Kada su se takozvane probosanske političke stranke, odnosno njihovi eksponenti u federalnim i državnim organima vlasti, prošlog ljeta počele natjecati u oštrini verbalnih osuda hrvatskog Zakona o upravljanju državnom imovinom, usvojenog krajem maja 2018. godine, kojim su nekretnine u prijeratnom vlasništvu bosanskohercegovačkih preduzeća praktično stavljene na doboš, naivci su se ponadali da se ne radi o pukoj predizbornoj retorici baziranoj na lažnom patriotizmu, već o dugo iščekivanom osvješćivanju koje bi u konačnici moglo rezultirati spašavanjem barem dijela hotela, odmarališta, skladišta i raznih drugih vrsta poslovnih objekata koji su još prije gotovo tri decenije prepuštene mešetarima iz našeg zapadnog susjedstva.
Nepunu godinu dana kasnije, i najzagriženijim optimistima sklonim vjerovanju tuđim slatkorječivim obećanjima više nego vlastitim očima definitivno je jasno da se radilo o samo još jednom jeftinom predizbornom triku, nakon čije jednokratne upotrebe niko od predstavnika bosanskohercegovačkih vlasti više ni ne spominje milijardama konvertibilnih maraka vrijednu imovinu poklonjenu Hrvatskoj, koja je putem licitacija većim dijelom već izdata u dugogodišnji zakup, nakon kojeg slijedi njena definitivna vlasnička transformacija.
Definirati vlasništvo
Putem javne ponude na koju je odziv bio više nego zadovoljavajući, hrvatsko Ministarstvo državne imovine već je izdalo u tridesetogodišnji zakup većinu bivših bh. sindikalnih odmarališta u Gracu – Vila Bosanka izdata je za 154.986,95 kuna ili oko 40.817 KM godišnje (ukupno pristiglo 26 ponuda), Trgovci za 272.630 kuna ili 71.800 KM (32 ponude), Saobraćajci za 273.000 kuna ili 71.900 KM (33 ponude), Mostarci za 321.000 kuna ili 84.540 KM (36 ponuda), Valter Perić za 250.150 kuna ili 65.880 KM (65 ponuđača), Đuro Salaj za 455.555 kuna ili 120.000 KM (16 ponuda), a H2O za 229.900 kuna ili 60.550 KM godišnje (23 ponude).
Za Ekspres restoran Gradac, postignuta je cijena zakupa od 250.010 kuna ili oko 65.840 KM godišnje (44 ponude), dok jedino za bivša odmarališta HIT Podaca (Mostar) i Građevinari u prvom javnom pozivu, objavljenom još početkom novembra prošle godine, nije prihvaćena nijedna od 11, odnosno 14 pristiglih ponuda (Građevinari su ponovo ponuđeni u zakup Javnim pozivom objavljenim u martu ove godine)…
Dok hrvatske vlasti i tamošnji mešetari pečate raspodjelu ratnog plijena, u bh. institucijama traje duboki san započet još prije tridesetak godina. U Ministarstvu pravde BiH, na pitanje o eventualnim aktivnostima vezanim za zaštitu bh. imovine u Hrvatskoj, odgovoraju podsjećanjem na razgovor koji su o toj temi početkom maja u Sarajevu vodili resorni državni ministar Josip Grubeša i njegov hrvatski kolega Dražen Bošnjaković, koji su se dogovorili “da se osnuju povjerenstva u obje države i da se pokrenu pregovori oko potpisivanja bilateralnoga sporazuma između dvije zemlje“.
“Mi u Bosni i Hercegovini moramo točno definirati što je čija imovina koja se nalazi u Hrvatskoj, jer se njima već događalo da im dolaze pojedinci i organizacije koji tvrde da su vlasnici nekoga zemljišta ili objekta, a za što nisu mogli dokazati pravnu sljedbenost“, poručio je tada Grubeša, kojeg je, uz opasku da “mi nemamo nikakvu namjeru otimati bh. imovinu koja se nalazi na prostoru Hrvatske“, Bošnjaković zdušno podržao u tvrdnji da se u suštini radi o ničijoj imovini.
