Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP), najveći svjetski trgovinski pakt sklopilo je 15 zemalja koje pokrivaju gotovo trećinu globalne ekonomije. Pakt se sastoji od 10 zemalja Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN), kao i Južne Koreje, Kine, Japana, Australije i Novog Zelanda te se vidi kao proširenje kineskog uticaja u regiji.
Dogovor za snižavanje carina i otvaranje trgovine uslugama unutar bloka ne uključuje Sjedinjene Američke Države i smatra se alternativom pod vodstvom Kine za ugašenu američku trgovinsku inicijativu, jer su se SAD pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa povukle iz inicijative Transpacifičko partnerstvo (TPP). Pregovori oko novog sporazuma o RCEP-u započeli su 2012. godine, a potpisan je sredinom novembra na marginama sastanka ASEAN-a. U internetskoj svečanosti čelnici zemalja RCEP-a izmjenjivali su se iza svojih ministara trgovine koji su jedan po jedan potpisali kopije sporazuma, koje su potom trijumfalno pokazali kamerama. Indija je, također, bila dio pregovora, ali povukla se prošle godine zbog zabrinutosti da bi niže carine mogle naštetiti lokalnim proizvođačima. Potpisnici sporazuma rekli su kako su Indiji ostala otvorena vrata za pridruživanje u budućnosti.
Oporavak ekonomija
“Potpisivanje RCEP-a historijski je događaj, jer podupire ulogu ASEAN-a u vođenju multilateralnog trgovinskog sporazuma takve veličine, unatoč globalnim i regionalnim izazovima i osam godina pregovora. RCEP će pružiti prijeko potreban poticaj za brz i snažan oporavak kompanija i ljudi u našoj regiji, posebno tokom trenutne pandemijske krize COVID-19″, rekao je Dato Lim Jock Hoi, generalni sekretar ASEAN-a.
RCEP sporazum je dovoljno labav kako bi udovoljio različitim potrebama zemalja članica koje su tako raznolike kao što su Mijanmar, Singapur, Vijetnam i Australija.
„Za razliku od Evropske unije, RCEP ne uspostavlja jedinstvene standarde o radu i okolišu niti obavezuje zemlje da otvaraju usluge i druga ranjiva područja svojih ekonomija.Ali postavlja pravila za trgovinu koja će olakšati ulaganja i ostalo poslovanje u regiji“, rekao je Jeffrey Wilson, direktor istraživanja u Perth USAsia Center, u izvještaju za Azijsko društvo, organizaciju koja promovira američko-azijsko razumijevanje.
RCEP označava do sada najveći ASEAN-ov pakt o slobodnoj trgovini, pokrivajući tržište od 2,2 milijarde ljudi te pokriva 30 posto svjetskog BDP-a. Članovi RCEP-a čine gotovo trećinu svjetske populacije.Novi blok slobodne trgovine bit će veći i od Sporazuma između SAD-a, Meksika i Kanade i Evropske unije. RCEP ima 20 poglavlja, 17 aneksa i 54 rasporeda obaveza koji pokrivaju pristup tržištu, pravila i discipline te ekonomsku i tehničku saradnju.
Za razliku od ranijeg TTP-a,RCEP relativno je neambiciozan, pošto eliminiše 90 posto carina, dok poljoprivreda uglavnom nije pokrivena, a usluge tek mješovito. Ipak to je i dalje veliki korak, ističe Financial Times uz ocjenu da bi najveća posljedica mogla biti preduzimanje prvog koraka ka formiranju Azije kao koherentne trgovinske zone, poput Evrope ili Sjeverne Amerike. Očekuje se da će RCEP ukinuti niz carina na uvoz u roku od 20 godina.Također, uključuje odredbe o intelektualnom vlasništvu, telekomunikacijama, finansijskim uslugama, e-trgovini i profesionalnim uslugama.
No moguće je da će nova pravila o porijeklu – koja službeno definiraju odakle proizvod dolazi imati najveći uticaj. Već mnoge države članice imaju međusobne sporazume o slobodnoj trgovini (FTA), ali postoje ograničenja. RCEP eliminira ta ograničenja.
