Javne nabavke u Bosni i Hercegovini već decenijama su svojevrstan sinonim za mito i korupciju, a takva percepcija dodatno je učvršćena u periodu pandemije koronavirusa, koji su, između ostalog, obilježile i brojne afere sa ovom vrstom javno-privatnog partnerstva, koje su dobile ili čekaju sudski epilog. Još od 2004. godine, kada je dobila prvi Zakon o javnim nabavkama, BiH bezuspješno traga za rješenjem kojim će se minimizirati prostor za zloupotrebu državnih tendera i osigurati njihova maksimalna trnasparentnost. Nakon 16 godina uzaludnog čekanja da nadležne institucije obave taj posao, domaći privrednici konačno su izgubili strpljenje i sami izradili tekst novog zakona o javnim nabavkama, usklađen sa evropskim standardima. Nakon održanih prezentacija te prikupljanja primjedbi i sugestija članova bosanskohercegovačke poslovne zajednice, zajednički zakonski prijedlog dviju entitetskih privrednih komora ovih dana trebao bi biti definitvino usaglašen i dostavljen na razmatranje Vijeću ministara BiH.
Nejsanoće i kontradikcije
Na pitanje o najvećim manjkavostima postojećeg Zakona koje su privrednike nagnale na konkretnu akciju te novim zakonskim rješenjima kojima bi one trebale biti otklonjene, Mirsad Jašarspahić, potpredsjednik Privredne komore FBiH, potencira nejasnoće i kontradikcije postojećeg teksta, “zbog kojih je došlo do različitog tumačenja i time pravne nesigurnosti“.
“Manjkavosti postojećeg Zakona su se ogledale u prevelikom formalizmu elemenata koji nisu bitni aspekti ponude, nedorečenosti pojedinih odredbi, njihovom različitom tumačenju te nedovoljnoj efikasnosti i ekonomičnosti pravne zaštite i nepotrebnim troškovima postupka nabavke, što bi novim zakonskim rješenjima trebalo biti smanjeno, uz dodatno usklađivanje sa evropskim direktivama“, ističe Jašarspahić u izjavi za Business Magazine.
Jedan od ranijih stavova privrednika bio je da se proces javnih nabavki treba u potpunosti digitalizirati, a kako pojašnjava Jašarspahić, na tom tragu je i ovaj zakonski prijedlog.
“Postupak digitalizacije i elektronske ponude je u fazi implementacije, što, naravno, ovim tekstom nije dovedeno u pitanje – čak naprotiv, predložena rješenja to ubrzavaju. Agencija za javne nabavke priprema podzakonske akte za eleketronske nabavke, a Član 133. ovog teksta to omogućava u roku od šest mjeseci“, precizira on.
Primjedbe privrednika u vezi sa aktuelnim sistemom javnih nabavki odnosile su se i na postavljanje tenderskih kriterija na način kojim se u startu eliminiraju domaći ponuđači, a nerijetko i praktično sva “nepodobna“ konkurencija. Da li se i na koji način uopće mogu spriječiti nepravilnosti te vrste, dilema je za koju je Jašarspahić uvjeren da će biti potpuno otklonjena zajedničkim zakonskim preijdlogom dviju entitetskih privrednih komora.
“Predložena rješenja u pogledu kvalifikacija daju dodatnu širinu ponuđačima, postupak žalbe ne onemogućava umanjenje konkurencije, obuke ponuđača i ugovornih organa omogućavaju spoznaju prava i obaveza učesnika u postupku nabavke, podjela na lotove… – sve su to aspekti koji doprinose većoj konkurentnosti i mogućnosti učešća većeg broja ponuđača.
Prema direktivama, a i ovom tekstu zakona, u pogledu uslova za kvalifikaciju ne može biti favorizacije bilo koga. Jedina pogodnost za domaće ponuđače može biti preko preferencijalnog tretmana, odnosno, potrebno je posebnom odlukom Vijeća ministara BiH regulisati to pitanje – direktive, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i CEFTA pitanja jednakog tretmana robe iz zemalja potpisnica. Zbog toga bi trebalo obratiti pažnju na robe iz trećih zemalja, s kojima nemamo preuzetih obaveza, bilo sporazuma o slobodnoj trgovini ili nekih drugih međunarodnih ugovora u kojima smo preuzeli obaveze jednakog tretmana i u kojima ni naše robe i ponuđači nemaju jednak tretman“, napominje Jašarspahić.
