Turski tok čeka vizu za BiH

Mada niko od kreatora i realizatora energetskih politika BiH i njenih entiteta ne spori da je Turski tok dobra alternativa nesigurnom pravcu snabdijevanja ruskim prirodnim gasom preko Ukrajine, neizvjesno je da li će i kada taj projekat dobiti konačno zeleno svjetlo nadležnih državnih institucija.

77
Plinovod

Piše: Armin Zeba

Već dvadesetak godina Bosna i Hercegovina traga za alternativnim izvorom snabdijevanja prirodnim gasom, kojim bi se, ako se već ne može smanjiti ovisnost o ruskom isporučiocu, barem osigurao kontinuitet snabdijevanja koji je više nego upitan usljed isključive usmjerenosti na za našu zemlju jedini raspoloživi gasni pravac preko Ukrajine i Srbije. Jednako dugo, aktuelne su i dileme o tome koje rješenje je najbolje,

u čijem središtu je posljednjih mjeseci ponovo Turski tok, kojim bi naša zemlja dobila kakvu-takvu alternativu u smislu mogućnosti zaobilaženja Ukrajine i snadijevanja preko Bugarske, s tim što bi, naravno, isporučilac i dalje bio Gazprom, a direktna veza BiH za ruski gas ostala Srbija.

Djelimična alternativa

Mada se u BiH praktično svi slažu da je i takva alternativa bolja od nikakve, konsenzus o priključivanju na Turski tok, a pogotovo o modelu realizacije tog projekta, nije ni na pomolu i svi akteri te priče, podijeljeni po entitetskom principu, čvrsto se drže stavova zauzetih još prije desetak godina, kada se jednak sukob mišljenja vodio o Južnom toku, prvobitnoj verziji u međuvremenu zbog evropsko-ruskih političkih razmirica djelimično preusmjerenog i s tim u skladu preimenovanog gasovoda.  Naime, iako su su BH Gas i

Energoinvest još 1. septembra 2009. godine u Moskvi potpisali pismo namjere o svom učešću u projektu Južni tok, kojim su našoj zemlji trebale biti osigurane 1,2 milijarde kubnih metara prirodnog gasa godišnje, potpisivanje odgovarajućeg međudržavnog sporazuma nikada nije uslijedilo, a sve aktinosti u vezi sa bh. participacijom u tom projektu preuzele su institucije Republike Srpske, čiji je tadašnji predsjednik Milorad Dodik u oktobru 2012. sa predsjednikom Uprave Gazproma Aleksejem Milerom potpisao  Memorandumo o saradnji kojim je predviđena izgradnja kraka tog gasovoda kroz BiH, sa kapacitetom od 900 miliona kubika, koji bi dužinom od 105 kilometara od granice sa Srbijom išao preko Bijeljine, Brčkog, Doboja, Laktaša, Banje Luke, Prijedora do Novog Grada, s mogućim konekcijama prema Federaciji BiH.

Kao što je poznato, zbog neslaganja Evropske unije sa konceptom izgradnje Južnog toka, koji je sa evropskog stanovišta bio najsporniji zbog monopolističkog položaja Gazproma, koji je, suprotno EU pravilima, ujedno trebao biti vlasnik cjevovoda, te  proizvođač i distibuter gasa, određivati tarife, ali biti i jedini dobavljač, Rusi su krajem 2014. odustali od tog projekta, odnosno modificirali ga “izranjajući“ trasu iz Crnog mora i preusmjeravajući pravac za Bugarsku okolnim putem preko Turske. Iako radovi u Bugarskoj praktično stoje zbog istih problema koji su u smislu neslaganja sa EU regulativom opterećivali Južni tok, a koji će, što zbog preklapanja djelatnosti prijenosa i prodaje gasa, što zbog nepostojanja državnog ragulatora gasnog tržišta, kao članice Energetske zajednice dočekati i Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, nadležni u manjem bh. entitetu nemaju ni najmanje dilema kada je riječ o izvjesnosti priključivanja naše zemlje na Turski tok i to upravo preko teritorije RS.

