Istog dana kada su vodeći svjetski klimatolozi iz Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) Ujedinjenih naroda upozorili da nam je preostalo samo 12 godina da obuzdamo nadolazeću katastrofu koju će prouzrokovati zagrijavanje veće od 1,5 stepeni Celzijusa do kraja stoljeća, proglašeni su i dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, a među njima i klimatski ekonomista često citiran u izvještaju spomenutog UN tijela. Devet miliona švedskih kruna koje obezbjeđuje Švedska narodna banka, utemeljiteljica nagrade, ove su godine podijelili američki ekonomisti i univerzitetski profesori William Nordhaus i Paul Romer za svoj rad na „dugoročnom održivom rastu globalne ekonomije“, kako je navela švedska Kraljevska akademija nauka. Na prvi pogled, rad dvojice ekonomskih naučnika nema puno toga zajedničkog, niti su Nordhaus i Romer sarađivali na nekom od radova.
William Nordhaus, profesor ekonomije na Univerzitetu Yale, nagrađen je Nobelovom nagradom za svoj model na kojem je radio još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a koji pomaže u razumijevanju interakcije između ekonomije i klimatskih promjena. „Istraživanja Williama Nordhausa pokazuju kako ekonomske aktivnosti utiču na temeljnu hemiju i fiziku te rezultiraju klimatskim promjenama“, saopćila je švedska Akademija. Nordhaus je nagradu podijelio s Paulom Romerom, profesorom na Poslovnoj školi Stern pri Univerzitetu New York, koji je nagrađen za istraživanja koja dokazuju temeljni značaj faktora poput tehnoloških inovacija u stvaranju ekonomskog rasta. Dvojica dobitnika nagrade su zajedničkim snagama „stvorila metode koje se bave nekim od najvažnijih problema našeg vremena: dugoročnim održivim rastom u globalnoj ekonomiji i dobrobitima svjetske populacije“, naveo je Nobelov komitet.
Ilustracija izgubljene prilike
Nordhaus je postao poznat sedamdesetih godina nakon što je, u vrijeme prvih naznaka zabrinutosti u vezi s klimatskim promjenama, upozoravao zakonodavce da njihovi ekonomski modeli ne uzimaju u obzir uticaj globalnog zagrijavanja te se danas smatra jednim od pionira okolišne ekonomije. Romer je u svijetu ekonomije poznat kao jedan od najrevnosnijih zagovornika endogene teorije rasta prema kojoj države mogu poboljšati svoje ekonomije ukoliko se koncentrišu na mjere poput istraživanja i razvoja, inovacija i vještina radnika i radnica. Nekadašnji profesor sa Stanforda uvjeren je da bi se tehnološke promjene mogle ubrzati ciljanim državnim intervencijama u području istraživanja i razvoja te regulacije patenata. Romerovi zaključci inspirisali su bivšeg britanskog premijera Gordona Browna da skuje frazu „post-neoklasična endogena teorija rasta“, podsjeća Guardian.
Nobelova nagrada u Nordhausovim rukama dobra je ilustracija izgubljene prilike kad je u pitanju borba protiv klimatskih promjena, piše Washington Post. Naime, Nordhaus je prije više decenija predstavio sredstva koja su trebala uvjeriti tržišno okrenute političare i biti iskorištena za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Američki konzervativci su, umjesto toga, izabrali poricanje. Nordhaus je još sedamdesetih jasno pokazao kako rastuća ekonomija povećava emisije stakleničkih plinova, a koji zagrijavaju planetu i uzrokuju ekonomsku štetu u različitim sektorima, ponajprije u poljoprivredi. Ipak, proizvođači stakleničkih plinova ne plaćaju štetu koju prave, isticao je Nordhaus, On je 1992. prvi put objavio model kojim je pokazao koristi smanjenja emisija ugljikovog dioksida, naglašavajući da bi porez na emisiju donio više koristi nego troškova.
Nordhaus je predlagao optimalnu stopu poreza na emisiju ugljikovog dioksida s početnim iznosom od pet dolara po toni ugljikovog dioksida 1990. koji bi se vremenom povećavao, te bi danas iznosio oko 10 dolara po toni. Nordhaus je kasnije povećao svoje procjene za optimalnu stopu poreza zagađivačima na 30 dolara po toni. Porez koji je Nordhaus predložio primorao bi zagađivače da razmišljaju o šteti koju nanose, te im istovremeno omogućio da pronađu način za smanjenje zagađenja koji im se najviše isplati. Republikanska administracija tadašnjeg predsjednika Georgea H.W. Busha prepoznala je problem emisije stakleničkih plinova, ali nije prihvatila prijedlog oporezivanja zagađenja koji je predložio cijenjeni ekonomista. Da se to desilo, danas bismo živjeli u drugačijem svijetu, zaključuje Washington Post.
