Dobijanje kandidatskog statusa od strane Vijeća Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu nije pratila euforija, kao što je svojevremeno bio slučaj u nekim evropskim zemljama. U javnim istupima zvaničnici su isticali značaj prelaska BiH iz statusa potencijalnog u status kandidata za članicu EU, no malo i rijetko se govorilo šta nas sve čeka na tom putu koji će trajati godinama. O detaljima novog poglavlja na evropskom putu BiH, za Business Magazine govori Edin Dilberović, direktor Direkcije za evropske integracije BiH, insitucije koja već godinama radi na procesima približavanja naše zemlje EU.
BM: Šta se konkretno mijenja u položaju Bosne i Hercegovine sa dobijanjem kandidatskog statusa?
DILBEROVIĆ: Suštinski, što se tiče obaveza BiH, dobijanjem kandidatskog statusa ne mijenja se ništa. Ostaje i dalje 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije koji su ključni. Važna je poruka da su šefovi država i vlada EU uputili BiH davanjem kandidatskog statusa, bez diskusije i jednoglasno. Možemo govoriti o razlozima dobijanja kandidatskog statusa, o tome koliko je koja zemlja čekala da iz kandidatskog statusa pređe u narednu fazu, no činjenica jeste da vam se kandidatskim statusom priznaje određena sposobnost. Sposobnost u činjenici da možete biti članica Evropske unije, samim činom dobijanja kandidatskog statusa, ako ispunite uslove koje se od vas traže. Ako ispunite ono što vas čini budućom članicom EU.
Kandidatski status donosi druge, vremenom vrlo vidljive prednosti. Tako, naprimjer, postajete investicijski primamljivija zemlja, sigurnija zemlja za investicije, sigurnija zemlja za povrat uloženog. A upravo je nekakav trenutni vremenski period vrlo interesantan za poslovnu zajednicu. Dobijanjem kandidatskog statusa, postajete sa aspekta investiranja, sigurnija zemlja. A sa druge strane trenutno živimo u svijetu koji se mijenja, svijetu u kojem su postojale razne nepoznanice u ekonomskom smislu, od situacije u Kini, problema sa transportom, energetska i prehrambena kriza – Evropska unija i Evropa traže alternativu tim problemima, a alternativu im je najlakše naći u regionu Zapadnog Balkana. Ovaj kandidatski status omogućava da postanemo poslovna alternativa Evropskoj uniji, odnosno, zemlja i region koji će nastaviti na daleko višem nivou nego do sada svoju trgovinsku i investicijsku, ekonomsku i finansijsku simbiozu sa EU.
BM: Kako BiH to može ostvariti?
DILBEROVIĆ: Zakonskim rješenjima, strategijama i naravno, ono što je ključno za Evropsku komisiju je na koji način implementirate zakone – da se vidi ko je osuđen za korupciju, zbog čega i kako se zakon primjenjuje na terenu. Evropska komisija je ta koja daje ocjenu koliko ste u određenom segmentu napredovali. Ispunjavanje 14 ključnih prioriteta ostaje obaveza BiH, ona se ne mijenja činjenicom dobijanja kandidatskog statusa, tako da među prvim zadacima može, odnosno treba biti, usvajanje izmjena i dopuna, a onda naravno i usvajanje novog Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, zatim novog Zakona o sudovima BiH, Zakona o sprečavanju sukoba interesa na državnom nivou, završetak izrade plana integrisanja BiH u EU kao jedan od najvažnijih zadataka za nas koji se bavimo evropskim integracijama na stručnom nivou na svim nivoima vlasti. Dakle, svi ovi zadaci su važni za politički kriterij, jer napredak u ovom kriteriju je minimum da bi se u EU moglo govoriti o daljem napretku i budućem otvaranju pregovora.
BM: Za više novca za poljoprivredu trebamo agenciju za plaćanja u poljoprivredi…?
DILBEROVIĆ: To je vezano za IPARD i taj proces traje jako dugo. Vezan je IPA i ruralni razvoj i to je nešto što Evropska komisija od BiH odavno traži. Da li će to biti agencija, sektor u okviru Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, postojeći Odsjek ili postojeća agencija koja će preuzeti ulogu agencije koja će praktički koordinirati finansijsku pomoć. Tu finansijsku pomoć kada govorimo o poljoprivredi u 99 posto slučajeva koriste entiteti. Dakle, govorimo o agenciji koja je neka vrsta protočnog bojlera i kontrole utroška finansijskih sredstava. I to je razlog zbog kojeg dijelom, u okviru IPA, ne povlačimo dovoljno sredstava za podršku poljoprivredi koliko bi mogli.
