U praktično svim strateškim dokumentima i razvojnim planovima bosanskohercegovačkih vlasti, neovisno o njihovom nivou, poljoprivreda, odnosno proizvodnja hrane, ističu se kao jedna od privrednih grana sa najvećim potencijalom. U praksi, međutim, taj razvojni potencijal prepušten je stihiji, o čemu, između ostalog, govori i činjenica da Bosna i Hercegovina nema, niti će u dogledno vrijeme imati, državno ministarstvo poljoprivrede. Izraženo jezikom brojeva, jaz između deklarativnog zalaganja za intenziviranje poljoprivredne proizvodnje i konkretnog djelovanja u tom smjeru, najvjernije ilustrira zvanični statistički podatak da su novčani poticaji u poljoprivredi po hektaru korištene površine u našoj zemlji čak 12 puta manji od prosjeka Evropske unije, pri čemu je, sa poticajima od 23 eura po hektaru, u balkanskoj regiji od nas gora jedino Albanija.
Regionalno dno
Od bh. prosječnih 40 eura po hektaru, ostale regionalne zemlje daleko su odmakle – na Kosovu ti poticaji iznose 72 eura, Crnoj Gori 79, Srbiji 92, Makedoniji 190 eura, dok je čak i neumjesno bilo kakvo poređenje sa hrvatskih 380 eura i prosječnih 480 eura Evropske unije, gdje poticaji čine oko 46 posto dohotka u poljoprivredi, posebno ako se uzme u obzir da se u BiH poticajna sredstva poljoprivrednicima isplaćuju sa višemjesečnim zakašnjenjem. Ipak, radi cjelovitosti slike, nije zgorega spomenuti da bužetska sredstva koja se godišnje plasiraju poljoprivrednicima u obliku poticaja u BiH zbirno iznose oko 75 miliona eura, a u Evropskoj uniji ukupno oko 42 milijarde eura, odnosno nešto više od 1,5 milijardi eura prosječno po državi.
Naravno, iluzorno je očekivati da BiH, jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, za poljoprivredne poticaje izdvaja iznose približne evropskim, ali nema sumnje da bi oni svakako mogli biti veći, redovniji i transparentniji, s posebnim akcentom na ovaj posljednji faktor, o čijoj nužnosti dovoljno govore krivični predmeti koji se svakih nekoliko mjeseci otvaraju protiv nekog od bivših resornih ministara i njegovih saradnika zaduženih za raspodjelu sredstava namijenjenih podršci poljoprivrednicima. Da je promjena postojeće politike poticaja poljoprivredi nužnost, ukazuje i upozorenje iz Analize vanjskotrgovinske razmjene u sektoru mljekarstva, koju su zajednički pripremili Vanjskotrgovinska komora BiH i USAID/Sweden FARMA II projekt, da je izvoz bh. mliječnih proizvoda u Hrvatsku u posljednje vrijeme u značajnom padu “usljed pritiska jeftinog mlijeka iz Slovenije i Mađarske, čiji proizvođači su cjenovno neuporedivo konkurentniji zbog znatno većih državnih poticaja“. No, nasuprot logici koja proizilazi iz navedenog zaključka, upravo u sektoru mljekarstva, od kojeg su se očekivali krupni proizvodni iskoraci nakon otvaranja EU tržišta za plasman bh. mlijeka i mliječnih proizvoda, stižu nagovještaji daljeg stezanja kaiša i slabljenja konkurentnosti, u vidu Nacrta programa novčanih podrški u poljoprivredi i ruralnom razvoju za 2019. godinu, kojim je Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva predvidjelo smanjenje poticaja primarnim proizvođačima sa 28 na 25 feninga po litru mlijeka.
Adin Fakić, direktor sarajevskog Milkosa, lidera bosanskohercegovačke proizvodnje i prerade mlijeka, decidan je u konstataciji da ne postoji nijedan argument za smanjenje poticaja mljekarima, koje bi, upozorava on, “predstavljalo ozbiljan udar na mljekarsku industriju u cjelini“. Fakić pritom pojašnjava da je najava dodatnog smanjenja ionako niskih poticaja samo vrh ledenog brijega u čijoj osnovi je općenito loša agrarna politika, precizno detektirajući sistemske manjkavosti koje guše potencijale domaćeg mljekarstva i poljoprivrede u cjelini
“Poljoprivredna proizvodnja u BiH, a to naglašavam i potcrtavam, nema perspektivu i budućnost jer nema realnu strategiju i ciljeve! Programi se donose ad hoc, bez ikakvih analiza u ovom sektoru, ne poštuje se zakon po kojem se za poljoprivredu treba izdvojiti tri do šest posto od usvojenog budžeta FBiH, a sadašnji predloženi budžet je 2,6 posto, što predstavlja kršenje zakona.