Kada je riječ o samoj tenderskoj fazi, koja je, prema relevantnim istraživanjima, do sada bila najopterećenija dvjema spornim tačkama – “neobjektivnim odlučivanjem o najpovoljnijem ponuđaču usljed sukoba interesa onih koji odlučuju o ishodu javne nabavke te putem dogovaranja, odnosno, kartelskog udruživanja ponuđača, s ciljem međusobne raspodjele tržišta putem naizmjeničnog dobijanja ugovora o javnim nabavkama“, Jašarspahić smatra da zakonski prijedlog privrednika ima lijek i za te hronične bolesti domaćeg sistema javnih nabavki.
Prema njegovim riječima, tim prijedlogom je detaljno reguliran sukob interesa, poboljšane su norme koje se odnose na kvalifikaciju u smislu proširenja konkurencije, razrađeno je pitanje neprirodno niske cijene, a odustajanje od dodjele ugovora je sankcionirano.
“Naravno, ovim zakonom nije moguće riješiti sva pitanja u smislu eventualnog dogovaranja ponuđača“, svjestan je Jašarspahić.
U posttenderskoj fazi, pak, kao najprisutniji oblik manipuliranja prepoznato je mijenjanje odredbi ugovora koje se odnose na faktore presudne za dobijanje posla na određenom tenderu, poput količina, rokova i kvaliteta robe, usluga ili radova koji su bili predmet javne nabavke. Na tom polju, zakonski prijedlog privrednika ima sasvim jednostavan, ali efikasan recept.
“Nakon zaključenja ugovora, njegova realizacija se prati kroz odredbe koji se odnose na obavezu izvještavanja o realizaciji ugovora koja je tretirana ovim zakonom.
Odredbe Zakona o obligacionim odnosima i sudska zaštita trebaju rješiti pitanje izigravanja ugovorenog, odnosno to je opšti problem koji je prisutan kod svih ugovora, a ne samo ugovora koji proističu iz postupka javne nabavke. To se tiče i kontrolnih organa ugovornog organa – interne kontrole i revizije.
Svako odstupanje od elemenata definisanih u ugovoru predmet je eventualnog sudskog preispitivanja i dokazivanja svrhe eventualne izmjene ugovora na načelima propisanim Zakonom o obligacionim odnosima, odnosno odredbi ugovora koji je zaključen“, potcrtava Jašarspahić
Žalbeni postupak
Objašnjavajući kako je zakonskim prijedlogom privrednih komora definiran žalbeni postupak, u vezi s kojim se primjedbe kreću od toga da je iznos naknade za pokretanje žalbenog postupka previsok, “zbog čega privrednici odustaju od žalbi“, do ocjene da je pravo na žalbu preširoko postavljeno, a žalbeni postupak predugo traje, “što otvara prostor za manipulacije u smislu svjesnog blokiranja javnih nabavki“, Jašarspahić ističe da je “pravnoj zaštiti posvećena dužna pažnja u smislu određivanja žalbenih navoda bitnih i relativno bitnih povreda postupka, efikasnijeg postupanja ugovornog organa i Ureda za razmatranje žalbi, kao i u pogledu rokova“.
“Pitanje naknade je značajno u smislu određivanja prave mjere kako se žalbeni postupak ne bi zloupotrebljavao te i transparentnost postupanja Ureda treba biti na većem nivou. Neki smatraju da naknade treba povećati, a ne smanjiti. Iznos naknada nije mijenjan, jer smo smatrali da prijedlozi za njihovo povećanje nisu realni ni dobri, ali da ni smanjenje ne bi doprinijelo poboljšanju sistema, a nekako smo se navikli na ove iznose. Aktivna legitimacija jeste široko postavljena, ali nažalost, tako je i u svijetu…
Teško da privrednici odustaju od žalbi, jer se nakanade vraćaju u slučaju osnovane žalbe, više bi trebalo poraditi na kvaliteti žalbenog postupka, odnosno ujednačavanju prakse Ureda i suda“, zaključuje Jašarspahić.
“Vanredne okolnosti su i do sada bile određene kao mogućnost koja je predviđena Zakonom, a sada su samo potcrtani uslovi za provođenje postupka nabavke, odnosno određene oblasti kada se Zakon može izuzeti, tj. kada nema smisla provoditi postupke nabavki (pravne usluge, sigurnost i drugo što je posebno tretirano ovim zakonom).
Dakle, smatramo da ovaj tekst zakona (a i dosadašnji) daje dovoljno prostora za hitne pregovaračke postupke u vanrednim okolnostima“, konstatira Jašarspahić odgovarajući na pitanje o načinu na koji su u zakonskom prijedlogu entitetskih privrednih komora tretirane javne nabavke u vanrednim situacijama, poput aktuelne pandemije virusa korona.
