Piše: Enes Plečić
Siva ekonomija je termin koji se uglavnom odnosi na poslovne aktivnosti nad kojima institucije sistema nemaju adekvatnu kontrolu. U suštini, radi se o nezakonitom radu usmjerenom na sticanje prihoda bez plaćenih bilo kakvih ili djelomično plaćenih društvenih obaveza, a na štetu drugih poslovnih ljudi koji te obaveze uredno izvršavaju. Pored sive postoji i tzv. ilegalna trgovina drogama, prostitucijom i drugom nezakonitom robom i uslugama, ali to je tema za sebe.
U ovom kontekstu Bosna i Hercegovina je u veoma osjetljivoj situaciji, iz prostog razloga što nema jedinstveno tržište rada, doprinosa na plaće i iz plaća, poreza na plaće i dohodak i drugih parametara koji čine rad. Sve je isključiva nadležnost entiteta, bez mogućnosti izbora socijalnih fondova u mjestu stanovanja, izuzev zaposlenih i državnoj administraciji, Vijeću ministara BiH, državnim agencijama i Parlamentarnoj skupštini BiH. Čak se i tu dijelimo po entitetima.
Vi ne možete živjeti u Federaciji BiH, a raditi u Republici Srpskoj i obratno. Ako radite u jednom entitetu ne možete u drugom imati zdravstvenu zaštitu, penziono osiguranje i sl., niti se kao tehnološki višak javiti na biro rada u mjestu stanovanja i primati naknadu. Sve to itekako uvjetuje postojanje crnog tržita, nazakonitog rada i poslovanja po kome je naša država u vrhu u Evropi, sa stopom koja znatno premašuje 25 posto zakonitog rada.
Prema Svjetskoj banci, od 190 država svijeta Bosna i Hercegovina je rangirana na 133. mjesto po veličini sive ekonomije. Još je ta slika znatno bolja nego prije nekoliko godina. Po istraživanju USAID-a, američke Agencije za međunarodni razvoj, stopa sive ekonomije krajem 2010. iznosila je čak 40 posto, što znači da se, ipak, u proteklih osam godina mnogo toga uradilo da se smanji neregistrirano sticanje prihoda i neregistrirani rad.
ŠTO JUŽNIJE TO TUŽNIJE
Fenomen sive pa i ilegalne ekomonije nije karakterističan samo za nerazvijene zemlje ili države u tranzicijskom procesu, već i razvijene države svijeta. To je globalni problem, ali se njegova raspodjela dramatično razlikuje između zemalja. U pravilu, najrazvijenije države imaju nižu stopu sive ekonomije, za razliku od nerazvijenih s čestim promjenama sistema, gdje je siva ekonomija nerijetko veća od zvaničkog tržišta poslovanja i rada.
Prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) koju čini većina najrazvijenijih kapitalističkih država svijeta, siva ekonomije je prisutna i u najuređenijim tržišnim društvima (vidi tabelu u prilogu). Tako je čak i u sistemski uređenoj Austriji 10,6 posto tržišta robe i usluga u sektoru sive ekonomije, u Japanu 11,1, Nizozemskoj 13,0, a u po nama najuređenijoj državi Njemačkoj stopa sive ekonomije je 16,3 posto.
Skandinavske države Švedska i Norveška imaju, naprimjer, stopu sive ekonomije čak 19 posto, Finska 18, a Danska 17,9 posto, znatno više nego što je imaju Irska 15,7, Velika Britanija 12,5, Francuska 15 posto, ili Australija 14,1 i Novi Zeland sa stopom 12,6 posto.
Jednocifrenu stopu sive ekonomije u razvijenim kapitalističkim državama imaju jedino Švicarska 9,4 posto i SAD 7,4 posto. Zašto je kod njih stopa niža? OECD navodi da je to, uglavnom, zbog relativno niskih stopa doprinosa na plaće i naknade u cijeni rada i nižeg poreza na promet robe i usluga.
U SAD naprimjer, stopa poreza na promet je devet posto na cijelo teritoriji države, a na plaće sa svim doprinosima i porezima na dohodak 26 procenata. S druge strane, izuzetno su visoke kazne za kršenje ovih normi, pa se poslodavcima ne isplati varati državu. Ako ih uhvate da ne uplaćuju doprinose i poreze, kazne su tolike da je praktično lakše zatvoriti biznis nego ih isplatiti.