BM: Šta moramo znati kada je u pitanju mogućnost povlačenja sredstava iz fondova EU?
DILBEROVIĆ: Nova generacija IPA fondova ne prepoznaje razliku između zemalja koje jesu i nisu kandidati za EU. U biti, fondovi su vam na raspolaganju, a dobijanjem kandidatskog statusa vam se priznaje sposobnost da možete kvalitetnije i više povlačiti finansijskih sredstava, odnosno, IPA fondova. Ono što je ključni element kada su fondovi u pitanju je uspostava vrlo jasne strukture u kojoj će se znati ko šta radi i šta je čija nadležnost. Kada su fondovi u pitanju ključni element je vrijeme. Morate striktno ispunjavati uslove vremena, svako prekoračenje vremena znači gubitak sredstava. Projekte koje predlažete moraju biti izvodivi, ozbiljni i projekti koji se naslanjaju na strategije. Da biste koristili evropske fondove, odnosno, novac poreskih obveznika građana EU, Evropska komisija želi i mora znati u kom smijeru se razvija BiH. Bez strategija razvoja BiH, bit će jako teško povlačiti više sredstava. Sa jasnim definiranje strategija, u kojem pravcu se želimo razvijati, bit će lakše da se taj novac povlači. Činjenica da dobijanjem kandidatskog statusa, pretpostavka Evropske komisije je da ste sposobni za povlačenje fondova koji su potencijalno na raspolaganju zemljama.
BM: Šta je sa tim strategijama? U kojoj fazi je njihovo donošenje?
DILBEROVIĆ: Imamo usvojene strategije poljoprivrede, energetsku strategiju, strategiju zaštite okoliša, stategiju transporta… Tu su i druge, razvojne strategije, od regija u BiH do razvojne strategije BiH, strategije o javnoj potrošnji… Strategijama, zakonskim aktima i djelovanjem u skladu sa tim zakonskim aktima vrlo jasno morate dati do znanja ko je sve na budžetu, institucije, pojedinci, kako bismo dobili jasnu sliku o tome šta je u BiH javna potrošnja, a šta je privatno poduzetništvo. I da znamo na čemu se ova država, trenutno, razvija. Sa aspekta tih strategija i razvojnih projekata možemo računati na pomoć EU.
Poenta pristupanja i jeste u tome da pokažete da ćete se u svakom segmentu ponašati kao i svaka druga članica EU, bez obzira da li se tu radi o preuzimanju acquis communautaire, pravne stečevine EU, jer da se razumijemo, svaka nova direktiva EU automatski postaje dio zakonodavstva, a mi je moramo preuzimati dok ne postanemo članica. Također, i što se tiče ostalih rješenja, prijedloga, zahtjeva koje Evropska komisija postavlja pred svoje zemlje članice, bez obzira da li se radi o Zelenoj agendi, o nekom budućem razvojnom putu zelene, obnovljive energije… BiH, naravno, treba ići u tom pravcu. Iz razloga koji su vrlo poznati, to se nikako ne može dogoditi preko noći, niti će se dogoditi preko noći. Ali, ako govorimo o Zelenoj agendi u BiH, potencijalno novim izvorima energije, onda govorimo i o potencijalnoj pomoći EU u restrukturiranju tog dijela naše privrede, pronalaženju adekvatnog zaposlenja i zaštite rudara za rudnike koji se budu zatvarali i slično, ali sve kroz fondove EU.
BM: Ko mora uraditi te projekte?
DILBEROVIĆ: Naravno, te projekte mora uraditi BiH i kandidirati ih EU. BiH će to uraditi uz pomoć eksperata iz Evropske komisije i to je nešto što nas očekuje. Energetska kriza je, možda, pomjerila neku formu ozbiljnosti kojom je pristupala prije rata u Ukrajini. Prije rata, vrlo ozbiljan pristup je bio kada je su u pitanju emisije CO2, sada su ti limiti nešto prošireni zbog nove geopolitičke, tržišne i ekonomske situacije, ali to ne znači da to neće biti obaveza BiH u vrlo bliskoj budućnosti. Da se prilagodi, jer u protivnom ćemo doći u situaciju da zbog viška emisije CO2 naši proizvodi na evropskom tržištu neće biti konkurentni. A znamo da je EU glavni vanjskotrgovinski partner BiH i to bi bila katastrofa za našu privredu.