U tom svijetu, emisije ugljikovog dioksida u Sjedinjenim Državama bile bi niže, a ugalj bi kao izvor energije s najvećim emisijama bio doslovno zaboravljen. Daleko više bi se koristili obnovljivi izvori energije i to s manje subvencija jer bi predloženi porez omogućio investiranje u nekarbonske izvore energije. Za to vrijeme, ekonomski rast bi vjerovatno bio netaknut, a ako bi pomogao u smanjenju drugih poreza, porez na emisije ugljikovog dioksida mogao bi čak i potpomoći ekonomski rast. U međunarodnom smislu, SAD bi mogle igrati ulogu predvodnika brige za okoliš, što bi nagnalo druge zemlje – one sklone praćenju američkih trendova – da učine isto. I na kraju, skepticizam prema klimatskim promjenama, važan faktor polarizacije američkog društva, ne bi postojao. To što su Nordhausa odignorisali čini njegovu Nobelovu nagradu gorkom viješću.
Država drži ključ rasta
Za to vrijeme, Paul Romer, nekadašnji glavni ekonomista Svjetske banke, dokumentovao je, kvantificirao i potvrdio tvrdnju koja se dugo izgovarala u istraživačkim krugovima: inovacije vode ekonomskom rastu. Ali, Romer je učinio i više od toga, pokazao je da vladine politike imaju važan značaj za područje inovacija, te da rast zavisi od internih, a ne eksternih faktora. Drugim riječima, pravi zakoni i regulative su gorivo koje odlične ideje pretvara u održiv ekonomski rast, zaključuje Fortune. U Romerovom modelu rasta, tržište stvara nove ideje, ali su brzina kojom ih stvara, kao i način na koji se one pretvaraju u ekonomski rast, zavisni od drugih faktora, poput državne podrške istraživanju i razvoju ili zaštiti intelektualnog vlasništva, ističe Economist. Istraživanje Paula Romera stoga je protuteža stavu da je svaki tehnološki ekonomski uspjeh pitanje dobre sreće i tržišta.
Zanimljivost vezana za Romera je i ta da on duboko vjeruje u transparentnost istraživanja, piše Quartz. Ovaj stručnjak tvrdi da su otvorenost i jasnoća metodologije važni za naučno istraživanje jer ulijevaju povjerenje. A budući da je privržen transparentnosti, Romero koristi bilježnicu Jupyter koja omogućava istraživačima da dijele dokumente koji uključuju kodove, tabele i formule, te programski jezik Phyton, umjesto drugih, popularnijih programskih jezika kakav je, recimo, Mathematica, budući da je potonja napravljena prekomplikovanom da bi se rad dijelio i čitao. Romer vjeruje u otvorene softvere i bilježnice i smatra da oni podržavaju integritet, dok vlasnički softveri podstiču izolaciju. „Što više saznajem o vlasničkim softverima, sve više sam zabrinut da bi objektivna istina mogla nestati sa Zemlje“, napisao je na svom blogu.
I premda je Nordhausov rad većinom usredsređen na borbu s klimatskim promjenama, sasvim je lako ustvrditi da su i Romerovi zaključci važni upravo na tom području, budući da trebamo tehnološki razvoj i inovacije da bismo se borili s klimatskim promjenama. Upitan da imenuje najvažniju lekciju iz svog rada, Romer je u razgovoru za Nobelov komitet odgovorio: „To šta se dešava s tehnologijom je pod našom kontrolom.“ „Ako bismo se zajedničkim snagama fokusirali na poboljšanje tehnologije, mogli bismo je poboljšati na način koji će biti značajan za nas, i u kraćem roku. Umjesto da je tretiramo kao vremensku prognozu, možemo tretirati tehnologiju kao nešto što kontroliramo.“ Doprinosi dvojice ekonomista su „ključni koraci naprijed u suočavanju s centralnim pitanjima budućnosti čovječanstva“, naveo je Nobelov komitet. Nordhaus i Romer su pokazali pravi put, sad još samo trebaju naći svoje sljedbenike.
