Vanjskotrgovinska razmjena između Bosne i Hercegovine i Turske dostigla je obim veći od 556 miliona eura godišnje, koja se dobri dijelom odnosi na poljoprivredne proizvode, kojima dvije zemlje trguju u vrijednosti od oko 180 miliona eura. Unatoč stalnom rastu međusobne robne razmjene, ona je još uvijek daleko ispod realnih mogućnosti, a uz to i prilično jednosmjerna, a obzirom na činjenicu da je, kada je konkretno riječ o oblasti poljoprivrede, bosanskohercegovački izvoz u Tursku skoro šest puta veći nego uvoz iz te zemlje u BiH.
Ahmet Eşref Fakibaba, ministar za hranu, poljoprivredu i stočarstvo Republike Turske, ukazuje na činjenicu da njegova zemlja ostvaruje izvoz vrijedan 17 milijardi godišnje, čiju glavninu čini 1.681 poljoprivredni proizvod, a od čega se samo simboličan dio odnosi na BiH.
“Zajednički koraci sa BiH u oblasti poljoprivredne proizvodnje i trgovine jedan su od naših primarnih ciljeva i uvjeren sam da ćemo u vrlo kratkom periodu dostići iznos od milijardu dolara trgovinske razmjene na godišnjem nivou”, ističe Fakibaba.
Na neobično nizak stepen uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iz Turske ukazuje i Midhat Salić, pomoćnik ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, koji je naglašava da bi se tim pitanjem trebala pozabaviti i zajednička ekonomska komisija, koja će, prema njegovim riječima, na predstojećoj decembarskoj sjednici pokušati riješiti i problem različitih statističkih metodologija zbog kojih je pokrivenost bh. uvoza iz Turske 56 posto prema našoj, a 90 posto prema turskoj zvaničnoj statistici, a što, kako napominje, znatno otežava analiziranje i planiranje u ovoj oblasti.
“Iako nema nikakvih carinskih niti necarinskih barijera za uvoz iz Turske, on je izuzetno mali, što je vjerovatno posljedica uticaja stranih tržnih centara koji posluju u BiH na domaće dobavljače“, ocjenjuje Salić.
Kada je, pak, riječ o izvozu bh. poljoprivrednih proizvoda u Tursku, Mirko Šarović, bh. ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, pozdravlja njegov drastičan rast u posljednjih nekoliko godina, ali i upozorava na činjenicu da se on zasniva na uvoznim, a ne domaćim sirovinama, na kojima se, kako potctava, ne može graditi izvozna ekspanzija.
“Sirovinske baze za izvoz govedine i jestivog ulja u Tursku, recimo, nisu u BiH nego u njenom okruženju, što se mora promijeniti ako želimo izvozni kontinuitet. Za to su potrebne investicije, kojih, kada je riječ o turskim ulagačima, kod nas nema, za razliku od Srbije, Makedonije, Bugarske… To je ključna kočnica razvoju, a zašto u BiH nema turskih investitora, nije pitanje za njih, nego za bh. vlasti – imamo li političku stabilnost, povoljan poslovni ambijent, benefite za investitore… To trebamo riješiti“, samokritično poručuje Šarović.
Na sličnom fonu je i Ali Riza Akbaş, generalni direktor Ziraat banke u BiH, koji također naglašava potrebu da poljoprivedni proizvodi koji u Tursku ulaze pod oznakom Made in BiH, zaista i budu stopostotno bosanskohercegovački, pri čemu obećava maksimalnu kreditnu podršku svim investitorima koji nastoje bh. poljoprivredu i stočarstvo podići na viši nivo.
Kamil Özcan, predsjednik Centralnog udruženja uzgajivača stoke u Turskoj, pak, opisujući ruralne dijelove BiH kao ogroman investicijski potencijal, navodi i konkretne segmente koje smatra kao prioritetne za ulaganje, pri čemu posebno izdvaja proizvodnju genetskog materijala za razmnožavanje stoke, te mlijeka i crvenog mesa.
“Da bi BiH povećala proizvodnju i izvoz govedine u Tursku, nužno je opremiti farme, educirati stočare, poboljšati kulturu stočarstva, poboljšati infrastrukturu, osigurati sporednu industrijske granu, ali ispred svega toga je evidencija i registracija stoke“, precizira Özcan.
S druge strane, Slavica Korica, izvršna direktorica Agencije za unapređenje stranih investicija (FIPA), upućuje na bh. komparativne prednosti zbog kojih bi turski ulagači trebali biti aktivniji na našem tržištu, te podsjeća da je ukupan dosadašnji priliv investicija iz Turske manji od 200 miliona eura, na osnovu kojih je ta zemlja tek 11. na listi najvećih stranih investitora u BiH.
“BiH ima strateški povoljan geografski položaj, stabilan finansijski sektor, trgovinske i druge sporazume, povoljan porezni i carinski sistem – poput stopa poreza na dobit i dohodak od 10 posto, znatno nižih od turskih 20, odnosno 15 do 35 posto, jeftinu i obrazovanu radnu snagu, niske troškove proizvodnje te bogate prirodne resurse“, kaže Korica, sugerirajući kao moguće sektore ulaganja proizvodnju malina, šljiva, jabuka, izgradnju hladnjača te uspostavljanje agrologističkih, prerađivačkih i kargo centara.