Poslovanje van legalnih tokova američki sudovi tretiraju kao teško krivično djelo za koje su propisane višegodišnje kazne zatvora i namirivanje štete iz imovine. Slično je u zemljama zapadne Evrope, kao što su Velika Britanija, Švicarska, Austrija, Nizozemska i nordijske zemlje, koje na to gledaju kao SAD, ali su kazne umjerenije. Ukratko, malo kome ako nije u pitanju ilegalna ekonomija drogama, cigaretama ili prostitucijom, ne isplati se rizik rada u sivoj zoni bez obzira na profit koji takav rad donosi.
Svjetska iskustva, također, govore da što se ide južnije sve je tužnije, odnosno sve je više rada i plasmana robe i usluga u sivoj ekonomiji. Tako OECD navodi da je siva ekonomija u nama po mentalitetu bliskoj Italiji čak 27 posto ekupne ekonomije, Portugalu 22,7 i Španiji 22,5 posto, a u Grčkoj je najviša u Evropskoj uniji, sa stopom 28,5 posto. Evidentno je u ovom slučaju da se radi o turističkim državama s protokom velikog broja osoba, pa je samim tim podložnost sivoj ekonomiji i utajama veća i pored visokih kazni za ove vrste prestupa. Ne može se isključiti ni mentalitet stanovništva i broj ustinjenih gazdinstava gdje je mogućnost utaje obaveza s znatno većim procentom vjerovatnoće.
Za države OECD-a i Evropske unije najveći dio sive ekonomije zapravo otpada na ilegalnu trgovinu opojnim sredstavima i drogama, cigaretama i drugim robama visoke tarife s kojima se u trgovini na crnom tržištu ostvaruju visoki profiti i zarade.
Interesantno je, također, da su stope sive ekonomije u svim državama OECD-a porasle, u odnosu na 1990. godinu. Razlog za to je globalizacija i liberalizacija tržine ekonomije koja je stupila na snagu ulaskom u 21. stoljeće. Mnogi su to iskoristili da se prebace na crno tržište. Iz tabele koju dajemo u prilogu, vidi se da je stopa sive ekonomije u ovim državama, u odnosu na 1990. godinu, u prosjeku porasla za 10 posto.
Većina nerazvijenih država i zemalja u razvoju, izuzev nekoliko koje imaju tradicije iz socijalističkog perioda (Rusija) ili su još uvijek s jednopartijskim sistemom (Kina, Vijetnam, Sjeverna Koreja), imaju veoma niske stope sive ekonomije. Planska ekonomska i socijalna politika i visoke kazne i za najobičnije prestupe to jednostvano ne omogućavaju.
S druge strane, u većini država trećeg svijeta Azije, Afrike i Južne Amerike, izuzev državnih preduzeća i službi, gotovo sva poslovna politika je formalno – pravno po principu snađi se kako znaš i umiješ, bez doprinosa i izdvajanja ili minimalnih izdvajanja za socijalne potrebe, ali i bez javnih ustanova ove vrste. Sve se plaća, ko ne može da plati nema ne penzije, ni zdravstvene zaštite.
Zamlje u našem okruženju imaju također visoku stopu sive ekonomije, također s ocjenom da što se ide južnije sve je tužnije. U Sloveniji je zvanična stopa 10,5 posto, Hrvatskoj 15,7 procenata, Srbiji iznad 20 posto, Crnoj Gori više od 30 procenata, a u Makedoniji kao u BiH 25 posto. Kosovo pak preležava boljke koje smo imali i mi od 1996. do 2005. godine. Siva ekonomije je gotovo veća nego registrirana i prećutno se odobrava, ali se vlast dosjetila kako da joj doskoči. Malo se pita da li poslodavci izdvajaju i uplaćuju dobrinose, ali se strogo pazi da se uplate porezi na promet, koji za mnoge robe, izuzev hrane, idu i do 30 posto.