“Postojeći sporazumi o slobodnoj trgovini mogu biti vrlo složeni za upotrebu u poređenju s RCEP-om“, rekla je Deborah Elms iz Azijskog trgovinskog centra.
Tako, kompanije s globalnim opskrbnim lancima mogu se suočiti s carinama čak i unutar sporazuma o slobodnoj trgovini, jer njihovi proizvodi sadrže komponente koje su proizvedene negdje drugo. Proizvod proizveden u Indoneziji koji sadrži australske dijelove, na primjer, mogao bi se suočiti s carinama negdje drugo u zoni slobodne trgovine ASEAN-a.Prema RCEP-u, dijelovi iz bilo koje države članice tretirali bi se jednako, što bi kompanijama u zemljama RCEP-a moglo dati poticaj da unutar trgovačke regije potraže dobavljače. Dogovor će poboljšati pristup tržištu s tarifama i kvotama eliminiranim u više od 65 posto robe kojom se trguje i učiniti poslovanje predvidljivim zajedničkim pravilima o porijeklu i transparentnim propisima, nakon stupanja na snagu. To će potaknuti kompanije da više ulažu u regiju, uključujući izgradnju lanaca snabdijevanja i usluga i da generiraju nova radna mjesta.
Jačanje Kine
RCEP će pomoći smanjenju ili uklanjanju carina na industrijske i poljoprivredne proizvode i utvrditi pravila za prenos podataka.
Peterson institut za međunarodnu ekonomiju procjenjuje da bi sporazum mogao povećati globalni nacionalni dohodak za 186 milijardi dolara godišnje do 2030. godine i dodati 0,2 posto rasta ekonomijama država članica.
Međutim, neki analitičari smatraju kako će taj sporazum vjerovatno biti od koristi Kini, Japanu i Južnoj Koreji više od ostalih država članica.
“Ekonomske koristi od sporazuma mogle bi biti samo marginalne za jugoistočnu Aziju, ali postoje neke zanimljive trgovinske i carinske dinamike koje treba pripaziti za sjeveroistočnu Aziju”, rekao je Nick Marro iz Economist Intelligence Unit (EIU).
RCEP prvi put okuplja Kinu, Japan i Južnu Koreju u okviru jedinstvenog trgovinskog sporazuma – procesa koji su inače narušeni historijskim i diplomatskim sporovima. Prošle godine, u jeku trgovinskog spora između Japana i Južne Koreje, koji je korijene imao u sporu koji je proizašao iz japanske ratne kolonizacije Korejskog poluotoka, južnokorejski dužnosnici rekli su da su japanska trgovinska ograničenja kršila “duh” RCEP-a.
“Japan bi mogao pronaći značajne koristi (s RCEP-om), jer sada ima povlašteni pristup Južnoj Koreji i Kini, koji nije imao”, rekla je Deborah Elms iz Azijskog trgovinskog centra.
Kada je u pitanju Kina, Peking je odigrao ključnu ulogu u oblikovanju i unapređivanju sporazuma i održavao ga je na životu unatoč izazovima s kojima se suočio.To jasno otkriva neke stvarnosti – kineski pristup regiji je dobro promišljena diplomatija. Uz to, ono što bi Zapad trebao shvatiti jest da je Kina sastavni dio i srž regionalne i globalne ekonomije i da je ovaj trgovinski pakt potvrda toga. Iako daleko najveći i najznačajniji to je samo jedan od mnogih trgovinskih sporazuma koje je Kina dogovorila tokom mandata Trumpove administracije, uključujući i onaj s Evroazijskom ekonomskom unijom, Kambodžom, Mauricijusom, kao i nadogradnje sporazuma s Novim Zelandom, Pakistanom, Singapurom i sporazuma o geografskim oznakama s EU. Kina je u stvari odgovorila na američki izazov, produbljivanjem svoje integracije s drugima i isticanjem svoje trgovinske budućnosti.
RCEP uključuje više američkih saveznika – njihov pristanak na sporazum potvrda je da će Kina za njih ostati svojstveni ekonomski partner i da će regija u konačnici raditi i sarađivati. Iako Bijela kuća propovijeda “razdvajanje”, RCEP je zapravo “spajanje” geografskog područja u ekonomski blok.Trumpova politika, međutim, osigurala je da se Amerika sada nalazi izvan oba glavna trgovinska bloka u Aziji (RCEP i TPP).