“Imamo zabranu uopće raspolagati tom imovinom, jer ona je zamrznuta, a jedino ministar pravosuđa može dati to odobrenje na zahtjev vlasnika. No, veliki je problem što mi u velikom broju slučajeva ne možemo utvrditi vlasnika i to je ključno pitanje koje moramo riješiti“, “objasnio“ je Bošnjaković.
U iščekivanju da dva ministarstva pravde formiraju komisije i pregovaračke timove, riješe “misteriju“ o izvornim vlasnicima zaposjednute bh. imovine u Hrvatskoj, potpišu bilateralni ugovor kojim će ozvaničiti činjenicu da se Aneks G Sporazuma o sukcesiji, koji propisuje da “prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. decembar 1990. bit će priznata, zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba, a bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. bit će ništavan…“, mora biti proveden dvosmjerno, a ne samo davno izvršenim povratom hrvatske imovine u BiH, logično bi bilo očekivati da se ovim problemom u međuvremenu pozabave i ovdašnja pravobranilaštva. No, takva logika u BiH evidentno ne važi.
A državni interesi?
“Odlukom Vijeća ministara BiH (Sl. glasnik BiH, br.2/04) date su obveze Agenciji za privatizaciju u FBiH, kao i ovlašćenim kantonalnim agencijama za privatizaciju za Federaciju BiH, da poduzimaju mjere oko zaštite imovine i naplate financijskih potraživanja te ovlasti za poduzimanje radnje i mjera u vezi povrata imovine iskazane u pasivnom podbilansu koja se nalazi na području bivše SFRJ.
Takođe vas informiramo da je Odlukom Vlade Federacije BiH od 30.05.2007. godine, Agencija za privatizaciju u FBiH ovlašćena za zastupanje i poduzimanje pravnih radnji u vezi sa zaštitom stvari, prava i obveza usmjerenih na povrat imovine iz pasivnog podbilansa koja se nalazi na području bivše SFRJ“, u izjavi za Business Magazine podsjeća federalni pravobranilac Jakov Dujić.
Drugim riječima, od bh. imovine u Hrvatskoj odavno su svi digli ruke, a vruć krompir ostavljen je u rukama federalne Agencije za privatizaciju, koja se godinama uzalud bori protiv vjetrenjača, mada, unatoč ovlaštenjima dobijenim od Vijeća ministara BiH i Vlade FBiH, realno nema ni mandat ni kapacitet da na pravnom polju pobijedi hrvatsku državu, što, uostalom, dokazuju i rezultati na terenu, koji su jednaki nuli.
“Ministarstvo državne imovine Republike Hrvatske objavilo je dva javna poziva za podnošenje ponuda za zakup nekretnina, gdje će sa najpovoljnijim ponuđačima sklopiti ugovor o zakupu na rok od 30 godina, odnosno regulirati uvjeti njihovog održavanja, korištenja i namjene.
U skladu sa navedenim, angažirano odvjetničko društvo u Republici Hrvatskoj, po nalogu Agencije za privatizaciju u FBiH, poduzelo je i poduzima sve pravne radnje na zaštiti imovine i interesa Bosne i Hercegovine – Federacije BiH u Republici Hrvatskoj, a koja se vodi u Centralnom registru stvari, prava i obveza iz pasivne podbilanse.
Nadalje, Agencija, u skladu sa važećim zakonima i odlukama Vijeća ministara BiH i Vlade FBiH, putem angažiranih advokata u državama nastalim raspadom bivše SFRJ poduzima sve pravne radnje s ciljem zaštite imovine koja se vodi u Centralnom registru stvari, prava i obveza iz pasivnog podbilansa“, kaže za naš magazin Amer Bekrić, direktor Agencije za privatizaciju u FBiH.
