Počet ćemo s jednim primjerom iz nama najbližeg susjedstva. Republika Srbija naprimjer, nema nikakav zakon o stranim ulaganjima, ali ima neveliki Zakon o ulaganjima (48 članova) koji na isti način uređuje opći pravni okvir za ulaganja i za domaće i za strane investitore. Svima jednako, dakle, i po istim aršinima.
Subjekti koji podupiru ova ulaganja za učinkovito pružanje usluga investitorima su Vijeće za privredni razvoj i Razvojna agencija Srbije, koji u opisu posla imaju ciljeve i obavezu da poboljšavaju investicijsko okruženje i potiču direktna ulaganja, u cilju jačanja privrednog i gospodarskog razvoja, rasta zaposlenosti i cjelokupnog društvenog blagostanja.
Strani investitori, u smislu njihove investicije, uživaju isti položaj i u svakom slučaju imaju ista prava i obaveze kao domaći ulagači. I jednim i drugim previđeni su isti poticaji, kada je u pitanju sugurnost investicije od eventualne eksproprijacije, protok novca i fiskalne olakšice.
Posebno se u svim pravima i obavezama naglašava izjednačavanje postupanja s domaćim i stranim investitorima, s ciljem povećanja učinkovitosti u pružanju usluga povezanih s državom, koje se direktno odnose na ulaganja pa i kada je u pitanju podsticanje ulaganja. I jednim i drugim daju se iste poreske olakšice i izuzeća, oslobađanje od carinskih naknada za sredstva povezana s investicijom.
Uvoz opreme koja predstavlja ulaganje, prema ovom zakonu je slobodan i oslobođen od plaćanja carine i drugih uvoznih pristojbi, osim putničkih motornih vozila, automata za zabavu i igara na sreću, pod uvjetom da oprema koja se koristi od strane investitora zadovoljava standarde, u skladu s propisima koji reguliraju zdravlje, sigurnost građana i zaštitu okoliša.
Kada su u pitanju fiskalne obaveze, domaći i strani investitori u Srbiji, čija ulaganja premašuju 8,5 miliona eura i zapošljavaju 100 i više radnika, oslobađaju se poreza na dobit punih deset godina. Investitorima se, također, vraća dio plaćenih poreza i doprinosa na plaće novozaposlenih radnika, koji su već prije toga pola godine bili na evidenciji nezaposlenih. Također, gubitak iskazan u bilanci može se prenijeti pet godina u idućem obračunskom periodu, na račun smanjenja dobiti.
Srbija je trenutno na prvom mjestu po stranim, pa i nekim domaćim ulaganjiam u regionu. A kod nas!?
BOSANSKI SPECIJALITETI
Vjerovali ili ne, mi imamo četiri zakonska akta o stranim ulaganjima, državni, dva entitetska i Brčko distrikta BiH, s olakšicom pet godina oslobađanja plaćanja poreza na dobit i carinskih dažbina na uvoznu opremu. I to je sve, uz napomenu da za domaće investicije ni to nije predviđeno. Ukoliko neki kanton ili općina ne odriješi kesu, s nivoa države i entiteta investitor neće dobiti ništa, ni domaći ni strani.
Za razliku od nas, susjedna Hrvatska ima poseban Zakon o poticajima direktnih ulaganja, koji vrijedi kako za domaće investitore, tako i za strance. U tom zakonu jasno se kaže da svako ulaganje i početno ulaganje, donosi značajnu finansijsku potporu za mikro, male, srednje i velike poduzetnike, u vidu višegodšnjeg procentualnog oslobađanja plaćanja poreza na dobit i finansijske potpore za pokretanje biznisa, ovisno od broja otvorenih novih radnih mjesta.
Moramo napomenuti da poljoprivrednici kod ovog našeg susjeda oduvijek koriste subvencionirani plavi dizel i obavezan otkup proizvoda, te subvenciju za skladištenje u hladnjačama, što je također podrška otvaranju radnih mjesta i investiranju.
Ne može se reći da ni kod nas nedostaju sporadični pokušaji da se olakša investiranje i pokretanje novog posla. Tako privrednicima koji investiraju na području uspješne općine Tešanj stoji na raspolaganju besplatno dodjeljivanje općinskog zemljišta (oko 9,5 ha), ako investitor započne poslovanje na odabranoj lokaciji u roku dvije godine od dana potpisivanja ugovora, zaposli minimalno 50 radnika u prvoj godini poslovanja (30 radnika ako je zemljište u privatnom vlasništvu u okviru poslovnih zona), kontinuirano povećava broj zaposlenih za najmanje 10 na godišnjem nivou. Od plaćanja komunalne takse na istaknutu firmu oslobođene su djelatnosti fizičkih lica u oblasti uslužnog zanatstva tradicionalnih zanata.
