzeća na kraju godine uzima vlasnik ili ako neki druge ključne karakteristike nisu ispoštovane.
Iskustva pokazuju da najveću stopu uspješnosti imaju socijalna preduzeća čiji vlasnici i(li) uposlenici „žive“ ideju i djelatnosti preduzeća. Odnosno, to su slučajevi u kojima je preduzeće nastalo kako bi donijelo tržištu i korisnicima rješenje za realan i konkretan problem sa kojim su se, prije svega, osnivači preduzeća susretali i koji su iskusili kao naravno i potrošači. Ovo je važno istaći jer je sve više rasploživih sredstava za socijalna preduzeća i iskustva drugih zemalja iz regiona, poput Slovenije i Hrvatske, pokazuju da možemo očekivati porast u broju registrovanih socijalnih preduzeća čim se pravni okvir uspostavi te sa njim dođe i veća finansijska podrška. Dio tih preduzeća bit će oportunistička socijalna preduzeća koja su tu da iskoriste trenutnu priliku pristupa sredstvima, a bez potrebne vizije i dugoročne želje da ispunjavaju misiju koju to socijalno preduzeće može imati.
(Erol Mujanović je doktorant iz oblasti socijalnog preduzetništva sa više od 12 godina prakse u vođenju socijalnog preduzeća.)