BOSANSKI SPECIJALITETI
Bosna i Hercegovina kao i sve ostale države nastale na prostoru bivše Jugoslavije, iako su postale višestranačke s kapitalističkim uređenjem i kapitalističkom tržišnom privredom, naslijedile su neke navike iz bivše zajedničke domovine, a to je, prije svega, poimanje da svi koji rade moraju imati besplatnu zdravstvenu zaštitu, uređen radni staž i penziju, potom socijalnu zaštitu i besplatno školstvo, prijevoz na posao i s posla, topli obrok ili novčanu naknadu za topli obrok i regres za godišnji odmor.
Od samog starta kao samostalne i suverene države, bez obzira ne krvava ratna dešavanje i unutrašnje podjele, te privilegije na račun poslodavaca svaka vlast u BiH, bilo da je bošnjačka, srpska ili hrvatska, zaposlenicima je institucionalno i zakonski obećavala, čak i onima čija su preduzeća uništena u ratu. A kako novca nije bilo dovoljno za sve, prećutno je predlagala da se na ovaj ili onaj način privremeno snađu i obezbijede sebi sredstva za život, te naprave spiskove svojih potraživanja iz minulog rada koje će im vlast kada država stasa namiriti!?
Lijepo na riječima, ali u praksi neostvarivo. A da bi se dok ne stasamo kako tako živjelo, svjesno se godinama od 1996. i potpisivanja Dejtonskog ugovora prećutno odobravala svaka vrsta neregistriranog rada, trgovina i prodaja, šverc svega i svačega, legalne i ilegalne robe i usluga. Nicale su pijace i tržnice kao gljive poslije kiše u naseljima, oko naselja i na ledinama.
Gotovo sve što se dešavalo na polju rada u Bosni i Hercegovini u prvih deset godina od završetka rata, negdje do 2005., bilo je siva ekonomija. Jedino su regularno radile javne službe i javna preduzeća, banke i osiguranja i uplaćivali zaposlenim doprinose i plaćali sve pomenute poreze i bivše socijalističke beneficije, novac za topli obrok, prevoz i regres. Bez obzira kolika je plaća, većini zaposlenih ispod 600 KM, a poslanicima, premijerima i visokim menadžerima i iznad 5.000 KM, niko se nije odricao toplog obroka i regresa. Sjećate se rasprava u parlamentima, hoće li poslanicima biti za topli obrok dnevno 12 ili 17 KM, a neki su s plaćama i naknadama za rad u komisijama i drugim tijelima, naknadama za odvojeni život i dnevnicama kada idu kući, mjesečno zarađivali i po 7.000 KM!
U privredi prvi koji su stasali bili su domaći i strani trgovci i nešto malo privatne poljoprivrede i proizvodnje, prije svega na eksploataciji šuma i proizvodnji rezane građe i građevinskih materijala. Novac za javne potrebe namicao se iz donacija i prekomjernog oporezivanja onoga što je tada legalno radilo, s doprinosima na plaće i stopama poreza na dohodak i plaću, koje su praktično bile jednake kao dio koji su zaposleni dobijali naruke. A i ilegalna prodaja robe na silnim buvljacima ipak se plaćala pozamašnom placarinom kao javnim prihodom. Legalna roba također je bila oporezivana porezom ne promet koji je u početku iznosio i do 30 posto.
Bili bismo neiskreni ako bi takvo ponašanje vlasti danas osuđivali, pa i međunarodne zajednice koja nam je zdušno pomagala. U tom vremenu teško da bi se drugačije mogao osigurati novac za brojne javne službe i korisnike pa i početno stasavanje javnih fondova, penzionog osiguranja i zdravstvene zaštite.
Revolucionarne promjene došle su 1. januara 2006. godine, kada smo po jedinstvenoj stopi od 17 posto dobili porez na dodanu vrijednost (PDV), potom Zakon o akcizama i zakone o direktnim porezima, koja su i danas u primjeni. Od tada egzistiraju i postojeći doprinosi na plaće i iz plaća koji po zbirnoj stopi u Federaciji BiH iznose 41,5, a u Republici Srpskoj 33 posto, te porez na dohodak na primanja od 10 posto (u RS dvije stope 10 i 20 posto), porez na dobit po istoj stopi, i druga oporezivanja prometa robe i rada.