Poticaje daju i druge općine i kantoni u vidu subvencija dijela administrativnih troškova, izgradnje proizvodnih objekata i nabavku mašina i opreme. Obrtnici u Zeničko – dobojskom kantonu, naprimjer, mogu dobiti sredstva u iznosu od pet posto od ukupne investicije, koja mora biti biti minimalno 10.000 i maksimalno 100.000 KM. A šta ako neko premašuje 100.000 KM!?
I entiteti pomažu. U Federaciji BiH je aktivan program finansiranja dijela zapošljavanja putem Federalnog zavod za zapošljavanje, zatim jačanje konkurentnosti na tržištu rada (Prvo radno iskustvo), sufinansiranje zapošljavanja (Prilika za sve), sufinansiranje periodičnog/sezonskog zapošljavanja, sufinansiranje zapošljavanja teško zapošljivih osoba (Vaučer za posao) i sl.
Isto tako, preduzeća u Federaciji BiH koja su u godini za koju se utvrđuje porez na dobit izvozom ostvarila više od 30 posto ukupnih prihoda, oslobađaju se plaćanja poreza na dobit za tu godinu, preduzeća koja u periodu pet uzastopnih godina investiraju u proizvodnju u vrijednosti najmanje 20 miliona KM, oslobađaju se također plaćanja poreza na dobit za period pet godina, počevši od prve godine investiranja, i sl. Ni Republika Srpska ne zaostajeu u sličnim subvencijama, a ovaj dio BiH jedini ima i subvenciju za jeftinije gorivo poljoprivrednicima, u visini 100 litara dizela za sjetvu.
I država daje poticaje putem Uprave za indirektno oporezivanje, oslobađanje plaćanja PDV-a kod uvoza dobara u poslovne zone, opreme koja se stavlja u slobodan promet, a predstavlja ulog stranog lica. Nažalost, ne pominje se da li to pravo imaju i domaći ulagači!
Isto tako, roba koja se stavlja u promet za projekte obnove i rekonstrukcije BiH oslobađa se plaćanja uvozne dadžbine, zatim oprema koja se stavlja u promet, a namijenjena je za obavljanje proizvodne djelatnosti u slobodnoj zoni.
Od plaćanja dažbine oslobađaju se i osnovna sredstva i druga oprema koja pripada preduzećima koja su prekinula djelatnost u stranoj zemlji i premjestila se u carinsko područje BiH. A oslobađaju se od dažbina i poljoprivrednici za proizvode na posjedima u stranoj zemlji te proizvodi za promotivne svrhe. Dodatno, postoji i aftercare Fond za podršku stranim investitorima kojim upravljaju Vijeće ministara BiH i FIPA, a koji dodjeljuje novac jednom godišnje putem javnog poziva.
Lijepo je sve ovo što se dešava, ali…! Ukoliko nema jedinstvenog zakona o poticajima, kao što ga ima Hrvatska, opravdano se sumnja da u ovolikom šarenilu pojedinac koji odlučuje može da dodijeli poticaje kome hoće, čak i da nekog bez razloga odbije. Mogućnost utaja, pa i da novac dođe u pogrešne ruke sasvim je izvjesna. Da se ne govori o korupciji koja, sasvim izvjesno, proističe iz mora palijativnih mjera.
NAJVEĆI DOMAĆI ULAGAČI
Prije nego što pređemo na ovo poglavlje, dužni smo istaknuti da je u ratnim dešavanjima od 1992. do kraja 1995. godine, većina bivših socijalističkih privrednih dobara SRBiH uništena ili tehnološki zastarjela, a od 1993. podržavljena na osnovu Odluke o pretvaranju samoupravne društvene imovine u državnu sa snagom zakona, koju je donijelo tadašnje Predsjedništvo BiH, sa sjedištem u Sarajevu. Tada je i nedvosmisleno rečeno da će BiH, kao višestranačka parlamentarna država, ubuduće graditi tržišnu poslovnu politiku, odnosno preći na kapitalistički sistem privređivanja, sa svim pravima i obavezama koje iz toga proističu. Van snage je stavljen Zakon o udruženom radu SFRJ, koji je do tada regulurao poslovnu politiku i u bivšoj SRBiH.
Interesantno je da se nijedna tadašnja zaraćena strana ovoj odluci nije protivila. Lijepo su nakon potpisivanja Dejtonskog ugovora i Pariškog sporazuma ovu imovinu podijelili po entitetima i Brčko distriktu i uz tzv. društvene stanove stavili je na privatizaciju.