BM: Imamo li adekvatne institucije, kadrove za ispunjavanje uslova koji nas čekaju kada je u pitanju kandidatski status? Da li će biti potrebno formirati nove institucije?
DILBEROVIĆ: Institucije u BiH, na svim nivoima vlasti, već decenijama se bave procesima integrisanja. Dakle, postoje institucije koje imaju znanja i kapacitete da se nastave baviti ovim procesima. Da li će se u doglednoj budućnosti ukazati potreba za formiranjem novih institucija – to će pokazati vrijeme. Priča o novim institucijama, generalno, potencijalno može nastati sa članstvom BiH. Do tada ne vidimo potrebe za formiranjem novih institucija. Glavni pregovarač nije institucija u kontekstu forme kada govorimo o ministarstvu, agenciji ili direkciji. Glavni pregovorač je osoba i kada bude imenovan jednog dana, njemu ili njoj će biti na raspolaganju ono čime BiH raspolaže od svojih institucija, Direkcije za evropske integracije, pregovaranja po poglavljima kojih je 35 ili šest klastera. Znamo kako će izgledati forma, ali prije nego se počnemo baviti time ko će biti glavni pregovarač i da li će imati na raspolaganju adekvatne institucije, možda je bolje da se sada bavimo onim što je u fokusu, a to je ispunjavanje 14 prioriteta Evropske komisije. Kada ispunimo ovih 14 prioriteta, budite uvjereni da će, kada krene, taj proces pregovaranja biti puno lakši. Zato što faktički, idete u formu koja definiše BiH kao zemlju koja je kadra preuzeti kompletnu pravnu stečevinu EU, odnosno, ponašati se kao svaka druga članica EU. Kada govorimo o pregovaranju, moram naglasiti da to nije pregovaranje „da“ ili „ne“, jer je politička odluka da je odgovor „da“ – članstvo u EU. To je samo pregovaranje u kom kontekstu će se nešto ispunjavati, kako i kada. I da li to što mi predložimo, a odgovara nama, odgovara i EU. Ako ne, naći ćemo se negdje na sredini. Ovo nije pregovaranje u smislu „mi bismo malo da mijenjamo pravila“, pravila postoje, zna se šta je naša obaveza, šta moramo preuzeti i onda ćemo jednostavno sa Evropskom komisijom sjesti i pregovarati u kontestu kada, kako i u kom vremenu ćemo određene stvari zavšiti. Kao, naprimjer, kada uzmete formu direktiva iz zaštite okoliša, koja je vjerovatno i najobimnija u pravnoj stečevini EU. Kada bismo sada donijeli odluku da ćemo preuzeti kompletne direktive iz oblasti zaštite okoliša koje su na snazi u EU, najvjerovatnije bi BiH bankrotirala. Da se to ne bi dogodilo, Evropska komisija, svjesna toga, pregovara – u kom kontekstu, kada i kako ćemo preuzimati direktive, koji dio, kako ćemo ih implementirati i u kojem vremenskom periodu. Naravno, sve uz stručnu i finansijsku pomoć EU.
BM: Ranije se pregovaralo o poglavljima, sada se pregovara o klasterima. Da li ti nešto mijenja u pregovaračkom procesu i šta?