“Gasovod Turski tok je realan projekat, koji je već u određenoj fazi realizacije. Puštanje u rad dionice Turskog toka 8. januara 2020. godine je od ogromnog značaja za energetsku bezbjednost i efikasnost snabdijevanja domaćinstava i industrije svih zemalja južne i jugoistočne Evrope.

Resorno nadležna ministarstva energetike i rudarstva Srbije i Republike Srpske već određeni period intenzivno rade na ovom projektu s ciljem pripreme za priključenje RS i obezbjeđivanje potrebnih količina gasa koje će omogućiti razvoj gasne infrastrukture RS. Prilikom projekcija potrebnih količina gasa, RS uvijek uzima u obzir i potrebe Federacije BiH za gasom.

Podsjećamo da je oblast energetike u nadležnosti entiteta, a gasifikacija RS predstavlja jedan od značajnijih energetskih projekata planiranih Strategijom razvoja energetike RS do 2035. godine i Okvirnom energetskom strategijom  BiH do 2035. godine.

Ovaj projekat podrazumijeva izgradnju magistralnog gasovoda od granice sa Republikom Srbijom trasom Bijeljina – Banja Luka –  Prijedor – Novi Grad.

S obzirom na navedeno, u toku su aktivnosti na pripremi projekta izgradnje gasovoda od Bijeljine do Banja Luke, sa partnerima – gasnom kompanijom Gazprom Moskva i JP Srbijagas Novi Sad.

Prema dostupnim informacijama, urađeno je idejno rješenje projekta Turski tok kroz Srbiju i Bugarsku, a ostala dokumentacija će biti gotova do sredine naredne godine. Povezivanje Srbije i Bugarske na gasovod se očekuje u maju ili najkasnije u septembru 2020. godine“, napominju u izjavi za Business Magazine iz Ministarstva energetike i rudarstva RS.

Mada sa drukčijim rezonom, polemiku o tome da li će BiH biti priključena na Turski tok suvišnom smatraju i u BH-Gasu, gdje, međutim, zbog insistiranje Evropske unije na poštivanju njenih standarda, upitnom smatraju realizaciju tog projekta u cjelini.

“BiH je već na Tuskom toku preko postojećeg gasovoda, zato što Srbija infrastrukturom izgrađenom za taj projekt prolazi bukvalno pored našeg pravca snabdijevanja i u slučaju da neko želi da budemo priključeni na Turski tok, to može biti sutra, jer ne treba ništa novo graditi.

Izgradnja novog ulaza iz Srbije, koji bi išao od Rače preko Bijeljine prema Banjaluci, ne bi donijela nikakvu dodatnu sigurnost snabdijevanja, jer to je opet isti pravac. Znači, ako bi u RS krenula najavljena izgradnja gasovoda, mi bismo samo dobili dva ulaza iz istog pravca, s tim što bi taj novi bio 50-ak kilometara iznad postojećeg, ali opet iz Srbije i opet sa ruskim gasom, tako da bi faktički ostali na jednom izvoru snabdijevanja“, ističe u izjavi za Business Magazine Jasmin Salkić, direktor BH-Gasa.

On pritom pojašnjava da, općenito, eventualno priključenje BiH na Turski tok sa sobom nosi isključivo benefit u smislu mogućnosti snabdijevanje preko Bugarske u slučaju prekida transporta ruskog gas preko Ukrajine, potcrtavajući da je, u kontekstu sigurnosti snabdijevanja, daleko racionalnije ulagati u infrastrukturu koja će omogućiti dotok gasa iz alternativnog pravca, nego graditi drugi ulaz na postojećem pravcu. Pritom ukazuje na primjere naši najbližih susjeda – Srbije, koja priključenjem na Turski tok pravi alternativu snadijevanju iz pravca Mađarske te Hrvatske, koje se također snabdijeva iz dva pravca, mađarskog i slovenskog.