Kapitalizam je uradio što je uradio, izuzev javnih preduzeća i ustanova, sva poslovna infrastrukura uglavnom je privatizirana. Tada su s ciljem privatizacije, podijeljeni i rasparčani bivši SOUR-i (Energoinvest, UNIS, RMK, ŠIPAD, UPI, UNICEP, SOKO i drugi), u kojima je slovom i brojem od 1.043.000 zaposlenih u BiH 1990. godine, radilo oko pola miliona zaposlenih u državi ili 50 posto ukupne radne snage.
Na temeljima bivše socijalističke republike i njene imovine te izgrađene nove od kraja 1995. godine do danas, prema podacima Centralnog registra računa poslovnih subjekata CBBiH, na ovaj ili onaj način nastalo je više od 200.000 novih poslovnih subjekata, čiji su vlasnici u najvećem dijelu postali pojedinci ili grupe lica iz Bosne i Hercegovine, te investicioni fondovi čije su uprave, uglavnom, bile u inozemstvu (Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj). Jedni se gase, drugi dolaze, i uglavnom ni danas ne jenjava žeđ da se okušaju u biznisu, što nesumnjivo povećava šanse za razvoj poslovne klime u zemlji.
U strukturi, prema broju zaposlenih, u najvećem broju ulagalo se o mikro firme, od radnih, samozapošljavanja i porodičnog biznisa do deset zaposlenih, u procentima 78 posto, zatim mala preduzeća do 50 zaposlenih 13 procenata, srednja preduzeća do 250 zaposlenih pet procenata i u četiri procenta velika preduzeća sa više od 250 zaposlenih radnika. Svi su oni, uglavnom, uložili vlastita sredstva i kreditno se zadužili da bi pokrenuli biznis ili su u privatizaciji za certifikate i novac postali vlasnici firmi i pokrenuli obrt.
Po djelatnostima, najveći broj domaćih poslovnih subjekata i BiH dolazi iz sektora trgovine i usluga, 63 procenta, potom iz industrije 28 posto, poljoprivrede četiri procenta i iz ostalih djelatnosti pet posto.
A prema listi najcjenjenijeg svjetskog poslovnog magazina Forbes, među deset najvećih preduzeća i korporacija u BiH dominiraju trgovci (vidi tabelu u prilogu). Slijede ih naftaši, što nije iznenađenje u ekonomiji koja je, nažalost, još uvijek dominantno bazirana na uvozu i transferima iz inozemstva.
Forbes je, tako, na prvo mjesto najvećih privrednika u BiH stavio braću Kenana i Damira Hastora i njihovog oca Nijaza, kao najjače domaće poslovne ljude. Godišnji prihod njihovih kompanija, koje uglavnom rade loh poslove u okviru grupacije Prevent, u prosjeku premašuje 770 miliona KM, a stotine miliona KM do sada uložili su u razne komercijalne usluge i industriju, uglavnom tvornice koje ove poslove obavljaju za najveće svjetske automobilske gigante, Vokswagen a.g. i druge.
Drugo mjesto na ovom popisu pripalo je Izudinu Ahmetliću iz Tešnja, čija je primarna djelatnost nafta i naftni derivati. Ahmetlićeva Hifa Grupa najveći je distribiter ovog energenta u BiH s godišnjim prihodom iznad 680 miliona KM. Iako je trgovina naftom i dalje primarna u jednoj od najprofitabilnijih kompanija u BiH, Ahmetlić je započeo poslovanje i ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju i druge djelatnosti. Dosadašnja investicijska ulaganja u ovom porodičnom biznisu mjere se oko milijade KM.
Na trećem mjestu je trgovačka kompanija Bingo Tuzla, vlasništvo Senada Džambića iz ovog grada, koja brzo širi mrežu. Bingo je najveći trgovac namalo u BiH, kome pripada četvrtina ukupnog prometa, a također Đambić je vlasnik Majevice, proizvođača snacka, Dite i još nekih proizvodnih firmi. Ukupan godičnji prihod Binga premašuje 570 miliona KM
Na četvrtom mjestu nalazi se Tomislav Antunović, vlasnik Anutunović AGS iz Brčko distrikta, također sa značajnim investicijama i godišnjim prihodom iznad 338 miliona KM. Osnovna djelatnost je trgovina naftom i naftnim derivatima, a danas, pored benzinskih stanica, ima hotele i skladišta.
Svjetlan Stanić sa Stanić grupom iz Kreševa, koja se bavi veleprodajom i proizvodnjom, tvornica kreča i kamenolom, na petom je mjestu Forbesove liste najvećih biznismena u BiH, s ukupnim godišnjim prihodom tek za par stotina hiljada KM iza Antunovića.