Da li su izdvajanja velika ili mala, procijenite sami. Ali, u izvrsnoj analizi Udruženja poslodavaca FBiH koja je prije izvjesnog vremena izašla u obliku knjige navodi se da poslodavci u ovom dijelu zemlje, a nije bolja situacija ni u Republici Srpskoj, na KM koju izdvoje na plaću radnika, argumentirano plaćaju još jednu KM za redovne poreze i doprinose, čak i nešto više kada se dodaju razna obavezna parafiskalna davanja, članarine komorama, turističkim zajednicama, autorskim agencijama i sl. Ima ih više od 800 koji direktno i indirektno opterećuju proces rada i tjeraju vlasnike kapitala da zatvore biznis ili uz sve posljedice pređu u sivu ekonomiju.
KO JE NA GUBITKU
Posljedice prekomjernih uzimanja od poslodavaca na ime poreza i doprinosa i drugih obaveznih izdvajanja, jasno se vide iz pregleda zaposlenih u BiH koji dajemo u posebnoj tabeli. Mnogi koji nemaju veze u sistemu kako bi sebi olakšali poslovanje, gase biznis ili bježe u sivu ekonomiju. Bosna i Hercegovina rapidno gubi produktivna radna mjesta gdje se stvara nova vrijedost, u proizvodnji pa i stvaralačkim naplativim uslugama, nauci i tehnologiji.
Od 806.031 registriranih zaposlenih u BiH u junu 2018. godine, prema podacima Agencije za statistiku, njih 273.514 radi u proizvodnji, 339.303 u raznim uslugama i trgovini, a 193.214 u javnoj upravi i odbrani, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj zaštiti. U procentima 33,90 posto zaposlenih u BiH stvara novu vrijednost, nešto vadi iz zemlje i sa površine, bavi se lohn poslovime i nešto proizvodi, potom 42,13 posto bavi se trgovinom i uslugama, a njih 23,97 posto direktno troši budžetski novac za svoja primanja i funkcioniranje sistema javne uprave, obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite.
Statisitički obrazci ne pokazuju stvarnu sliku stanja, jer se značajan dio zaposlenih koji se finansiraju iz javnog i budžetskog novca krije u drugim stavkama, fondovima i javnim služama za zapošljavanje, stručnim i kulturno – umjetničkim djelatnostima (pozorišta, galerije, sport i fizička kultura), opsluživanju stranaka, nevladinih organizacija, komora i sl., tako da se sasvim sigurno više od 20 procenata javne potrošnje nalazi i u sektoru usluga. S tim izdvajanjima budžetska potrošnja kao izvor naknada za rad penje se na više od 35 posto svih zaposlenih koji iz tih izvora primaju plaću. Ili, jedan od tri zaposlena na teretu je izdvajanja poslovne zajednice za poreze i doprinose.
S aspekta registrirane sive ekonomije u javnim djelatnostima, a s obzirom na izvore finansiranja, evidentan je relativno nizak stepen sive ekonomije, kada je u pitanju javno radno mjesto. Međutim, itekako je prisutna na način da značajn broj pojedinaca pored ovog, nerijetko imaju još jedno radno mjesto, ljekari u javnoj ustanovi i privatnoj praksi, profesori na javnom i privatnom fakultetu i sl. Figurativno rečeno, tezgarenje je ne samo u BiH uobičajeno u svim vrstama rada, najčešće bez plaćenih javnih obaveza.
Za razliku od javnih službi u kojima svi zaposleni uredno primaju plaću, u proizvodnji, trgovini i komercijalnim uslugama ne samo da cvjeta siva ekomonija, već se kao korov na dva načina brzo širi, neplaćanjem obaveza iz bruto plaća, izbjegavanjem plaćanja i stvaranjem dugova na ime poreza i doprinosa. Po podacima poreskih uprava entiteta dugovi javnim fondovima iz ovih djelatnosti zbog neuplaćivanja doprinosa premašuju 2,5 milijardi KM, a sa porezima (PDV, carine, akcize, porez na dobiti i dohodak) viši su od pet milijardi KM.