“Da bismo postigli sigurnost snabdijevanja, mi već 20 godina predlažemo dva alternativna pravca. Prvi je pravac Brod – Zenica, a drugi južna interkonekcija iz pravca Splita prema Travniku, gdje u obzir dolaze i ruski i azerbejdžanski i gas sa terminala na Krku i sa hrvatskih gasnih polja…, tako da imamo i punu diverzifikaciju izvora snabdijevanja.

Iz EU fondova i od USAID-a dobili smo grant od tri miliona KM i ta sredstva se troše za idejni projekat – konsultant je na terenu i u idejnom smislu isprojektovano je već oko  80 posto trase, s tim što smo izradu idejnog projekta postavili tako da on u procentu između 60 i 70 posto može biti podloga za izradu glavnog projekta. Osim toga, pred potpisom smo ugovora sa konsultantom za izradu studije uticaja na okoliš i očekujemo da u trećem ili četvrtom kvartalu 2020. dobijemo urbanističku saglasnost za južnu interkonekciju…

Radi se o 160 kilometara gasovoda  od Zagvozda do Novog Tarvnika, od čega se više od 100 kilometara odnosi na primarni vod, što moramo graditi praktično odjednom.

Želja nam je da 2023. ili 2024. taj gasovod bude u funkciji, što bi se poklopilo sa istekom ugovora o snabdijevanju preko Ukrajine.

Dakle, mi ne bježimo od Turskog toka, već smo na njemu, ali želimo i pravac s juga, čime bismo zadovoljili sve evropske standarde sigurnosti snabdijevanja i diverzifikacije izvora snabdijevanja“, zaključuje Salkić.

Nužnost konsenzusa

Dok se entiteti čvrsto drže svaki svoga gasnog kraka i svojih argumenata, sa državnog nivoa nema jasnog stava, unatoč činjenici da je pitanje priključenja na Turski tok prilično detaljno obrađeno u Okvirnoj energetskoj strategiji Bosne i Hercegovine do 2035. godine, u poglavlju Razvoj plinovodne infrastrukture u regiji i u BiH, gdje se realizacija tog projekta potencira kao jedan od strateških energetskih ciljeva Republike Srpske. No, Staša Košarac, državni miniistar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, očekuje da će međuentitetska razmimoilaženja biti prevaziđena i da će ruski gas u BiH uskoro moći doticati i preko Turskog toka.

“Iskreno se nadam da će svi nivoi vlasti u BiH uvidjeti prednost osiguranja novog izvora gasa, kao i potrebu nastavka gasifikacije negasifikovanih područja širom zemlje. Kao što je to slučaj u svim segmentima, u BiH je neophodan konsenzus kako bi bio realizovan konačni cilj, odnosno, kako bi gas došao do potrošača, ali ne postoji nijedan razlog da jedan entitet sprečava drugi u realizaciji projekata i u razvoju gasne mreže.

Vjerujem u opredjeljenje predsjedavajućeg Zorana Tegeltije da ovaj saziv Vijeća ministara promijeni praksu usporavanja donošenja odluka potrebnih na nivou institucija BiH. Sa pozicije resornog ministra naglasit ću da ćemo u Ministarstvu uložiti dodatne napore da, u skladu sa ustavnim i zakonskim nadležnostima, koordinišemo aktivnosti između RS i FBiH po pitanju osiguranja novih ruta snabdijevanja gasom“, poručuje Košarac, uz konstataciju da bi “izgradnja kraka tog gasovoda kroz RS i dalje ka FBiH osigurala novu rutu snabdijevanja prirodnim gasom BiH, što u praksi znači veću energetsku sigurnost, ali i ekonomske i razvojne potencijale“.

 

 

 

 

PREKOArmin Zeba
IZVORBusiness Magazine
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here