(…ili koliko bi se kod prosječnog bh. poslodavca zadržao menadžer koji krizu rješava zaduživanjem?)

Oni ne vide nijedan razlog za izmjene zakonske regulative. Realni sektor vidi ne jedan, nego tačno milijardu razloga za izmjene zakona koji će privredu rasteretiti, potaknuti investiranje, otvoriti nova radna mjesta, smanjiti sivu ekonomiju.

109
Aida Delić

Nakon sezone kakvih-takvih i kako za koga godišnjih odmora, sve u sjeni pandemije COVID-19, u septembru su se vlasti ozbiljno angažirale na – novim zaduženjima. Vlade entiteta uredno izvještavaju o prodajama obveznica (od jednogodišnjih do sedmogodišnjih), a sve se glasnije priča o novom zaduženju kod Međunarodnog monetarnog fonda, ni manje ni višenego za oko milijardu KM. Ne brinite, dragi moji, koliko god da predstavnici vlasti tvrde da smo „mi kadri uredno vraćati dug (sve sa kamatama op.a.)“, oni ga neće vraćati nego MI. Mi koji radimo u realnom sektoru, stvaramo novu vrijednost, plaćamo državi poreze i doprinose…

Eh, ono o čemu ja razmišljam već danima, dragi moji, jeste pitanje koliko bi se kod prosječnog bh. poslodavca zadržao menadžer koji kao jedini izlaz u kriznoj situaciji vidi zaduživanje? Nekako sam ubijeđena da bi kod naših poslodavaca zaduživanje bilo zadnja, a ne prva opcija. No, upravljanje državom je očigledno, barem u našem slučaju, sinonim za nebrigu, neinventivnost, nerad i loš menadžment.

Pojedinci koji sjede u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti u BiH i za što su plaćeni poput dobrih menadžera u dobrim bh. kompanijama (sve sa regresom, toplim obrokom, odvojenim životom, službenim telefonima, automobilima itd.), odbili su svaki pokušaj realnog sektora da se barem malo relaksira poslovni ambijent u vrijeme koronavirusa. Država BiH i dalje je jedina u svijetu koja nije donijela niti jednu mjeru za pomoć privredi (otvaranje granica to nije, kao ni zaduženje kod MMF-a). Sjetite se samo pokušaja da se plaćanje PDV-a odgodi za posljednji dan u mjesecu.

Opet pojedinci i pojedinke (da budemo gender senzitivni) se ponašaju kao da je postojeća zakonska regulativa koja se tiče privrede, uklesana u kamen i nema načina da se promijeni. I dalje plaćamo ogromne poreze i doprinose na plaće, nismo oslobođeni plaćanja poreza na dobit za reinvestiranje, rizikujemo kaznu uvijek kada radnika pošaljemo da radi od kuće (ukoliko nismo promijenili ugovor o radu), plaćamo vrlo skupe takse koje se nigdje u Evropi ne plaćaju, među najbolesnijim smo nacijama u Evropi (barem prema danima bolovanja za radno sposobno stanovništvo) itd.itd.itd.

I na sve to još nas i dodatno zadužuju. Jer, oni ne vide nijedan razlog za izmjene zakonske regulative. Realni sektor vidi ne jedan, nego tačno milijardu razloga za izmjene zakona koji će privredu rasteretiti, potaknuti investiranje, otvoriti nova radna mjesta, smanjiti sivu ekonomiju.

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here