Šta, naprimjer, reći za dugove rudnika uglja za doprinose više od pola milijarde KM, koji vjerovatno nikada neće biti naplaćeni, a svi rudari koji steknu uvjete za penziju dobit će mirovinu. Iz čijih para, preko čijih leđa? Nisu oni jedini, mnogi ne uplaćuju doprinose, čak i iz javnih preduzeća (sarajevski GRAS, komunalne službe). Šta je to nego siva ekonomija.
Pored trgovine koja je vjerovatno oblast s najvišom stopom sive ekonomije (više od 40 posto), najugroženija u ovom smislu su poljoprivredna i seoska domaćinstva kojih je u BiH po posljednjem popisu više od 340 hiljada, a po podacima statistike cijela država ima svega 5.556 zaposlenih u poljoprivredi, uključujući zaposlene u uzgoju riba.
Dovoljno je prošetati oko gradskih pijaca pa vidjeti poljoprivrednike kako prodaju po okolnim ulicama, na tezgama pored saobraćajnica, jer se niko nije potrudio da ih organizira u zadruge kao kooperante i osigura plasman proizvoda.
Po podacima popisa iz 2013. godine, blizu 60.000 domaćinstava izjasnilo se da se bavi poljoprivredom kao zanimanjem, a registrirano ih je kao zaposleni manje od 10 posto. Ergo, u poljoprivredi je siva ekonomija viša od 90 posto, od deset poljoprivrednika svega jedan zvanično radi. Međutim, nisu neosigurani. Prijavom službama za zapošljavanje kao nezasposleni koji traže posao, na šta niko u sistemu ne reagira, svima je obezbijeđeno besplatno zdravstveno osiguranje, pa i socijalna naknada, bez obzira kolike na sivom tržištu ostvaruju prihode.
REFORME ILI KOLAPS
Evidentno je iz iznesenog da su nam hitno potrebne promjene, reforme na tržištu rada. Ako smo već postali kapitalistička država potrebne su nam iste takve socijalne ustanove, mirovinski i zdravstveni fondovi, biroi rada. Ne može se unedogled vrtiti čitav niz palijativnih davanja tipa plaćenog toplog obroka, prijevoza, regresa, kojekakvih nagrada u naturi i sl., umjesto da se utvrđuje kvalitativna i kvantitativna cijena rada i bruto satnice, čiji je najniži nivo obaveza sistema, odnosno vlasti.
Da se ne shvatimo pogrešno, svakom poslodavcu koji prvo mora nešto da proizvede i proda, bila to roba ili usluga, bez sumnje se isplatii da zaposlenim obezbijedi naknadu za topli obrok, plaćeni prijevoz i regres. Ako želi da opstane on će im za taj iznos umanjiti osnovnu plaću, na koji još idu doprinosi i porez. Time im je umanjena osnova socijalnih fondova. Ko je na gubitku?
Druga je, pak, stvar ako se plaća prima iz budžeta ili novca koji pritiče bez obzira koliko neko radio ili ne radio. Njima je to dodatak, kao pomenutim poslanicima u Parlamentarnoj skupštini BiH koji su se svađali oko naknade za topli obrok, a imali su osnovnu plaću oko 4.000 KM!
Ako imamo čiste račune i radimo za bruto plaću, sasvim je logično da se i socijalni fondovi transformiraju s principa neograničene solidarnosti na princip djelomične solidarnosti i rentne štednje za penziju ili mirovinu, te rentnu štednju za zdravstvenu zaštitu i biroe rada. U jednoj Austriji ili Njemačkoj, odnosno svakoj uređenoj kapitalističkoj državi, dio novca za tzv. Kranken kasu vraća se ako je osiguranik srećom bio zdrav pa nije koristio rentu.
Sve drugo što pojedinci iz sistema pokušavaju prišiti bruto naknadama za rad (doprinos za dječiji dodatak, fond solidarnosti) nema veze s plaćama. One su cijena rada, a ne socijala. Nadajmo se da će to konačno shvatiti i u našoj zemlji.
Visoka je cijena sive ekonomije. U krajnjem, oni koji tako rade pljačkaju ne samo poslodavce već i zaposlene koji regularno privređuju i plaćaju doprinose iz svoje bruto plaće. Vrijeme je da se to shvati i u institucijama sistema i spriječi svaki oblik nelegalnog rada. *