Međutim, moglo bi proći neko vrijeme prije nego što bilo koja zemlja uvidi koristi. Prema Sporazumu čiji je sadržaj postavljen na web stranice ministarstava vanjskih poslova država članica RCEP-a, Sporazum mora ratificirati najmanje šest zemalja ASEAN-a i tri države potpisnice koje nisu članice ASEAN-a prije nego što on stupi na snagu. Nick Marro iz Economist Intelligence Unit smatra da bi to mogao biti dugotrajan proces.
“Ratifikacija će vjerojatno biti nezgodna u nacionalnim parlamentima, kako zbog antitrgovinskog, tako i protiv kineskog osjećaja”, kazao je Marro.
Povlačenje Trumpove administracije iz TPP-a 2016. godine rezultiralo je odvajanjem Amerike od procesa azijske ekonomske integracije. Potez, koji predstavlja ekonomski nacionalizam i izolacionizam u stilu Donalda Trumpa, brzo je uslijedila Indo-pacifička strategija, proaktivna geopolitička inicijativa čiji je cilj uspostava “jedinstvene fronte” u obliku saveza ili kvazi saveza koji će sadržavati uspon Kine. U istom se periodu azijska ekonomska integracija neprestano kretala što je rezultiralo RCEP-om. U tom smislu, RCEP predstavlja neuspjeh pokušaja Trumpove administracije da opkoli Kinu u zapadnom Pacifiku.
Međutim, velika je vjerovatnoća da će administracija Joe Bidena promijeniti Trumpov kurs i angažirati se u rješavanju Azije na ekonomskom planu. U tom smislu, uspješan zaključak RCEP-a mogao bi podići uzbunu za novu i drugačiju američku vladu. Ne treba to doživljavati kao iznenađenje, ako bi administracija Bidena koristila RCEP kako bi se u SAD-u postigao konsenzus o ponovnom pridruživanju TPP-u.
Azija, u duhu otvorenog regionalizma, pozdravlja još zemalja da se pridruže njenom projektu regionalne integracije. Ako SAD žele ponovno pokrenuti pristup TPP-u, prepreke s kojima će se suočiti neće biti u Aziji, a možda neće ni doći iz Kine. Čak i ako se i sam Biden nada snažnom nastavku članstva u TPP-u, SAD-u će možda trebati puno vremena da ponovo otvori postupak. Sentiment ekonomskog nacionalizma u američkom društvu se primjećuje duboko, a mnogi demokrati, politička baza Bidena, zasigurno nisu najbolji prijatelji slobodne trgovine, piše Global Times.
Kandidatkinja Hillary Clinton, kad je vodila kampanju protiv Trumpa 2016. godine, glasno je prigovorila TPP-u. Biden će se suočiti s dugotrajnim procesom da razvije novi narativ.
U ovom novom krugu kinesko-američkog ekonomskog takmičenja, slijedeće ključno pitanje koje treba gledati je globalni lanac snabdijevanja. Iako su bivši predsjednici Barack Obama i Trump vrlo različite vođe, njihova trgovinska politika dijeli jedan zajednički cilj. Odnosno, očekuje se da će američka vlada, bilo da je kontroliraju republikanci ili demokrati, izmijeniti globalni lanac snabdijevanja fokusiran na Kinu i vratiti gravitaciju globalnih proizvodnih mreža u SAD i njihove saveznike. Razlika je u tome što je Obama to primijenio naporima TPP-a za izgradnju saveza, dok je Trump pribjegao carinskom ratu.
Međutim, američko-kinesko rivalstvo dostiglo je fazu u kojoj nijedna zemlja ne može suzbiti razvoj druge, navodi Global Times. Barem iz trgovinske perspektive, strategija suzbijanja potkopava globalnu dobrobit te šteti ekonomskom interesu obje države. Što se tiče proizvodnih mreža, vjerovatnije je da će se dogoditi paralelno postojanje dva globalna lanca snabdijevanja u Aziji i Sjevernoj Americi, s Kinom i SAD-om kao vodećim igračima. Naravno, većina zemalja, uključujući posebno evropske ekonomije, učestvovat će u oba.