DILBEROVIĆ: Proces pregovaranja se suštinski nije promijenio. Ranije ste otvarali poglavlje po poglavlje u pregovorima, sada ćete otvarati klastere. Ono što je dijelom neka vrsta novosti jeste da unutar Evropske komisije imate tri ocjene – napredak, stagnacija i nazadovanje. Ukoliko Evropska komisija da ocjenu „nazadovanje“ zemlje članice imaju pravo da vas vrate na početak pregovaranja po određenom klasteru. Dakle, morate imati neku formu vidljivog napretka u pregovaranju, kako se ne biste vratili na sami početak. Ali, opet moram naglasiti, da je to nešto sa čime ćemo se susresti za nekoliko godina. Ne sigurno u ovom periodu. Na koji način će BiH formirati svoje timove to ćemo vidjeti. Imamo institucije, imamo pojedince koji su u svakom segmentu, svakom poglavlju kada je u pitanju pregovaranje sa EU – eksperti na svom polju i već dugi niz godina se bave time. To je sa jedne strane, a sa druge strane, tu je Direkcija za evropske integracije BiH, kao stručno-ekspertsko tijelo Vijeća ministara BiH, jedino takvo tijelo u Bosni i Hercegovinom sa dugom međunarodnom praksom. Što se tiče znanja, mogućnosti i sposobnosti – ja sam veliki optimista. Naravno, bit ću još veći optimista ukoliko politika bude pratila znanja i sposobnosti koje državni službenici BiH imaju, da sa verbalne podrške koju imamo pređemo i na ozbiljnije djelovanje. Ne možemo reći da tog ozbiljnijeg rada nije bilo ni do sada. Podnijeli smo aplikaciju, odgovorili na pitanja, dobili mišljenje Evropske komisije, dobili kandidatski status. Dakle, stvari se ne dobijaju bez rada. Stvari se ne odvijaju samo zato što se u Ukrajini dogodio rat, one ipak moraju biti produkt nekakvog kontinuiteta i rada koji je vidljiv Evropskoj komisiji i zemljama članicama EU. Nisu nam dali kandidatski status tek tako. Možda bismo ga dobili kasnije da nije ovakva geopolitička situacija, ali isto tako, bez obzira na geopolitičku situaciju, ne bismo sigurno dobili kandidatski status da prije toga nije bio jedan slijed radova i radnji koje je BiH završila. Sporije nego druge zemlje, jer smo zemlja kakva jesmo, ali uz ozbiljniju i jaču političku podršku, mogli bismo puno bolje i više.
BM: Kako osigurati tu političku podršku, postoje li mehanizmi da se osigura ta brža i jača politička podrška?
DILBEROVIĆ: Ne postoji mehanizam kažnjavanja, zato što je ovo dobrovoljna mjera, želja, postupci. Mi želimo da BiH bude članica EU. Ovdje je sve na dobrovoljnoj bazi. Sa druge strane, ne postoji zemlja na svijetu koja može funkcionisati bez stalnih reformi, promjena. Reforme su problematične, teške i zato ih političari generalno ne vole. Nigdje u svijetu, a ne samo u BiH. Jedina razlika između provođenja reformi u BiH i našem regionu i ostalog dijela svijeta, jeste da, kada provodite reforme na evropskom putu, vi za to dobijate novac. I zato su te reforme izvjesnije. Zato svaka od tih reformi ovu zemlju čini kvalitetnijom za život njenih građana. A naši građani su rekli da 77,6 posto želi u EU, kako je pokazalo istraživanje provedeno u prošloj godini. Kada to rasporedimo na entitete, Brčko Distrikt, regione, nacionalnu pripadnost – razlike su vrlo male. Svi, bez obzira, na nacionalnu, vjersku, građansku, kakvu god želite pripadnost, žele ovu zemlju vidjeti u EU. To su sasvim dovoljni elementi, bez obzira na dobrovoljnost, imate i prisutan element želje glasačkog tijela – gdje ovu zemlju vide. Na kraju krajeva, ako i to apstrahiramo, pratimo naše mlade koji u ogromnom broju napuštaju našu zemlju i gdje idu. Da li idu u te neke imaginarne „prijateljske“ zemlje ili idu u tu neku „problematičnu“ EU? Idu u EU i jasno nam šalju poruku kakav život vide i žele za sebe i kako žele da život u BiH bude organiziran da bi u njoj ostali.
Drugi i ozbiljniji razlog je činjenica da je cijeli prostor Zapadnog Balkana okružen sa zemljama članicama NATO i EU. Dobili smo kandidatski status, dio smo interesne sfere EU. Oduvijek smo Evropa, zašto ne biti i EU, jer odavde ne možemo nigdje drugo. A imajući u vidu naše okruženje, čisto sumnjam da možemo razgovarati o drugim alternativama. Ne zato što ih mi ne bismo željeli, nego zato jer nema bolje alternative od članstva EU.