Na listi deset najvećih domaćih ulagača po redoslijedu još su Pero Gudelj FIS Vitez, Drago Malinović Komerc-mali Prnjavor, Hamed Ramic Euro-asfalt Sarajevo, Petar Čorluka Violeta Grude i Veljko Lukić Super-benzin iz Banje Luke.
PRIMAT PROIZVODNJI
Evidentno je da u našoj zemlji posluje sve više malih, srednjih pa i velikih privatnih korporacija i preduzeća sa značajnom imovinom, koja se zbirno mjeri milijardama KM u poslovnom kapitalu, izgradnji poslovnih objekata i ulaganjima u privrednu reprodukciju i infrastrukturu. Kada se sve sabere, ukupna domaća poslovna ulaganja za proteklih dvadeset i kusur godina dobrano premašuju direktna strana ulaganja, koja su zaključno s prošlom godinom iznosila 13,4 milijarde KM.
I poslovna struktura domaćih ulaganja sve je bolja. Doduše, dosta toga je u početnom obliku plaćeno certifikatima u privatizaciji, koji su se u preprodaji na slobodnom tržištu vrijenosnih papira kupovali za bagatelu (dva do tri posto nominalne vrijednosti), ali se poslije toga ulagao živ novac u obnovu ili izgradnju potpuno novih poslovnih objekata, njihovog uređenja i mahanizacije.
Kako smo pomenuli, privatni poslodavci su gotovo sa ledine (porušene zemlje) pokrenuli više od 200.000 poslovnih investicija, propadali i dizali se, ili dolazili novi. Za to vrijeme sazrijevali su, tako da se sasvim sigurno može zaključiti da mi danas imamo relativno povoljnu i obrazovanu domaću poslovnu strukturu, koja sasvim komotno može konkurirati strancima ili na ravnopravnoj osnovi sarađivati sa njima.
Nema sektora u koji nije ulagano, od građevinarstva, trgovine, komunalija, turizma i drugih usluga, do informatike i komunikacija. Korištenje informatičke tehnologije postalo je uobičajeno kao u svakoj uređenoj državi svijeta.
Nažalost, jedan je sektor zapostavljen, proizvodnja i efikasno korištenje domaćih resursa iz kojih se, uz strane turističke usluge i poljoprivredu, stvara nova vrijednost. To je jasno i iz pregleda deset najvećih ulagača. Jedino je među njima Violeta, tvornica sanitarnih artikala i njen vlasnik Petar Čorluka iz prerađivačke industrije. Violeta je danas jedna od najvećih tvornica sanitarnih proizvoda u regionu, a takav je i Euro – asfalt, najveća građevinska kompanija za niskogradnju, sa savremenom mehanizacijom u koju je uloženo više stotina miliona KM.
Doduše, proizvodni nedostatak djelomično su nadoknadili stranci i okolne zemlje, Hrvatska i Srbija, investirajući većim dijelom u proizvodnji. Stranci su, naprimjer (vidi tabele u prilogu) vlasnici najvećih baznih tvornica u BiH, počev od proizvodnog dijela Željezare Zenica, Natrona Maglaj, Sode Lukavac, rafinerija u Brodu i Modriči, dijela Aluminija Mostar, cementara u Kaknju i Lukavcu, Tvornice za preradu silicij metala (bivša Elektroliza) Jajce i drugih, što je sasvim uredu. Ali..!
Obično u razvijenom zapadnom svijetu bazne resurse grade i investiraju u njih domaći ljudi, a stranci podižu finalne kapacitete i uvoze nove tehnologije koristeći jeftiniju radnu snagu u zemljama u razvoju. Neko je izgleda u BiH, svjesno ili nesvjesno polupao lončiće!
I pored toga, složit ćemo se s konstatacijom s nedavnog Gospodarskog foruma BiH u organizaciji Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, da bez stranaca nema ni domaćih ulagača. I obratno, bez domaćih ulagača nema ni stranaca. Zato nam treba državna strategija ulaganja koja će pomiriti ova dva svijeta. To bi morao biti prvi zadatak nove vladajuće strukture nakon izbora, ako se formira.
Više od 200.000 domaćih ulagača koji su uložili ogromna lična sredstva u posao to od njih očekuje. Morali bismo sve učiniti da im se olakša poslovno okruženje, prije svega na smanjenju državnih zahvatanja i iscrpljujućeg administriranja.
Na kraju, nema nikakve potrebe za tolikim zakonima o stranim ulaganjima. Za njih treba da važe ista zakonska pravila kao za domaće. Ako neki stranac želi da konkurira u kupovini neke domaće firme, niko ne bi trebao niti smio da ih ograničava. Tako posluju sve uređene kapitalističke države svijeta.