Taj budžet je socijalnog, a ne razvojnog karaktera. Bh. poljoprivrednik i njegovi proizvodi nisu konkuretni EU kolegama i njihovim proizvodima te su samim tim osuđeni na gubitak trzišne utakmice. Prava utakmica počinje kada se potpuno implementira Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), a to je 1. februar 2020. godine, kada će biti ukinute sve carine i prelevmani.
Prvi razlog nekonkurentnosti je to što u EU proizvođači, tj. poljoprivrednici, imaju jeftina kreditna sredstva, čija minimalna stopa ne prelazi jedan posto. Rokovi otplate su takvi da je dvije godine grace period, a rokovi otplate čak i do 15 godina – kod nas je jedna godina grace perioda i devet godina otplate
Drugi razlog je poreska politika. Poljoprivrednici u EU imaju različite poreske stope, počevši od osnovice za obračun direktnih poreza do stope za obračun tih poreza.
Treći razlog je subvencioniranje goriva. Sve zemlje u EU subvencioniraju gorivo svojim farmerima. Kod nas u BiH farmeri plaćaju punu cijenu goriva i nisu oslobođeni plaćanja akciza, putarina i budžeta za izgradnju autoputeva, a traktori ne voze magistralnim putevima, a kamoli autoputem.
Četvrti razlog je što BiH nema mogućnost pristupa (do ove godine) IPA, IPARD fondovima i do sada je izgubila oko 300 miliona eura.
Još je mnogo razloga, ali ovo su osnovni koji utiču na konkurentnost proizvoda“, naglašava Fakić u izjavi za Business Magazine.
Erina Lasić, direktorica Sektora za poljoprivredu i trgovinu Privredne komore FBiH, pak, napominje da su “proizvođači općenito nezadovoljni donošenjem naputka o ostvarivanju poticaja u poljoprivrednoj proizvodnji krajem drugog kvartala godine, jer su u biljnoj proizvodnji već proizvodni ciklusi pri kraju ili su davno započeti, a poticaj za četvrti kvartal prošle godine nije isplaćen“. Kada je konkretno riječ o spornom Nacrtu, ona podsjeća da je donošenje takvih akata isključiva nadležnost Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva FBiH, u čijem kreiranju Komora ne sudjeluje, ali i ističe da se PKFBiH zalaže za to da poticaji u poljoprivrednoj proizvodnji budu razvojni.
Sumnje u neregularnosti
“To bi u konačnici značilo otvaranje novih radnih mjesta i zadržavanje mlađe populacije na vlastitim imanjima, jer je poznato da uvozimo hrane u vrijednosti većoj od dvije milijarde konvertibilnih maraka godišnje, a imamo ogromne potencijale da proizvedemo gotovo istu količinu. Iz ovoga se da zaključiti koliko radnih mjesta možemo otvoriti.
U ovoj proizvodnji, ukoliko je smatramo strateškom, a jeste, jer je dosta potičemo, neophodno je donošenje pravilnika o mlijeku koji bi uredio ovu oblast – time bi i poticaji bili stabilniji, normalniji i bez posebnih kalkulacija. Proizvodnja ovčjeg i kozjeg mlijeka je u gotovo istim uvjetima i zbog toga i poticaji moraju biti isti.
Ruralni razvoj je vrlo bitan za stanovništvo koje tamo živi, ali kapitalna ulaganja su još bitnija“, potcrtava Lasić.
S druge strane, iz resornog federalnog ministarstva ne nude konkretna obrazloženja planiranog smanjenja poticaja mljekarima, osim ako se njima ne smatraju više puta ponovljene sumnje da “mnogi farmeri iz FBiH kupuju mlijeko u RS i onda ga prikazuju kao vlastiti proizvod da bi se domogli poticajnih sredstava“, zbog kojih je njihova isplata početkom godine i zamrznuta, a iz kojih proizilazi da je težnja da se izjednačavanjem visine poticaja s onom u drugom entitetu pokušaju zaustaviti takve, navodne, zloupotrebe.
Ako je posrijedi takva logika, ona je poprilično besmislena, jer ustvari podrazumijeva kažnjavanje poštenih proizvođača zbog marifetluka nekolicine lažnih mljekara i nerada inspekcija nadležnih za otkrivanje i sankcioniranje takvih prevaranata. Sreća u nesreći je jedino to što je novi federalni program poljoprivrednih poticaja tek u fazi nacrta o kojem je netom okončana javna rasprava, tako da još tinja nada da će, ako ništa drugo, iznos poticajnih sredstava koje dobijaju federalni proizvođači mlijeka ostati na sadašnjem nivou…