O efektima navedenih advokatskih angažmana suvišno je i govoriti bilo šta više od prethodne konstatacije o rezultatima pomnoženim s nulom, osim u kontekstu činjenice da će, osim direktora bh. preduzeća i sindikalnih čelnika koji su u protekle tri decenije obilato omastili brk šakom i kapom isknjižavajući imovinu u pasivne podbilanse ili je bukvalno brišući iz svih poslovnih knjiga te njihovih domaćih političkih mecena i hrvatskih jataka vičnih privrednom kriminalu, dobro zaraditi i advokati koji decenijama masno naplaćuju svoju pravnu bitku u kojoj još nisu, a čini se da ni neće, ispalili nijedan metak.
A državni interesi? Oni će ostati po strani – do naredne predizborne kampanje, kada će ponovo poslužiti kao mamac za glasače…
Elektroprivreda BiH isknjižila sedam odmarališta
U cijelom moru nekretnina u Hrvatskoj koje su bh. kompanije isknjižile u pasivni podbilans, najatraktivnije su svakako one na Jadranu.
Apsolutni šampion kada je riječ o izgubljenim objektima na hrvatskom primorju je Elektroprivreda BiH, koja je u pasivni podbilans isknjižila čak sedam odmarališta na Jadranu, koju u stopu prati Rudnik mrkog uglja Breza, kojem je nedostupno 19 nekretnina u Vodicama u kojima ima vlasnički udio.
Inače, u registru imovine iz pasivnog podbilansa locirane u Hrvatskoj, najviše je onih u nekadašnjem vlasništvu velikokladuškog Agrokomerca, koji, između ostalog, na listi potraživanja od Hrvatske ima i vlasničke udjele u dubrovačkim hotelima Belvedere i Vrtovi sunca.
Rudnici mrkog uglja Banovići u pasivnom podbilansu imaju “samo“ jedno odmaralište u Gracu, dok su Rudnici mrkog uglja Kakanj izgubili udjele u dva hotela u istom jadranskom gradu, gdje je bez vlasničkog udjela u hotelu Đuro Salaj ostao i Rudnik mrkog uglja Đurđevik…
Zaboravljena imovina u Srbiji
Slično kao i u slučaju Hrvatske, pitanje bh. imovine u Srbiji također je davno gurnuto pod tepih, koji je definitivno zastrt 2014. godine, usvajanjem srbijanskog Zakona o privatizaciji i stečaju, kojim je proipisano da “kapital u društvenim preduzećima u Republici Srbiji, koja su osnovana od preduzeća čije je sjedište na teritoriji republika bivše SFRJ, privatizovat će se u skladu sa odredbama ovog zakona, a sredstva ostvarena od prodaje ostaju na posebnom računu ministarstva nadležnog za poslove privrede i koristit će se u skladu sa sporazumima koji regulišu pitanja sukcesije“.
Niko u BiH nema čak ni zvaničnu informaciju o tome šta je sve od izvorne bh. imovine i po kojoj cijeni prodato na osnovu navedenog Zakona, a kamoli da pokuša osporiti njegovu provedbu, koja podrazumijeva gubitak na stotine miliona konvertibilnih maraka vrijednog vlasništva preduzeća koja su predmet privatizacije, poput 24 poslovna prostora travničkog Borca (po dva u Rumi i Beogradu, po jedan u Novom Sadu, Zrenjaninu, Bečeju, Apatinu, Vršcu, Nišu, Kosovskoj Mitrovici, Prizrenu, Podujevu, Đakovici, Šapcu, Svrljigu, Prokuplju, Kruševcu, Kraljevu, Šidu, Srbobranu, Somboru, Svetozarevu i Vrbasu, 12 poslovnih prostora KTK Visoko (po dva u Novom Pazaru i Kraljevu, po jedan u Beogradu, Kragujevcu, Zrenjaninu, Temerinu, Boru, Subotici, Užicu i Sjenici), devet poslovnih prostora Fabrike duhana Sarajevo (po dva u Beogradu i Nišu, po jedan u Kragujevcu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Valjevu i Užicu), dva poslovna objekta Agrokomerca (u Beogradu i Crvenki)…, te brojnih skladišta, stanova i raznih drugih vrsta nekretnina…
